- Peščanik - https://pescanik.net -

Trg feldmaršala Borojevića

Grobnica Svetozara Borojevića u Beču, foto: D.W/Wikipedia

Nadajmo se da će se brzo obnoviti mjesta pogođena nedavnim potresima na Baniji. Život da se vrati u normalu, ljudi da se oporave. Normalizacija na ovim prostorima znači okrenuti se opet nacionalizmu, da nas tresu nova otkrića o stradanjima poraženih iz 1945. i korupciji, da nas tresu afere i skandali. Obnoviti će se zgrade, cijele ulice i trgovi. Nekim će trebati nova imena. Možda se režimske komisije za imenovanja ulica i trgova prisjete jednog zapostavljenog a slavnog sina ovog nedavnim potresom pogođenog kraja. Naime, austrougarskog feldmaršala Svetozara Borojevića. On je doduše historijski gubitnik, ali poražene snage su historijski resurs iz kojeg se u zadnjih trideset godina u Hrvatskoj vade imena pogodna za ulice i trgove moralno dezorijentiranih država. Na ovim prostorima, teško je naći pogodniju historijsku ličnost koja bi simbolizirala poraze i propasti država od austrougarskog feldmaršala Svetozara Borojevića.

Poraze, zna se, obožavaju ne samo Srbi nego i Hrvati jer se, kako nam kosovski i blajburški mitovi pokazuju, od izgubljenih bitaka, ratova i propalih historijskih pothvata pravi materijal za nacionalističke mitove i crkvene kultove koji nam krase nacionalne identitete. A to nije mala stvar biti gubitnik koji vjeruje da je pobjednik, to osigurava status vrlo stabilnog genija. Eto, baš jedan takav karakter koji je sebe opisao riječima very stable genius postao je 2016. predsjednik Amerike i za manje od četiri godine skoro uspio upropastiti najjaču i najbogatiju državu na svijetu. Amerikanci su ga se ipak nekako otarasili, jer ne znaju, poput balkanskih naroda, koja je to slast svakih par desetljeća propasti i naći se u novoj državi pa revidirati povijest onih ranijih. Bilo kako bilo, tim nacionalističko-religijskim materijalom koji poraze naknadno pretvara u pobjede učinkovito se odvraća pozornost masa s problematike društvenog razvoja, progresa i modernizacije, te im tako duhovno osiromašenim lakše u svijest ulaze kolektivni sentimenti poput tribalnog ponosa bez pokrića, samosažaljenja i mržnje prema susjednim narodima, kojima se kad-tad treba osvetiti, pa se poslije toga s istima bratski pomiriti. Vrlo stabilno i genijalno, nema šta.

Feldmaršal Borojević bio je tragični gubitnik u Prvom svjetskom ratu koji ga je slavio kao „Lava od Soče“, svjetski priznatog od vojnih eksperata kao vrsnog stratega obrane koji je dobio sve bitke, odbio 12 velikih ofenziva talijanske armije, ali je izgubio rat a na kraju skoro i penziju. Austrijski feldmaršal i hrvatsko-ugarski barun Svetozar Borojević von Bojna rođen je 1856. u banijskom selu Umetiću otprilike na pola puta između Petrinje i Kostajnice, a umro u godini proglašenja Vidovdanskog ustava u Klagenfurtu tj. Celovcu. Borojevićevo rodno mjesto je 2011. imalo 73 stanovnika, danas vjerojatno pola od toga ili manje, a poslije ovih zadnjih potresa možda nije ostao nitko. Zato Borojević zaslužuje trg u većim mjestima toga kraja poput Gline, Petrinje ili čak županijskog središta Siska, koji je prije 10 godina imao 30 tisuća stanovnika, a danas valjda 20. Toliko je otprilike u doba totalitarizma bilo zaposlenih u Željezari Sisak za koje danas po objektivnoj hrvatskoj državnoj historiografiji znamo da su bili na prisilnom radu, tj. u radnom logoru. Najtvrdoglavije logoraše samoupravljače mučili su prisiljavanjem na odluke o poslovnoj politici firme kojoj su oni, a ne kao danas Kinezi, Arapi ili Meksikanci, bili vlasnici. Uz dnevne porcije uvijek iste dvije vrste jogurta, besplatnu zdravstvenu zaštitu, besplatno obrazovanje za djecu i stanove za radnike. Užas, ne ponovilo se, bolje još par serija potresa. Danas, uz višestruko optuživanog kapitalističkog poduzetnika Petra Pripuza za kojeg kuluči 200 kmetova, kojima se međutim pruža mogućnost slobodnog odlaska na misu u svako doba i bez obzira na epidemije i potrese, u Sisku stoluje kao biskup Vlado Košić, osvjedočeni obožavatelj poraženih snaga, koji bi mogao blagosloviti Trg feldmaršala Borojevića u Sisku.

