- Peščanik - https://pescanik.net -

Tri musketara

Pre nepunih sto godina, u vihoru Prvog svetskog rata, Srbija beše privremeno izgubila 100 procenata svoje teritorije. Tadašnjem državnom vrhu, međutim, ni u snu nije padalo na pamet da organizuje mitinge zapomaganja, niti da jadikuje što velike sile “krše naš ustav” i čine “nasilje nad međunarodnim pravom”, još manje da huška civile na paljenje stražarskih kućica i prodavnica. Ondašnje su vođe uradile ono što su jedino mogle i morale: sa ostarelim kraljem Petrom na čelu, prešle su albanske vrleti, pretrpele ogromne patnje i gubitke, skupile se oko Soluna, konsolidovale se, oporavile, opremile i u pobedonosnom pohodu, ne samo povratile svih 100 procenata teritorije nego je i proširile. Nije zgoreg pomenuti da je sve to vreme država Srbija, iako van teritorije Srbije, uredno servisirala svoje dugove istoj onoj Austriji sa kojom je bila u ratu. Bilo je to vreme kada se na sablji gubilo i na sablji povraćalo. Ali i vreme u kojem se nije gubio razum niti prisutnost duha. Tadašnje vođstvo, uglavnom francuski đaci i prekaljeni oficiri, znali su da je rat mračan, često neizbežan deo ljudske realnosti, ali da smisao rata nije on sam, nego mir koji potom neizbežno nastupi. Takvo postupanje Srbiji je donelo ogroman moralni kapital i svetski ugled koji je ubrzo straćen u seriji Jugoslavija.

Zašto je to tako, pitanje je za budući naraštaj istoričara koji građu neće crpeti iz slepačkih naricaljki Filipa Višnjića i Tešana Podrugovića. Ono što sada sa sigurnošću možemo zajključiti jeste da prava tragedija Srbije nije gubitak Kosova – taj gubitak je zapravo posledica veće tragedije, neobjašnive duhovne kataklizme koja je za manje od sto godina dovela do toga da mesta kralja Petra, regenta Aleksandra, vojvode Stepe, Nikole Pašića, Laze Pačua, Slobodana Jovanovića, vitezova, vojnika i političara od formata, zauzmu karakodnžule, džudže, kokošari i jajare tipa Koštunice, Samardžića, Ristivojevića i plejade uveoca. A da (tragi)komedija bude kompletna, narečeni se, bajagi, nadahnjuju svetlim primerima velikana naše istorije.

Da stvar nije samrtno ozbiljna, ti bi ljudi bez ikakvog formata bili jednostavno smešni. Ali, rekosmo, usud istorije i neshvatljiva nacionalna inercija nasleđena iz komunizma u njihove su nespretne ruke stavili previše vlasti. Dvadeset prvog prošlog meseca, dr Vojislav je došao na ideju da tu vlast još više uveća pa je organizovao protest Kosovo je Srbija. Računao je ovako: doći će tu dva miliona ljudi, manji deo ću preusmeriti na demoliranje ambasada i stranih firmi, da me želja mine; Kusta će zaplašiti demokratsku javnost, saterati ih u mišje rupe, a ja ću posle da vladam kao avtokrator i da branim Kosovo do poslednje kapi krvi poslednjeg Srbina sa Kosova. Naravno, kao i svaki poduhvat tog prononsiranog nesposobnjakovića, i ovaj se završio Trt Milojkom. Već dovoljno izbezumljen neuspehom mitinga, pretnjama šamarčinom iz Vašingtona, a – ako ima i malo ukusa – i slikom sopstvenog mitingaškog nervnog sloma, izdao je Samardžiću i Ristivojeviću naredbu da se krene u džihad.

Ova dvojica, sposobni da pokvare i čekić, ne časeći časa kreću u stratešku ofanzivu. Komično je zamisliti situaciju u kojoj Samardžić i Ristivojević u dssovskoj musafrirhani podnose raport Vrhovnom: “Profesore, uspešno zapaljene tri trafike!” “Vrlo dobro!” “Služimo narodu!” “Šefe, uspostavljena kontrola nad putničkim vozom.” “Sjajno! Odlikovati mašinovođu!” “Razumem.”

Kada se sa visina nebeske strategije spustimo u svakodnevicu taktike, onda su rezultati privatnog rata ove trojice porazni. Za koga? Za naše sunarodnike na Kosovu. Trafike zapaljene, svaka čast, ali nema lekova ni hrane za Mitrovicu. Voz jeste suveren, ali Srbi ne mogu da putuju dalje na jug. Sud jeste zauzet, jeste Riker osuđen na doživotnu robiju, ali pogibe i izranjavi se narod, pohapsiše sudije…

Gde je tu smisao?

E, tu dolazimo do potencijalne opasnosti, koja je poprilično neutralisana rastućom snagom demoktratske Srbije, iako nije sasvim otklonjena. Evo o čemu se radi. Suočen sa potonućem svojih fiksacijskih projekata, zajedničkom državom Srbije i Crne Gore i proglašenjem nezavisnosti Kosova, Koštunica više ne vidi smisao života i namerava da izvadi čep i da i ostatak Srbije potopi u more razobručenog orijentalnog divljaštva. Ima tu i tračak nade da će akcije njegovih bojovnika dovesti do značajnijeg krvoprolića posle kojeg bi – misli dr Vojislav – Rusija ušla u rat i vratila mu Kosovo. Malo morgen, što bi rekao njegov prethodnik.

Sudeći po recentnom ponašanju, delovanju i govoru doktora Koštunice, sasvim je jasno da je njegova politika – politika kolektivnog samoubistva. Nije on rodonačelnik te politike. To je stara i tužna priča o jednoj anahronoj doktrini, doktrini zasnovanoj na kultu poraza, patnje, čemera i jalovosti. Ukoliko ta doktrina u bilo kom obliku preživi majske izbore, Srbiji se crno piše i ne samo da neće biti povratka Kosova nego se valja spremati i na nove gubitke.

 
Danas, 24.03.2008  

Peščanik.net, 24.03.2008.