- Peščanik - https://pescanik.net -

Trickledown Revolucija – prvi deo

Trickledown Revolucija1

zakon stavlja u zatvor lopova bijednog
koji otuđi gusku od zajedničkog
ali slobodu većemu lopovu dade
koji guski zajedničko ukrade
– Narodna, Engleska, 1821.

U ranim jutarnjim satima 2. srpnja 2010, u zabačenim šumama Adilabada u Andhra Pradeshu, policijske snage ispalile su metak u prsa čovjeka po imenu Chemkuri Rajkumar, drugovima poznatog kao Azad. Azad je bio član politbiroa zabranjene Indijske komunističke partije (maoističke) kojega je partija imenovala glavnim pregovaračem u mirovnim pregovorima s indijskom vladom. Zašto je policija pucala iz neposredne blizine i ostavila opekline ulaznih rana kao tihe svjedoke, kad su vrlo lako mogli sakriti sve tragove? Je li to bila pogreška ili poruka?

Tog jutra ubili su i drugu osobu – Hemchandra Pandeya, mladog novinara koji je putovao s Azadom kad je uhvaćen. Zašto su ga ubili? Kako bi osigurali da nijedan svjedok koji bi mogao ispričati priču ne ostane živ? Ili je to bio običan hir?

Ako u ratnom stanju, u ranim fazama mirovnih pregovora jedna strana pogubi izaslanika druge strane, nije li razumna pretpostavka da egzekutorska strana ne želi mir? Ostaje snažan dojam da je Azad ubijen jer je netko odlučio da su ulozi preveliki da bi se dopustilo da on ostane na životu. Ta odluka mogla bi se pokazati kobnom pogreškom u prosudbi. Ne zbog toga tko je on bio, već zbog trenutne političke klime u Indiji.

***

Danima nakon što sam se oprostila s drugovima i izišla iz šume Dandakaranye, našla sam se na dobro ucrtanom, istrošenom, ali poznatom putu prema Jantar Mantaru u Ulici parlamenta u New Delhiju. Jantar Mantar je stara zvjezdarnica koju je izgradio maharađa Sawai Jai Singh II Jaipurski 1710. U ono doba ta je građevina bila prvoklasno znanstveno postignuće. Koristila se za računanje vremena, prognoziranje meteoroloških prilika i proučavanje planeta. Danas je ne-baš-pretjerano privlačna turistička atrakcija koja je istovremeno i izložbeni prostor delhijske demokracije.

Već neko vrijeme prosvjedi – izuzev onih pod pokroviteljstvom političkih stranaka ili vjerskih organizacija – u Delhiju nisu dozvoljeni. Jedriličarski klub na Rajpathu, gdje su se nekada odvijali masovni, povijesni skupovi koji su znali trajali danima, danas je zabranjen za političke aktivnosti, dozvoljeno je samo održavanje piknika, prodavanje balona i vožnja brodovima. Što se tiče spomenika India Gate (Vrata Indije), tamo su dozvoljena bdijenja uz svijeće i prosvjedne šetnjice za ciljeve za koje se bori srednja klasa, poput “pravde za Jessicu” – manekenku koju je u jednom delhijskom kafiću ubio razbojnik s političkim vezama – ali ništa više od toga. Članak 144. starog zakona iz 19. stoljeća, koji brani okupljanje više od pet ljudi – ako imaju “zajednički nezakoniti cilj” – na javnim mjestima u gradu, zakačen je po nekim dijelovima grada. Zakon su donijeli Britanci 1861. kako bi spriječili ponavljanje pobune slične onoj iz 1857. godine. Trebala je to biti samo izvanredna mjera, no u pojedinim dijelovima Indije ostala je trajno na snazi. Možda je upravo iz zahvalnosti na ovakvim zakonima naš premijer, dok je primao počasnu oksfordsku diplomu, odao priznanje Britancima za bogatu ostavštinu: “Naš pravosudni sustav, sudstvo, naša administracija i policija su sve važne institucije, a proizišle su iz britanske uprave Indijom, i dobro su služile ovoj zemlji”.

