- Peščanik - https://pescanik.net -

Tribunal otvara pitanje odgovornosti Srbije za rat u BiH

Sudije Haškog tribunala potvrdile su novu optužnicu protiv Radovana Karadžića koju je sačinio glavni tužilac Serge Brammertz. Prema toj optužnici Karadžić se tereti za genocid počinjen u više bh. općina, ali i da je učestvovao u sveobuhvatnom međunarodnom zločinačkom planu zajedno sa Slobodanom Miloševićem, Vojislavom Šešeljem, Željkom Ražnatovićem Arkanom, Jovicom Stanišićem i Frenkijem Simatovićem. Ukoliko Karadžić bude osuđen za ono što mu se optužnicom stavlja na teret, ta presuda bi bila osnov za pokretanje revizije pred Međunarodnim sudom pravde jer bi se napokon dokazala stvarna uloga Srbije u proteklom ratu u BiH. Upravo zbog toga zvanični Beograd je već u panici i pokušava preuzeti kontrolu nad ovim suđenjem

U Haškom tribunalu je 16. februara potvrđena nova, izmijenjena optužnica protiv Radovana Karadžića kojom se bivši predsjednik Republike Srpske tereti za genocid počinjen nad Hrvatima i Bošnjacima u periodu od 1992. do 1995., ali i za zločinačko udruživanje kome je krajnji cilj bilo trajno uklanjanje Bošnjaka i Hrvata sa teritorija koje su Srbi smatrali svojima. U zločinačkom udruživanju su, prema optužnici, osim vojske bosanskih Srba učestvovali i JNA, odnosno Vojska Jugoslavije, kao i MUP Srbije i srpske paravojne jedinice. Dakle, optužnicom je ponovo pokrenuto pitanje odgovornosti Srbije u ratu u BiH što niko u Beogradu nije očekivao, stoga ne čude reakcije i pritisci na Haški tribunal, ali i pokušaji iz Beograda da preuzmu kontrolu nad ovim suđenjem.


Brammertzova optužnica

Kada je Boris Tadić, predsjednik Srbije, odlučio da izruči Radovana Karadžića, ušao je u direktni sukob s antihaškim lobijem u Beogradu kojeg su predvodili njegovi politički protivnici, među kojima je bio i Vojislav Koštunica, a koji su regrutirali oko 35 posto glasača u Srbiji. Međutim, Tadić je računao da će ovim potezom povećati svoj, ali i ugled Srbije na međunarodnom planu, u čemu je naravno i uspio jer je Srbija nakon toga krenula ubrzanim putem ka članstvu u Evropskoj uniji.

S druge strane, Tadić je računao da suđenje Karadžiću ne može nauditi Srbiji, za šta je imao dva argumenta: postupak BiH protiv Srbije je pred Međunarodnim sudom pravde dobro prošao za Srbiju (glavna odgovornost je prebačena na snage RS-a), a postupak protiv Karadžića se trebao voditi po optužnici koja je napisana 2000. i u kojoj se ne spominje odgovornost Srbije za rat u BiH. U prilog tome išla je i činjenica da je gotovo identičnom optužnicom Momčilo Krajišnik osuđen, ali bez odgovornosti za genocid, a u postupku uopće nije tretirana bilo kakva odgovornost Srbije.

U vrijeme hapšenja i izručenja Radovana Karadžića malo ko je pretpostavljao da će glavni haški tužitelj Serge Brammertz napisati novu optužnicu u kojoj će Karadžića teretiti za genocid i udruženi zločinački plan koji direktno uključuje i Beograd. Nakon prvih najava da bi moglo doći do pisanja nove optužnice, krenuli su napadi iz Srbije na Tribunal, ali i pritisci prema kojima se nije trebala pisati nova, već samo skratiti postojeća optužnica, zatim da se optužbe za genocid trebaju odnositi samo na Srebrenicu, pa čak i prijedlozi po kojima bi se Karadžiću trebalo suditi u BiH. Jasno je da BiH, nažalost, još uvijek nema toliko jako pravosuđe koje bi bilo u stanju napisati i odbraniti optužnicu kakva je Brammertzova.


Slučaj Perišić

Vijeće Haškog tribunala, kojim je predsjedavao Ian Bonomy, usvojilo je prijedlog Brammertzove optužnice gotovo u potpunosti. Karadžić se tereti za genocid čak u dvije tačke optužnice, a u ostalim mu se na teret stavljaju progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana djela, teroriziranje civilnog stanovništva, nezakoniti napadi na civile i uzimanje međunarodnih talaca.

