Donošenje odluke da se glasa za relativno novu političku ličnost ima izvjesnih sličnosti sa popuštanjem pred nečijim udvaračkim naporima. Kao i u običnoj, svakodnevnoj romansi, naše pokleknuće pred šarmom jedne misteriozne i uzbudljive političke persone zavisiće od odgovora na tri važna pitanja: (1) Kako narečena persona izgleda i kako se ponaša? (2) Da li je sklona lupanju gluposti? i (3) Da li će, ako joj manevar zavođenja uspije, imati čime da potkrijepi svoju pojavu i retoriku? Do prilično tačnog odgovora na prva dva pitanja može se doći već prilikom predizbornog koketiranja, prostim usaglašavanjem onog što nam govore instinkt i razum, dok se traganje za odgovorom na pitanje broj tri u početku svodi na naizmjenično bauljanje u mraku i gledanje u pasulj.
Ovih dana, svi mi koji smo pali na dobar izgled, inteligenciju i slatkorječivost Baracka Obame, htjeli to ili ne, imaćemo i zvanično priliku da preispitamo svoj izbor, ili tačnije, žar kojim je taj izbor bio propraćen (jer za najveći dio nas, ni naizgled nepobjediva i po mnogo čemu izuzetna Hillary Clinton, niti anahroni i tragikomični dvojac bez kormilara u sastavu John McCain – Sarah Palin, nikad nisu ni dolazili u obzir, osim kao neizbježni protagonisti košmarnih snova u to davno proljeće i jesen 2008.). Mi dakle, koji smo od zore rane stajali u redovima na biračkim mjestima, drogirali se Obaminim govorima i preko nekoliko puta imali oči pune suza pred svime što jeste i što predstavlja novi američki predsjednik, dobili smo ono što smo tražili, i sad ima da gledamo kako se povlači prva debela crta: iduće nedjelje će se, naime, navršiti stoti dan rada nove administracije, i počeće da padaju prve ocjene iz vladanja.
Običaj ocjenjivanja prvih sto dana nečije vladavine ustanovljen je nakon što je Franklin Delano Roosevelt, po dolasku u Bijelu kuću (bijaše to neslavne i žalosne 1933.), držao Kongres u neprekidnom stodnevnom zasijedanju, prilikom čega je usvojena svaka od njegovih mnogobrojnih mjera, čiji su efekti vidljivi i danas i koje su i danas predmet žestokih ekonomsko-političkih rasprava. Profesionalni komentatori takođe vole da ukažu kako početak Obaminog predsjednikovanja upravo valja porediti sa tom neslavnom godinom i tim slavnim prethodnikom: i tada i danas, na čelo države došao je kandidat demokrata, koji je na putu do predsjedničkog mandata uspio da savlada ne samo svoje političke protivnike, već i naizgled nepremostivo sopstveno ograničenje (za Roosevelta je to bila teška fizička hendikepiranost; za Obamu početna anonimnost, skopčana sa tamnom bojom kože). U oba slučaja, novi predsjednik je naslijedio privrednu i finansijsku krizu svjetskih razmjera, kao i prijeteće oblake na horizontu. Franklinu Rooseveltu su ti oblaci donijeli fašizam i Drugi svjetski rat, dok u slučaju Obame oni sa sobom nose globalno otopljavanje, trenutno zapostavljenu – ali vjerovatno neizbježnu – globalnu krizu snadbijevanja hranom, te nikad zapaljiviju situaciju na Bliskom i Srednjem istoku.
Kongres ovog puta nije u neprekidnom zasijedanju, niti predsjednikovi predlozi prolaze lako. Od zagovaranja – i, mislim, iskrenih pokušaja – da se uštogljeni i otuđeni dvopartijski sistem Sjedinjenih Država iskoristi za formiranje što šire platforme za obnovu rasklimatane privrede, infrastrukture i finansijskog sistema, ubrzo se prešlo na disfunkcionalni dvopartijski kvadril, u kom republikanci uporno odbijaju da se uključe u igru, ali u kom demokrata još uvijek nema dovoljno da bi plesali sami, niti svako od njih misli da bi trebalo plesati po Obaminoj partituri. Stoga dosadašnji učinak novog američkog predsjednika – ovdje definisan kao stepen sličnosti između predizbornih obećanja i trenutnog stanja na terenu – treba ocjenjivati na dva načina: prvo, po tome koliko je predsjednik u stanju da izađe na kraj sa kompleksnom koreografijom u Kongresu, i drugo, na koji način postupa sa ne malom izvršnom moći, koja je samo u njegovim rukama.
Što se Kongresa tiče, vidljivo je da su se stvari pomjerile sa mrtve tačke. Obama je uspio da progura stimulativni paket u iznosu od preko 700 milijardi dolara, za koji se većina ekonomista slaže (a ja sam zasad odlučio da im vjerujem, na način na koji se vjeruje ljekarima) da je bio neophodan, jer – protivno prostom rezonovanju – zaduživanje i javna potrošnja u vremenu recesije navodno jesu ispravni potezi jedne ozbiljne države. Sad su na redu usvajanje prilično ambicioznog predloga budžeta (protiv kog republikanci dižu halabuku kao da je u pitanju kraj svijeta, iako su osam godina ćutali, dok je Bush arčio nebrojene milijarde na svoje ratove), te pokušaj reforme zdravstvenog sistema, za koji se smatra da će biti Obamin najteži politički izazov (i što bi moglo predstavljati temu za bar pet članaka ove dužine).
Što se tiče Obaminog učinka u domenu ličnih ovlaštenja, ocjene (na skali od jedan do pet) kreću se u rasponu od dvojke do šestice. Na primjer, već drugog dana po stupanju na dužnost, novi predsjednik je ukazom naredio ukidanje zatvora u zalivu Guantanamo i tajnih zatvora CIA širom svijeta (čista petica), ali je zato novo Ministarstvo pravde preuzelo argumentaciju Bushovog pravnog tima o držanju u tajnosti dosijea zatvorenika optuženih za terorizam (nategnuta dvojka). Tu je još i odluka o „doglednom” povlačenju iz Iraka (četiri plus), više nego uspješan nastup na samitu G20 (pet minus), diplomatsko približavanje Iranu i Kubi (jaka četvorka), te ukidanje zabrane državnog finansiranja za istraživačke projekte na matičnim ćelijama (šestica sa cvjetićem: kad je podrška nauci u pitanju, sklon sam da izgubim svaki kriterijum).
Ove ocjene su, naravno, samo moje; vidjećemo šta će kazati mudriji i bolje informisani. Poput svih koji su se bar jednom upecali na nečije predizborne atribute i ušli u riskantnu političku romansu, ne mogu a da se ponekad ne zapitam da li će me moj kandidat jednog dana ostaviti, sa podočnjacima i bez nade, sa opuškom u jednoj i polupopijenom čašom viskija u drugoj ruci. Srećom, mrak se polako razmiče i sve je manje potrebe za gledanjem u pasulj. Ako se 2012. odluči za još jedan udvarački pohod, predsjedniku Obami će biti jasno da je prvobitni zanos odavno prošao, i da smo u međuvremenu došli do odgovora na sva tri pitanja.
Vijesti, 25.04.2009.
Peščanik.net, 26.04.2009.