Jantar Mantar je jedina lokacija u Delhiju gdje se članak 144. ne provodi. Ljudi iz raznih krajeva zemlje, siti toga da ih politički establišment i mediji ignoriraju, slijevaju se tamo, očajno se nadajući da će ih netko saslušati. Neki pritom poduzimaju duga putovanja vlakom. Neki, poput žrtava bhopalske tragedije hodaju tjednima, skroz do Delhija. Premda se moraju boriti međusobno za najbolje mjesto na užarenom (ili zamrznutom) pločniku, sve donedavno prosvjednicima je na Jantar Mantaru bilo dozvoljeno neograničeno kampiranje – tjednima, mjesecima, čak i godinama. Pod zluradim pogledom policije i specijalnih postrojbi podizali su shamiane2 i transparente. Odavde su objavljivali vjeru u demokraciju šaljući memorandume, najavljivali prosvjedne planove i provodili beskrajne štrajkove glađu. Odavde su pokušavali (ali nikad nisu uspjeli) povesti marševe na parlament. Odavde su se nadali.

***

Odnedavno, međutim uredovno vrijeme Demokracije se promijenilo. Sada je dozvoljeno samo strogo radno vrijeme, od 9 do 5. Bez prekovremenih. Bez noćenja. Bez obzira na to kolike udaljenosti su ljudi prešli da bi doputovali, bez obzira na to imaju li prenoćište u gradu – ako ne napuste lokaciju do 6 poslijepodne prisilno ih se rastjeruje, policijskom silom ako je potrebno, pendrecima i vodenim topovima ako stvari izmaknu kontroli. Novo radno vrijeme uvedeno je pod prividom osiguravanja reda za vrijeme trajanja Igara Commonwealtha koje se 2010. održavaju u New Delhiju.

Međutim, nitko ne očekuje da će se staro uredovno vrijeme skoro vratiti. Možda je upravo prikladno da se ono što je ostalo od naše demokracije ponudi u zamjenu za događaj stvoren s ciljem slavljenja britanskog imperija. Možda je jedino pošteno da domovi 400 000 ljudi budu demolirani, a oni preko noći istjerani iz grada. Ili da se stotinama tisuća uličnih prodavača prihodi za život otmu odlukom Vrhovnog suda kako bi gradski trgovački centri dobili svoj udio na tržištu. Ili da desetci tisuća prosjaka budu otpremljeni iz grada, dok je još sto tisuća “galijota” dopremljeno kako bi gradili nadvožnjake, metroe, olimpijske bazene, pomoćne stadione i luksuzne hotele namijenjene sportašima. Staro carstvo možda više ne postoji. No, naša tradicija servilnosti očito je postala preprofitabilno poduzeće da bi se preustrojila.

Bila sam na Jantar Mantaru jer je tisuću stanovnika pločnikâ iz svih krajeva zemlje došlo tražiti nekoliko temeljnih prava: pravo na sklonište, na hranu (kupone za hranu), na život (zaštitu od policijske brutalnosti i zakonom kažnjivih iznuda općinskih službenika).

Bilo je rano proljeće, sunce je bilo oštro, no ipak pristojno. Ružna je to stvar, morati to reći, no istina je: prosvjed se moglo namirisati iz daleka. Bio je to nakupljeni smrad tisuću ljudskih tijela koja su bila dehumanizirana, koja su godinama već, ako ne i cijelog života, lišena osnovnih preduvjeta za zdravlje i higijenu čovjeka (ili životinje). Tijela marinirana u smeću naših velikih gradova, tijela koja nemaju zaklon pred surovim vremenom, ni pristup čistoj vodi, čistom zraku, sanitarijama ili zdravstvenoj zaštiti. Nijedan dio ove velike zemlje, nijedan od programa navodno progresivnih shema, nijedna državna institucija nije predviđena za to da njima pruži smještaj. Ni centar Jawaharlal Nehru National Urban Renewal Mission, niti kakvo slam naselje, nemaju pravo na naknade za nezaposlenost ili program socijalne pomoći. Utočište im nisu čak ni kanalizacijski sustavi – na kanalizacijske sustave oni doslovno seru. Oni su ljudi sjene, žive u pukotinama između institucija i shema. Spavaju na ulicama, jedu na ulicama, vode ljubav na ulicama, rađaju na ulicama, silovani su na ulicama, sjeckaju povrće, peru odjeću, odgajaju djecu, žive i umiru na ulicama.