Nova optužnica najbolja je koju je Haški tribunal do sada napisao i Srbija sada zaista ima razloga za zabrinutost: pored izuzetno važnih procesa koji se u Tribunalu vode protiv Momčila Perišića, načelnika Glavnoga štaba vojske Jugoslavije od 1993. do 1998. koji je optužen za ratne zločine i za zločine protiv čovječnosti, Jovice Stanišića, bivšeg načelnika SDB-a Srbije, i njegovog pomoćnika Franka Simatovića Frenkija, optuženih za zločine nad nesrbima u Hrvatskoj i BiH 1991. – 1995., sada je Karadžić optužen za sveobuhvatni međunarodni zločinački plan u kojem su učestvovali Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, Željko Ražnatović Arkan, ali i Stanišić i Simatović. Ovaj zločinački plan obuhvata JNA, Vojsku Jugoslavije, MUP Srbije, specijalne jedinice (Škorpione itd.), ali i srpske paravojne jedinice koje optužuju za dva genocida i brojne druge zločine počinjene od 1991. do novembra 1995. Jedan od najvećih kvaliteta optužnice je što ukazuje na to da je postojao kontinuitet u vršenju ratnih zločina i genocida, a da je Srebrenica bila samo finiš tih zločinačkih planova.

U komentarima koji su uslijedili nakon presude Međunarodnog suda pravde u slučaju BiH protiv Srbije bilo je i onih prema kojima je rasplet ovog spora, pokrenutog još u martu 1993., došao donekle preuranjeno za bosanskohercegovačku stranu jer su u Tribunalu tek predstojala suđenja Momčilu Perišiću, šefovima tajne policije Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, i lideru srpskih radikala Vojislavu Šešelju. Upravo ova tri suđenja trebalo bi da u potpunosti rasvijetle ulogu Vojske Jugoslavije i srpskih policijskih, paravojnih i dobrovoljačkih jedinica u ratu u BiH.

Za presudu Međunarodnog suda pravde posebno bi mogao biti zanimljiv slučaj Perišić u čijoj se optužnici navodi nekoliko nepoznatih detalja o ulozi Vojske Jugoslavije u srebreničkoj operaciji Vojske RS-a. Prema dokazima koje je Tužilaštvo Tribunala ponudilo protiv Perišića, oficiri Užičkog korpusa Vojske Jugoslavije učestvovali su u planiranju i pripremanju napada na zaštićenu zonu. Zatim se navodi da je Perišić 13. jula 1995. izdao naredbu tridesetorici oficira Vojske Jugoslavije da se jave Glavnom štabu vojske RS-a i preuzmu dužnosti u BiH, uključujući i područje Srebrenice, kao i da je Vojska Jugoslavije 1994. i 1995. godine organizirala tajnu obuku Desetog diverzantskog odreda – čiji su pripadnici učestvovali u brojnim srebreničkim pogubljenjima. Perišiću se, također, pripisuje da je naredio blokiranje granice između Srbije i Bosne, kako bi se srebrenički muslimani spriječili da pred Mladićevim snagama prebjegnu preko Drine, u Srbiju.


Revizija presude

U slučaju da Radovan Karadžić bude osuđen za ono što mu se optužnicom stavlja na teret, zvanični Beograd će tada imati još većeg razloga za paniku jer bi ta presuda bila osnov za pokretanje revizije pred Međunarodnim sudom pravde. Ne treba, naravno, pri tome zaboraviti na važnost presuda protiv Perišića i drugih koje se očekuju u idućoj godini. Svjesni toga, u Beogradu igraju na kartu da je Rezolucijom UN-a rad Tribunala predviđen do 2010., što po svaku cijenu, uz podršku Rusije i još nekih država, pokušavaju i ostvariti.

Gašenje Tribunala prije donošenja ovih izuzetno važnih presuda bilo bi koliko dobro za Srbiju, toliko katastrofalno za BiH. U međuvremenu, kako bi što više odužili postupke, zločinci optuženi pred Haškim tribunalom na više načina pokušavaju opstruirati svoje procese. Stanišić tako odugovlači boravkom u bolnici i nastojanjima da se postupak protiv njega obustavi zbog “teške bolesti”. Paralelno s ovim, iz Beograda, preko svojih agenata u Tribunalu, nastoje preuzeti kontrolu nad svim ovim suđenjima bez predstavnika RS-a. S tim ciljem pokrenuta je i inicijativa ukidanja Sekretarijata za saradnju sa Tribunalom RS-a, a na udaru se našao i srpski oficir za vezu iz BiH u Haagu.

Ukoliko Srbija pred Tribunalom uspije srušiti optužbu za sveobuhvatni zločinački plan, a dokaže se genocid u općinama koje se navode u optužnici, to će biti težak udarac za RS, jer bi to bila prva presuda za genocid izvan Srebrenice. Očito svjestan toga, Sefer Halilović ovih dana ponavlja kako treba sačekati ove presude pred Tribunalom pa tek onda ići u promjenu Ustava BiH.

 
Peščanik, 07.03.2009.