- Peščanik - https://pescanik.net -

Tri terceta

Nesporno je valjda kako je najpoznatiji stih T.S. Eliota onaj o aprilu kao najokrutnijem mjesecu, onaj kojim se otvara “Pusta zemlja”, njegova valjda nesporno najslavnija pjesma. Za drugo mjesto po poznatosti, i kad je o pjesmama i kad je o stihovima riječ, borba je više nego neizvjesna. Neki navijaju za “Prufrocka”, neki za “Pepelnicu” poznatu i kao “Čista srijeda”, neki za “Šuplje ljude”, a neki za “Četiri kvarteta”. Omiljeni stihovi većine potonjih su vjerovatno oni koji u originalu glase ovako: Time present and time past/ Are both perhaps present in time future,/ And time future contained in time past. (Otprilike: “Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo/ možda su oba u vremenu budućem/ a vrijeme buduće sadržano je u vremenu prošlom.”)

Haris Silajdžić navodno voli poeziju. Navodno je voli, a sigurno je piše. Prilježniji čitaoci ovdašnjih medija to bi trebali i sami znati. Neposredno nakon rata, Silajdžić je razgovarao s novinarkom magazina Intervju kojoj je odlučio darovati privilegiju da prva objavi njegove stihove. Kičasta pjesmica imala je nekoliko desetaka stihova koji se u suštini svode na poruku koju na nevješt i mucav način lirski subjekt upućuje nekoj (zamišljenoj?) dami koja izlazi iz mora, a čiji je smisao otprilike: Ti si premlada, a ja sam prestar za čekanje. Političar Silajdžić u proteklih je petnaestak godina, međutim, očito zaboravio na bolećivost pjesnika Silajdžića prema mladim generacijama. Ako u današnjoj Bosni i Hercegovini postoji političar blaženo nesvjestan vremena kao resursa, to je upravo – Haris Silajdžić. Kad je prošle sedmice, sa govornice mostarskog Privrednog foruma, Silajdžić patetično podviknuo: “Dakle, ako se ne možemo etnički čistiti, onda nas mogu presretati po Londonu, Beogradu itd.“, Boris Tadić ga je najprije mirno saslušao, a zatim mu odgovorio rutinskom i klišeiziranom formulom o prošlosti i budućnosti koja je poslije Silajdžićevog nastupa zazvučala skoro eliotovski. Neki analitičari tvrde da je Silajdžićev cilj bio da mu Tadić uzvrati na sličan način ili da čak teatralno napusti cijeli skup, no on je očito bio svjestan da je cijela Silajdžićeva tirada o “hapšenju po evropskim aerodromima“ besmislena otprilike jednako kao eventualna diplomatska nota vladi Islanda u kojoj bi se izrazilo žaljenje zbog neblagovremene erupcije tamošnjeg vulkana, koja bi, da se desila mjesec i po dana prije, možda spriječila barem presretanja u londonskoj zračnoj luci.

Koliko je loš Silajdžićev tajming kad je riječ o dizanju tenzija u regionalnoj politici, najbolje se pokazalo te iste prošle sedmice kad je Ivo Josipović posjetio Ahmiće i Križančevo Selo. U jednom od boljih komentara ove posjete, Jelena Lovrić je dovodi u vezu sa Deklaracijom o Srebrenici koju je donijela srbijanska Skupština: “Pametna bi se politika morala čuvati poteza koji se mogu shvatiti kao bijeg od suočavanja s vlastitom prošlošću. Pogotovo nakon što je Srbija u svojoj skupštini usvojila Deklaraciju o Srebrenici, kojom je osudila zločin, ispričala se obiteljima žrtava i tako na neki način prihvatila i vlastitu odgovornost za srebreničku Guernicu. Hrvatska se ne može ponašati kao da se to nje uopće ne tiče. Srbijanska je deklaracija falična jer ne spominje genocid, ali nakon njenog izglasavanja ni druge zemlje u regiji ne mogu proći bez propitivanja vlastite uloge u neslavnoj povijesti. Ivo Josipović dobro je razumio da Hrvatska samu sebe ne smije osuditi na kaskanje za drugima, pa je preuzeo rizik i svijet ga danas vidi kao lidera pomirenja u regiji. Odao je počast svim žrtvama i osudio svaki zločin. Dosad su se nacionalni lideri uglavnom bavili samo svojom etnijom, pa su pokazivali sućut samo za vlastite žrtve i osuđivali samo tuđe zločine.”

Ako postoji slika ex-yu političara koja dobro simbolizira posljednju deceniju dvadesetog stoljeća na ovim prostorima, onda je to ona dejtonska fotografija na kojoj Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisuju mirovni sporazum. Ne mogu se sjetiti neke konkretne fotografije na kojoj bi zajedno bili Zoran Đinđić, Ivica Račan i Zlatko Lagumdžija, ali ako postoji simbol izgubljenih nada za ovaj prostor u prvoj deceniji dvadeset i prvog stoljeća, onda je to sjećanje na vrijeme kad su njih trojica bili premijeri Srbije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Treba biti jasan: ne mogu se izjednačavati ni krivice prve trojice za rat, ni politički rezultati potonje trojice. U nekom dužem tekstu, mogle bi se načiniti različite zanimljive paralele, no to bi bila priča o prošlosti. Kad je o priči o budućnosti riječ, indikativno je da je u deceniji na pomolu potrebna predsjednička trojka za novo doba. Tadić i Josipović su već pokazali da su lideri za novo vrijeme. Makar bi im po funkciji koju trenutno obavlja partner trebao biti Haris Silajdžić, on to može biti samo nominalno. Suštinski je, međutim, i po dosadašnjoj karijeri i biografiji i po stavovima koje zastupa, od njih dvojice Silajdžić dijametralno različit. Sarajevski partner Tadiću i Josipoviću može biti samo neko ko neće, kako reče Jelena Lovrić, “pokazivati sućut samo za vlastite žrtve i osuđivati samo tuđe zločine”. U taj Lovrićkin lapidarni portret “dosadašnjih nacionalnih lidera”, Silajdžić se savršeno uklapa. Takve ljude moraju smijeniti političari spremni na “propitivanje vlastite uloge u neslavnoj povijesti”. Takva spremnost, odnosno nespremnost je karakterna crta koju je možda i nemoguće promijeniti. Birači su, međutim, ti koji mogu mijenjati političare. I Tadića i Josipovića izabrali su građani Srbije, odnosno Hrvatske na direktnim izborima. U oktobru će ovdašnji glasači dopuniti regionalni predsjednički tercet.

Oslobođenje, 20.04.2010.

Peščanik.net, 20.04.2010.