Kad bi filmovi bili oblik umjetnosti koji se sastoji i od osjeta mirisa – drugim riječima, kad bi filmovi mirisali – onda filmovi poput Slumdog Millionaire nikad ne bi dobili Oskara. Smrad tolikog siromaštva ne bi se uklopio s aromom toplih kokica.

Ljudi na prosvjedima na Jantar Mantaru toga dana čak nisu ni bili ljudi3 koji žive u slamovima, već stanovnici pločnikâ. Tko su oni bili? Odakle su došli? Oni su izbjeglice indijskog isijavanja, ljudi pretakani amo-tamo poput toksičnog otpada u industrijskom procesu koji se oteo kontroli. Predstavnici više od 60 milijuna ljudi raseljenih zbog krajnjeg siromaštva na selu, zbog izgladnjelosti, zbog poplava i suša (mnoge od njih su djelo ljudskih ruku), zbog rudnika, tvornica čelika i ljevaonica aluminija, zbog autocesta i brzih cesta, zbog 3000 velikih brana izgrađenih od nezavisnosti, a sada i zbog Posebnih ekonomskih zona. Oni su dio od 830 milijuna ljudi u Indiji koji žive s manje od 20 rupija na dan, oni koji gladuju dok tone žitarica i sjemenja pojedu štakori u vladinim silosima, ili ih se spali na hrpama (jer je jeftinije spaljivati hranu nego distribuirati je siromašnim ljudima). Oni su roditelji desetaka milijuna neuhranjene djece ove zemlje, roditelji dva milijuna djece koji svake godine umiru prije navršene pete godine života. Oni su milijuni koje se međusobno vezane lancima transportira iz grada u grad kako bi gradili Novu Indiju. Je li to ono što se zove uživanje “plodova suvremenog razvitka”?

Što li misle, ti ljudi, o vladi koja smatra shodnim potrošiti 9 milijardi dolara javnog novca (2000 posto više od početne procjene) za dvotjednu sportsku ekstravagancu kojoj su zbog straha od terorizma, malarije, tropske groznice i njudelhijske nove superbakterije,4 mnogi svjetski sportaši odbili prisustvovati? U kojoj engleska kraljica, službena kruna Commonwealtha ne bi sudjelovala kao pokrovitelj ni u najluđim snovima. Što misle o činjenici da su većinu tih milijardi pokrali političari i dužnosnici Igara? Ne puno, pretpostavljam. Jer se ljudima koji žive s manje od 20 rupija na dan, tolika količina novaca čini kao znanstvena fantastika. Njima vjerojatno ne pada na pamet da je to njihov novac. Zbog toga korumpirani političari u Indiji nikad nemaju problema s povratkom na vlast koristeći novac koji su ukrali da kupe izbore. (Zatim hine indignaciju i postavljaju pitanje “zašto se maoisti ne kandidiraju na izborima?”)

Stojeći ondje, u toj zagušljivoj gužvi, onog vedrog sunčanog dana, razmišljala sam o svim borbama koje vode ljudi ove zemlje – protiv velikih brana u dolini Narmade, Polavaramu, Arunachal Pradeshu, protiv rudnika u Orissi, Chhattisgarhu i Jharkhandu; borbi adivasija5 u Lalgarhu protiv policije; protiv otimačine zemlje radi industrija i posebnih ekonomskih zona diljem ove zemlje. Koliko godina (i na koje sve načine) se ljudi bore ne bi li izbjegli upravo takvu sudbinu? Prisjećala sam se Maase, Narmade, Roopi, Nity, Mangtua, Madhava, Saroje, Rajua, Gudsu Usendija i drugarice Kamale (svoje drage tjelohraniteljice koja me čuvala dok sam boravila s maoistima u džungli) i oružja na njihovim ramenima. Razmišljala sam o velikoj dostojanstvenosti šume kojom sam još nedavno koračala i ritma bubnjeva adivasija na proslavi Bhukmala u Bastaru, koji je poput glazbene pratnje ubrzanog pulsa bijesne nacije.

