To je da te srce zaboli. Vrativši se iz Kanade delegacija HDZ-a na čelu s Karamarkom uvrijeđeno je protestirala da su hrvatski mediji tu prevažnu turneju krivo, tendeciozno propratili. Što se dogodilo? Da nije netko od novinara napisao da su Karamarko, Brkić i ostali otišli u već poslovični Norval da uoči parlamentarnih izbora još malo proroštaju žeravicu ustašonostalgije, kako je stvarno i bilo? Ne, nije nitko. Nije čak bilo ni nešto razornih kritika Karamarkovog kanadskog huškačkog upiranja prsta u one u Hrvatskoj koji joj danas navodno prijete isto kao neprijatelji iz 1991. godine. Uostalom, što bi on imao protiv toga, pa to čini bazični kostur, da baš ne kažem skelet, njegove izborne kampanje i nijedna koščica tu nije stavljena na krivo mjesto.
Na kraju se pokazalo da se sav bijes na medije zbio zbog tričavih škuda, jer se u nekim novinama i na portalima spekuliralo, a i to više izokola, da su HDZ-ovci preletjeli Atlantik kako bi se opet kao u stara dobra vremena opernatili parama lakovjerne, uvijek patriotski zabrinute dijaspore. Što se može naučiti iz ove kratke storije? Pa otprilike to da za ljutnju u HDZ-u ima razloga koliko i za ljutnju nekoga tko bi na lutriji dobio, ne znam, pet, deset milijuna kuna, ili nečega drugoga. Jednostavno, vlasnici medija u Hrvatskoj već sada, šest mjeseci, ili tu negdje, prije izbora toliko dobro čitaju s usana strašnog Karamarka da još fali samo žličica njihove lojalnosti pa da se kaže kako mu jedu iz ruku.
Uostalom, paralelno s ovom navodnom dramom oko izvještavanja o kanadskom izletu HDZ-ovaca, dogodilo se otkazivanje kolumne Davoru Krili, umalo je dobio otkaz Boris Pavelić, a iznuđeni otkaz iz Europapress holdinga stvarno se dogodio u slučaju službenog šampiona evropskog novinarstva Borisa Dežulovića. Ovo posljednje izazvalo je najviše fertutme, ali kada sve zbrojiš i oduzmeš, dobiješ da je pijuknulo samo nešto političara (nitko, naravno iz HDZ-a, a jedva itko i iz SDP-a), strukovna organizacija novinara i još nešto ostale sitneži. Sami mediji bili su, razumljivo, glasniji, ali i toliko impresionirani, neki očito i ustrtareni, da su listom krivo izvijestili što se stvarno dogodilo. Objavili su da je Dežulović dao otkaz Marijanu Hanžekoviću, iako je zapravo bilo obratno.
Sam Boro jasno je rekao da on otkazuje Hanžekoviću, i za to je dao više nego uvjerljivo obrazloženje. Otkazujem vam, gospodine vlasniče EPH-a, malo ću prepričati, jer ste potpuno nekompetentni za novinarstvo, kao što sam i ja nekompetentan za posao utjerivača dugova od penzionera, koji je u međuvremenu avansirao u vlasnika novina koje ubrzano pretvara u prostirke dobrodošlice za velikog vođu Tomislava Karamarka. Točka. Što će sada jadni Hanžeković nakon što je dobio otkaz? O, za to ne treba brinuti, njegova nekompetentnost pruža mu najširi izbor mogućnosti, sve jednu bezvezniju od druge, od kojih je jednu već uspješno i primijenio.
Angažirao je notornog Tihomira Dujmovića, koji je, nema što, dovršena prostirka za Karamarka, na kojoj ništa više ne treba dorađivati, i uvjeren je da je time kreirao dug HDZ-a prema sebi koji će lako utjerati. Otprilike kao neplaćenu TV pretplatu ili račun za odvoz smeća. I stvarno, tako već desetljećima izgleda partnersko općenje vlasnika medija s hrvatskim političkim vlastima i ostalim moćnicima, iako tu ima i nešto zbog čega je unaprijed jasno da će Hanžeković u tom snošaju biti jebena strana. Njegov prethodnik na mjestu glavnog pisanog informatora Hrvatske, Ninoslav Pavić, radio je to puno prefriganije i nije tek tako lako ispunjavao želje hrvatskih političkih prvokategornika.
Njegov pristup sastojao se u tome da i kada je bilo sasvim jasno kom političaru služi, pušta red podaničkih tekstova o njemu, red nepodaničkih, i tako je dizao svoju cijenu u njegovim očima. S Hanžekoviće je drukčije. On je teška amaterčina koja je odmah na početku razbucala tu filigransku uvlakačku tehniku, jer je unaprijed skinuo gaće i sada je jasno što će taj gologuzan dalje doživjeti. Neće on ovršiti Karamarka, nego će Karamarko ovršiti njega. Šef HDZ-a to i ne krije, jer je u Kanadi i u Norvalu i bio da simbolički reprizira Tuđmanov dolazak na vlast, a zna se da je ovaj kada je to obavio gledao da najprije zajaše medije i pretvori ih u poslušnu konjsku zapregu svoje desetgodišnje vladavine.
Ali, to četvoronožno razdoblje hrvatskog novinarstva moglo bi biti još i mila majka u odnosu na ono što nas tek očekuje. Koliko god bio lak na represivnom obaraču, Tuđman je vjerovao da 80 posto građana Hrvatske prihvaća hrvatsku državu i ne treba ih posebno tjerati na to. Karamarko je taj postotak spustio na 50 posto, koliko je HDZ-ova kandidatkinja dobila na posljednjim predsjedničkim izborima, elem ostaje 50 posto koje treba posebnim tehnikama natjerati da je “vole”. Njima je namijenjena brezova šiba iz one njegove prijeteće poruke da ne može svatko brbljati, osim unutar zidova svoga stana, što ga je volja o hrvatskim domoljubnim svetinjama. A kako je brbljanje ono osnovno što spada u opis posla javnih glasila jasno je da će ta šiba najviše raditi kada su ona u pitanju.
I evo, radi, i to prvi put u rukama jedne opozicijske stranke, a to logikom dva i dva može značiti samo da kada ili ako dođe na vlast to može biti samo gore. U HDZ-u se strašno žeste na tu logiku. Pa kada im se zbroji da demoniziranje ćirilice, tjeranje ovo malo Srba iz Hrvatske, bacanje “jugofila” i “komunista” u Kevinu jamu, proglašavanje sadašnje svilene vlasti “četničkom” ili “nacističkom” …može značiti samo uznapredovale simptome fašizacije – užasnuto skaču na stražnje noge. Ali, prednjima i dalje stignu otkopati nove razloge da se tako misli, pa i sadašnje trijebljenje novinara osvjedočene antifašističke profilacije, i to u već tipičnoj režiji medijskih mogula liberalne orijentacije, bez sumnje spada u istu pojmovnu ladicu.
Ja barem ne vidim ladicu u koju bi to bolje pristajalo.
H-alter, 24.06.2015.
Peščanik.net, 27.06.2015.