Ipak, male su šanse da hadezeovska Hrvatska prizna, makar uz simbolične počasti, jednog Svetozara Borojevića, iako je bio branitelj, domobran takoreći. Jer porijeklom je iz kraja koji je u Domovinskom ratu bio pod vlašću pobunjene paradržave SAO Krajine. Tim krajinskim Srbima, makar se za Borojevića govorilo da se deklarirao kao Hrvat pravoslavne vjere, nije za vjerovati. Osim toga, hrvatski bi povijesni revizionisti najradije izbrisali iz povijesti cijelu Vojnu Krajinu (Militärgrenze, antemurale Christianitatis). Nije uputno da buduće generacije Hrvata uče iz povijesti kako su se Srbi i Hrvati zajedno borili protiv zajedničkog im neprijatelja i još pobjeđivali. To je možda veći otrov od antifašističkog partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu, jer su u Vojnoj Krajini svi ti Srbi i Hrvati, za razliku od bezbožnih komunista koji su smislili i vodili antifašističku borbu, bili vjernici, pobožni katolici i pravoslavci. Oni su išli u crkvu, često skupa u istu, jer radi se o varijantama iste religije što se tada bolje znalo nego danas.

Ako neće Hrvatska, trebalo bi zainteresirati Sloveniju. Obranio je feldmaršal Borojević frontu na Soči, Talijani nisu prešli rijeku i okupirali Sloveniju (među nama, Borojević je branio Austriju, ali u to doba to je bilo isto). Da nije bilo njega i Bosanaca iz glasovite fes-regimente a poslije jugoslavenskih država, danas bi se jedan od najboljih igrača američke košarkaške NBA lige zvao Don Luca Ciccio a Melanija Knaus iz Sevnice bila bi katolička redovnica Bosonoga Karmelićanka, a ne manekenka u čizmama od devet tisuća dolara i Prva dama Amerike, supruga Vrlo Stabilnog Genija. Ni poet Simon Gregorčič koji je opjevao Soču i stvarao slovenski jezik možda nije više učinio za Sloveniju od Borojevića, jer lakše je u krasoti planinskoj sjediti i pisati poeziju nego u stijeni burgijati rovove i u njima čučati tri godine. Zato hrvatski Srbin Svetozar Borojević zaslužuje trg, ako ne u Ljubljani onda u Novoj Gorici ili Ajdovščini, a možda i posthumno tvrdo č kao tobože omaškom uklesano na spomeniku. Ako neće ni Slovenija, da se možda Srbiji dade prilika da ispravi jednu od grešaka iz 1918? Tada je Borojević, i sam ponesen idejom južnoslavenskog ujedinjenja, navodno razmišljao o SHS penziji i mjestu predavača na vojnoj akademiji u Beogradu. No ljubomorne iako pobjedničke srpske vojvode nisu htjele jednog austrijskog feldmaršala, makar bio srpskoga roda, da im se mota po Beogradu. Današnji Beograd, koji se također uveseljava historijskim revizionizmom, mogao bi pokazati velikodušnost imenovanjem trga ili ulice po vojskovođi neprijateljske vojske iz Prvog svjetskog rata. Taj rat zaslužuje u Srbiji više memorijala. To je bez konkurencije najveća srpska historijska epopeja koja objektivno zaslužuje izići iz sjene Kosovskog mita, samo da nema tog problema što su Srbi pobijedili. Uostalom, Borojević se protiv Srbije nije borio, bio je na galicijskoj fronti a potom na talijanskoj. Osim toga feldmaršal je viši čin od maršala pa kad se već ne može preseliti maršalov memorijal, neka najviši vojni čin na nekom spomeniku u glavnom gradu Srbije nosi Srbin a ne Hrvat.

Peščanik.net, 06.01.2021.