Razmišljala sam o Padmi s kojom sam putovala u Warangal. Tek joj je 30 godina, no kad se penje, mora se pridržavati za ogradu, a tijelo vući iza sebe. Bila je uhićena tjedan dana nakon što je operirala slijepo crijevo. Pretukli su je tako da je zadobila unutarnje krvarenje zbog čega su joj morali ukloniti nekoliko organa. Nakon što su joj smrskali koljena, policija joj je pristojno objasnila da su to učinili kako bi bili sigurni “da više nikad neće marširati džunglom”. Puštena je nakon odsluženja osmogodišnje kazne. Sada vodi Armula Bhadhu Mitrula Committee – Odbor rođaka i prijatelja mučenika. Oni skupljaju leševe ljudi ubijenih u lažnim “susretima”.6 Padma provodi vrijeme putujući uzduž i poprijeko sjevernog Andhra Pradesha u bilo kakvom vozilu koje uspije pronaći, najčešće je to traktor, prevozeći trupla ljudi čiji su roditelji ili supružnici presiromašni da bi otputovali po tijela svojih voljenih.

Žilavost, mudrost i hrabrost ljudi koji se već godinama, već desetljećima, bore da nešto promijene, da u svoje živote unesu makar trunku pravde, nešto su izvanredno. Bez obzira na to bore li se za rušenje indijske Države, protiv Velikih Brana ili protiv pojedine čeličane, rudnika ili PEZ-a (posebnih ekonomskih zona), poanta je da se uvijek bore za vlastiti dignitet, za pravo da žive i mirišu poput ljudskih bića. Bore se jer, što se njih tiče, “plodovi modernog razvoja” smrde poput mrtve stoke na autocesti.

***

Na 64. godišnjicu indijske Nezavisnosti, premijer Manmohan Singh popeo se u svoju, na metke otpornu govornicu u Crvenoj tvrđavi kako bi dao strastven, da ti se smrznu kosti hladan i banalan govor naciji. Slušajući ga, tko bi pomislio da se obraća zemlji koja, usprkos tome što je druga najbrže rastuća ekonomija na svijetu, ima više siromašnih ljudi nego 26 najsiromašnijih afričkih zemalja zajedno. “Svi ste vi doprinijeli indijskom uspjehu”, rekao je, “težak rad naših radnika, naših umjetnika, seljaka, doveo je zemlju do ovoga gdje se danas nalazi… Gradimo novu Indiju u kojoj će svaki građanin imati udio, Indiju koja će biti perspektivna i u kojoj će svi građani moći živjeti časnim i dostojanstvenim životima, okruženi mirom i dobrom voljom. Indiju u kojoj će se svi problemi rješavati demokratskim putevima. Indiju u kojoj će osnovna ljudska prava svakog građanina biti zaštićena”. Neki bi ovo nazvali crnim humorom. Jednako tako mogao je govoriti ljudima u Finskoj ili Švedskoj.

Kada bi se reputacija “osobnog integriteta” našega premijera protezala na tekstove njegovih govora, tada bi on rekao ovo:

“Braćo i sestre, pozdravljam vas na ovaj dan kada se prisjećamo svoje slavne prošlosti. Stvari postaju sve skuplje, znam, a vi neprestano jadikujete zbog cijena hrane, no gledajte to ovako – više od 650 milijuna vas živi od poljoprivrede kao farmeri i radnici na farmama. Međutim, vaš ukupni rad iznosi manje od 18 posto našeg BDP-a. Stoga, koja korist od vas? Pogledajte naš IT sektor. Zapošljava tek 0,2 posto populacije, a njegov udio u BDP-u je 5 posto. Možete li parirati tome? Istina je da rast zaposlenosti u našoj zemlji nije pratio gospodarski rast, no srećom, 60 posto naše radne snage je samozaposleno. Devedeset posto naše radne snage zaposleno je u nereguliranom sektoru. Istina, uspijevaju dobiti posao na svega nekoliko mjeseci godišnje, no s obzirom na to da ne priznajemo kategoriju ‘podzaposlenih’, taj dio jednostavno malo zamaglimo. Ne bi bilo pošteno da ih u knjige uvedemo kao nezaposlene. Kad se priča o statistikama prema kojima imamo najveću smrtnost novorođenčadi i rodilja na svijetu – trebamo se ujediniti kao nacija i zasad ignorirati loše vijesti. Mogli bismo se osvrnuti na ove probleme kasnije, nakon naše trickle-down Revolucije nakon koje će zdravstveni sektor biti potpuno privatiziran. Dotad, nadam se da svi posjedujete police zdravstvenog osiguranja. Što se tiče činjenice da se dostupnost žitarica u posljednjih 20 godina – što je period našeg najbržeg gospodarskog rasta – smanjila, vjerujte mi, to je samo slučajna podudarnost.”

