- Peščanik - https://pescanik.net -

Treba li se bojati arapskog revolucionarnog duha

U protestima u Tunisu i Egiptu, ne može se zanemariti jedna stvar – očigledno odsustvo muslimanskog fundamentalizma. U najboljoj sekularnoj demokratskoj tradiciji, ljudi su se jednostavno pobunili protiv jednog ugnjetačkog režima, korupcije i siromaštva, zahtevajući slobodu i ekonomsku nadu. Cinična mudrost zapadnih liberala, prema kojima je u arapskim zemljama izvorni demokratski osećaj ograničen na malobrojnu elitu, dok većinu može pokrenuti samo verski fundamentalizam ili nacionalizam, dokazano je pogrešna. Glavno pitanje je šta će se sada dogoditi? Ko će izbiti na površinu kao politički pobednik?

Kad je u Tunisu osnovana nova privremena vlada, u njoj nije bilo islamista i radikalnih desničara. Reakcija nadobudnih liberala bila je: dobro, oni su u suštini isti; dva totalitarna ekstrema – ali da li su stvari zaista tako jednostavne? Nije li suštinski dugoročni antagonizam upravo onaj između islamista i levičara? Čak i kada su privremeno ujedinjeni protiv režima, čim se pobeda približi, njihovo jedinstvo se cepa, oni se upuštaju u borbu na život i smrt, često okrutniju od borbe protiv zajedničkog neprijatelja.

Zar nismo videli upravo takvu borbu nakon poslednjih izbora u Iranu? Stotine hiljada Musavijevih pristalica borile su se za jedan narodni san koji je održao Homeinijevu revoluciju: za slobodu i pravdu. Ako je taj san bio i utopijski, ipak je doveo do fascinantne eksplozije političke i socijalne kreativnosti, do organizacionih eksperimenata i debata među studentima i običnim građanima. To autentično otvaranje koje je oslobodilo neviđene snage društvene transformacije, taj trenutak kad je sve bilo moguće, sve je to kasnije postepeno ugušeno preuzimanjem političke kontrole od strane islamističkog establišmenta.

Čak i kada su u pitanju očigledno fundamentalistički pokreti, ne treba gubiti iz vida socijalnu komponentu. Talibani su po pravilu prikazivani kao fundamentalističko-islamistička grupa koja svoju vladavinu nameće terorom. Međutim, kada su u proleće 2009. zauzeli dolinu Svat u Pakistanu, New York Times je pisao o „klasnoj pobuni koja iskorišćava duboku podeljenost na šačicu bogatih zemljoposednika i njihove bezemljaške zakupce“. Ako „iskorišćavanjem“ teškog položaja seljaka, talibani stvaraju, kako piše New York Times, „paniku zbog pretnji u Pakistanu, koji je i dalje najvećim delom feudalan“, šta je sprečilo demokrate u Pakistanu i SAD da isto tako „iskoriste“ taj težak položaj i pomognu bezemljašima? Da li je to zato što su feudalne snage u Pakistanu prirodni saveznici liberalne demokratije?

Nameće se zaključak da je uspon radikalnog islamizma oduvek bio naličje iščezavanja sekularne levice u muslimanskim zemljama. Kad se Avganistan predstavlja kao ekstremno islamističko-fundamentalistička država, ko još pamti da je pre 40 godina to bila zemlja sa snažnom sekularnom tradicijom, u kojoj je moćna komunistička partija preuzela vlast bez pomoći Sovjetskog Saveza? Gde je nestala ta sekularna tradicija?

Tekući događaji u Tunisu i Egiptu (i Jemenu i… možda, nadajmo se, čak i u Saudijskoj Arabiji) moraju se sagledati u tom svetlu. Ako se situacija na kraju stabilizuje tako da stari režim preživi uz neke liberalne kozmetičke korekcije, to će izazvati nezaustavljivu fundamentalističku reakciju. Da bi suštinska liberalna baština preživela, liberalima je potrebna bratska pomoć radikalne levice. Što se tiče Egipta, najsramnija i najopasnije oportunistička reakcija bila je reakcija Tonija Blera, koju je preneo CNN: promena je potrebna, ali ona mora biti stabilna. Stabilna promena u Egiptu danas može da znači jedino kompromis sa Mubarakovim snagama kroz blago proširenje vladajuće nomenklature. Zato je sada bezobrazno govoriti o mirnoj tranziciji: razbijanjem opozicije, Mubarak je to sam onemogućio. Kada je Mubarak poslao vojsku na demonstrante, izbor je postao jasan: ili kozmetička promena u kojoj se nešto menja kako bi sve ostalo isto, ili istinski raskid.

To je, dakle, trenutak istine: ne može se tvrditi, kao u slučaju Alžira pre deset godina, da dozvoljavanje zaista slobodnih izbora znači prepuštanje vlasti muslimanskim fundamentalistima. Druga muka koja muči liberale je da nema organizovanih liberalnih snaga koje bi preuzele vlast ako Mubarak ode. Naravno da ih nema; Mubarak se za to pobrinuo praveći od opozicije marginalne ornamente, tako da krajnji rezultat podseća na naslov čuvenog romana Agate Kristi „And Then There Were None“ (Ne ostade nijedan). Argument za Mubaraka – ili on, ili haos – jeste argument protiv njega.

Licemerje zapadnih liberala je neopisivo: oni su javno podržali demokratiju, a sada, kad su se ljudi podigli protiv tirana u ime sekularne slobode i pravde, a ne u ime religije, oni su svi duboko zabrinuti. Zašto su zabrinuti, zašto se ne raduju jer je slobodi pružena šansa? Danas je, više nego ikad, relevantna stara izreka Mao Cedunga: „Pod nebom je veliki haos – situacija je odlična.“

Gde onda da ide Mubarak? Tu je odgovor takođe jasan: u Hag. Ako postoji jedan vođa koji zaslužuje da tamo sedi, to je on.

The Guardian, 01.02.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 06.02.2011.

NAŠ TERORIZAM