“Dragi moji sugrađani, gradimo Novu Indiju u kojoj naših 100 najbogatijih ljudi, milijunaša i milijardera, posjeduje imovinu u vrijednosti od 25 posto našeg BDP-a. Uvijek je učinkovitije da se bogatstvo nalazi koncentrirano u sve manjem i manjem broju ruku. Svi ste čuli izreku da puno baba daje kilavo dijete. Našim najdražim milijarderima te stotini naših milijunaša kao i njihovim bližnjima te njihovim političkim i poslovnim suradnicima želimo da budu još uspješniji te da žive časnim i dostojanstvenim životom okruženi ljubavlju i dobrom voljom, u okolišu koji će čuvati njihova temeljna prava”.

“Svjestan sam da se moji snovi ne mogu ostvariti samo demokratskim putevima. U stvari, počeo sam vjerovati da pravi demokratski tokovi prolaze kroz cijev puške. Zbog toga smo rasporedili Vojsku, Policiju, Centralne Rezervne Policijske Snage, Pogranične Sigurnosne Snage, Centralne Industrijske Sigurnosne Snage, Pradeshik7 Vojnu Policiju, Indo-tibetsku Pograničnu Policiju, Puške Istočne Granice – kao i Škorpione, Sive Pse i Kobre – kako bismo ugušili zavedene pobune koje eruptiraju u našim područjima koja su bogata mineralima”.

“Naše eksperimentiranje s demokracijom započelo je u Nagalandu, Manipuru i Kashmiru. Kashmir je, ne trebam ponavljati, integralni dio Indije. Rasporedili smo više od pola milijuna vojnika kako bismo tamošnjim ljudima donijeli mir. Kašmirska mladež koja posljednja dva mjeseca krši policijski sat te tako riskira svoje živote, koja gađa policiju kamenjem, pripadnici su militantne skupine Lashkar-e-Toiba koji zapravo žele posao, ne azadi.8 Tragično je da je njih 60 izgubilo život prije nego što smo stigli proučiti njihove molbe za posao. Instruirao sam policiju da odsada nadalje puca tako da osakati, a ne ubije ovu zavedenu mladež”.

U ovih sedam godina otkako je na vlasti, Manmohan Singh dozvolio je da ga se prikaže kao umjerenog podanika Sonie Gandhi. To je odlična maska za čovjeka koji je posljednjih 20 godina, prvo kao ministar financija, a potom kao premijer, osnaživao režim novih ekonomskih politika koje su dovele Indiju u situaciju u kojoj se danas nalazi. To naravno ne znači da Manmohan Singh nije podanik, već da sve njegove naredbe ne dolaze od Sonie Gandhi. U njegovoj autobiografiji (A Prattler’s Tale) Ashok Mitra, bivši ministar financija Zapadnog Bengala priča priču o usponu Manmohana Singha na vlast. Godine 1991. kad su indijske devizne rezerve bile na opasno niskim razinama, vlada Narasimha Raoa obratila se Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) za pomoć. MMF je pristao pod dva uvjeta. Prvi su bile Strukturalne Prilagodbe i Ekonomske Reforme. Drugi uvjet bio je imenovanje ministra financija po izboru MMF-a. Taj je izbor, piše Mitra, bio Manmohan Singh.

Tijekom godina punio je svoj kabinet i državnu administraciju ljudima evanđeoski predanima korporativnom preuzimanju svega – vode, struje, minerala, poljoprivrede, zemlje, telekomunikacija, obrazovanja, zdravstva – bez obzira na posljedice.

Sonia Gandhi i njezin sin imaju bitnu ulogu u svemu ovome. Njihov je posao vođenje Odsjeka za Sućut i Karizmu s ciljem pobjede na izborima. Dozvoljeno im je donošenje naizgled progresivnih odluka (i preuzimanje zasluga za to) koje su zapravo taktičke i simboličke, a čiji je cilj otupiti oštricu narodnog gnjeva kako bi veliki brod nastavio ploviti. (Najbolji primjer toga je skup organiziran kao potpora Rahulu Gandhiju koji je proglasio pobjedu zbog otkazivanja dozvole Vedanti za vađenje rude boksita u brdima Niyamgire9 – bitka koju su pleme Dongria Kondh s koalicijom lokalnih i međunarodnih aktivista vodili godinama. Na skupu je Rahul Gandhi proglasio sebe “vojnikom plemenskih naroda”. Pritom nije spomenuo da se ekonomske politike njegove stranke temelje na preseljenju plemenskih naroda. Ili da se iz svakog drugog “giri” – brda boksita – u okolici krvoločno kopa boksit, dok taj “vojnik plemenskih naroda” odvraća pogled. Rahul Gandhi možda je pristojan čovjek. Ali to što hoda okolo i priča o dvije Indije – “Bogatoj Indiji” i “Siromašnoj Indiji” – kao da stranka koje je on član nema nikakve veze s tim, uvreda je svačijoj inteligenciji, uključujući i njegovu vlastitu.)

Prijevod je prvotno objavljen u: Up&Underground, critical theory dossier, službeni reader Subversive Festivala, br. 21/22.

Prijevod Andrea Milat

H-alter, 31.05.2012.

Peščanik.net, 05.06.2012.

Trickledown Revolucija – drugi deo


________________

  1. “Trickle-down” je ekonomski termin za politiku poreznih i gospodarskih olakšica koje vlada daje poduzetnicima i bogatim članovima duštva s idejom da će one koristiti siromašnim članovima društva time što će poboljšati ukupno stanje ekonomije. Teoretski, gospodarski bi se rast trebao slijevati odozgo prema dolje, od čega bi neizravnu korist imali oni dijelovi društva koji nemaju izravne koristi od same politike. Oponenti smatraju da “trickle-down” politika jednostavno ne funkcionira. “Trickle-down” označava ideju prelijevanja bogatstva s viših razina na niže, odnosno iz ruku bogatijih u ruke siromašnijih. Proponenti takvelaissez-faire politike smatraju da će bogati, ako budu imali manje poreze, toliko više investirati u poduzetništvo što bi u konačnici dovelo do nižih cijena, veće stope zaposlenosti i manjih klasnih razlika. Nap. prev.
  2. Popularni indijski šatori koji se sastoje od više dijelova sa stranicama koje se mogu po potrebi postavljati ili skidati. Često su šareni. U četiri kuta postave se motke koje drže krov. Šamiane se obično koriste za slavlja i vjenčanja, nap. prev.
  3. slumdog – stanovnik slamova, nap. prev.
  4. NDM-1 bakterijski gen nazvan prema gradu u kojem je pronađen – New Delhi – koji omogućava bakterijama koje ga imaju da se pretvore u superbakterije otporne na antibiotike. Mogu ga ubiti samo rijetki i za organizam jako štetni lijekovi. Novija istraživanja otkrivaju da je u delhijskoj pitkoj vodi prisutan u visokim postotcima kao i to da su stanovnici Delhija već razvili otpornost na bakterije koje nose taj gen.
  5. Domorodaca, nap. prev.
  6. tzv. “Encounters”, nap.prev.
  7. Regionalnu, nap.prev.
  8. Āzādī je riječ iz perzijskog jezika, a znači slobodu. Koristi se i u drugim iranskim jezicima (poput lurskog, paštuanskog, kurdskog i balučskog), a posuđena je i u hindski, urdski i kašmirski. Termin je široko rasprostranjen u Kašmiru gdje ga koriste borci za pravo Kašmira na samoopredjeljenje, te za njih znači Revoluciju, Oslobođenje i Nezavisnost. Termin “azadi” iz kašmirskog se proširio u idiome aktivista koji se bore za prava izbjeglica, te među bliskoistočnu dijasporu koja živi u zapadnim zemljama, nap. prev.
  9. U Orissi, nap. prev.