- Peščanik - https://pescanik.net -

Trka se mora nastaviti

Mada se avgust u Rusiji obično isčekuje s nekom mutnom uznemirenošću, danas već i deca znaju da se početkom ovog meseca zemlja može naći u drugom talasu krize. Očekivanje tog drugog talasa je mnogima toliko dozlogrdilo, da ga se više i ne boje, već više žele da nas on što pre prekrije i potom ode dalje svojim putem (daleko mu lepa kuća), a nas ostavi da tražimo nove mogućnosti i ostale drajvere ekonomskog rasta.

Na fonu takvog raspoloženja, domaći ekonomisti nam daju isključivo umereno-pesimističke prognoze. Ministarstvo finansija naprimer, prognozira da će se cena nafte u sledećih tri godine kretati oko srednje godišnje vrednosti od 55 dolara za barel, da će jedan američki dolar 2011 godine vredeti 37 rubalja, a 2012, preko 39 rubalja. Nezavisni eksperti se s njima slažu i, reklo bi se solidarno, u stopu slede činovničku misao.

U ovoj neveseloj atmosferi, šokantno izgledaju prognoze koje daju američki investicioni bankari. Naprimer, analitičari firme Goldman Sach, uvereni su u to da će se tokom godine rublja učvršćivati do cene od 28,5 rubalja za jedan dolar. Eksperti iz Bank of America – Merrill Lynch prognoziraju čak kurs od 26,4 do kraja 2010, pri čemu obe ove kuće crpe predviđanja o rastu ruske valute iz činjenice o neizbežnom rastu cene nafte za koju je, de facto, privezan kurs rublje. Po verziji Amerikanaca, cena crnog zlata se u bližoj budućnosti neće spuštati niže od 70 dolara za barel, a najverovatnije da će koštati preko 90.

Logika Amerikanaca je kristalno jasna. Vlada je njihovu ekonomiju zalila trilionima novih dolara koji ne mogu večno ležati u naftalinu. A kada se taj novac oslobodi, počeće tržišna utakmica protiv kursa nacionalne valute, a to istovremeno znači u korist sirovinskih aktiva. Osim toga, treba očekivati i desant na tržišta u razvoju, mesta koja uvek privlače špekulativni kapital. Sve u svemu, očekujte novi mehur, a to znači tendencije u ekonomiji iz vremena pre krize.

Ono što je ovde važno primetiti je, da investicioni bankari ne samo da predviđaju pojavu novog mehura, nego su za njegovu reinkarnaciju životno zainteresovani. To im je hleb nasušni i oni ga čekaju k’o ozebao sunce, jer je to sredina u kojoj oni lagodno zarađuju svoje ekstra profite. To, da banke provociraju novu špekulativnu trku ne smem da tvrdim, ali da je svojim prognozama podgrevaju i da će se iz petnih žila truditi da i dalje to čine, nepobitna je činjenica. Potvrda tome je i to da su investicione banke, za razliku od realnog sektora ekonomije kojem još dugo vremena trebati da dođe k sebi, praktično rešile sve svoje probleme. Novcem od državne pomoći zatvorile su zjapeće rupe u likvidnosti, spasle su se od većeg dela problematičnih dugova, izvršile optimizaciju kadrova i obavile seriju fuzija i akvizicija. Ostao im je još samo jedan zadatak – da vladi vrate dugove. Ovaj se zadatak može rešiti, jedino uz pomoć novog novca; i to mnogo novog novca, a on se može stvoriti samo na burno rastućem tržištu.

S tim u vezi, interesantno je pogledati prognozu Međunarodne agencije za energiju(IEA) koje je ove nedelje prerasla u pravu senzaciju: tokom sledećih 10 do 20 godina, svet će se sudariti s veoma žestokom energetskom krizom. Kako se navodi,razlozi za to su već skoro iscrpljena osnovna nalazišta nafte kao klasičnog izvora energije i usporeno (zbog problema u toj grani) uvođenje zamene ovog izvora novim. Poražavajuća je činjenica da je, ne tako davno, istim tim tezama operisao ruski vice-premijer Igor Sečin, želeći da ubedi široku javnost da cena nafte ne bi smela biti niža od 80 dolara za barel.

Eksperti su izjavu Međunarodne agencije dočekali s uzdržanom skepsom, no špekulantima se ovakve prognoze mogu pokazati kao pogodne za to, da u bilo kom momentu, produže sirovinsku trku.

Globalna špekulativna igra je počela temeljeći se na nimalo čvršćoj osnovi nego što su izvedeni finansijski instrumenti, na kojima je izrastao predhodni mehur. Kada kockar sve što je imao proćerda na ruletu, on ne odlazi u fabriku da traži posao, već se ponovo vraća u kazino. To mu je u prirodi, tim pre što ima tatu koji će mu, ako zatreba, pozajmiti novac.

Ali, po mom mišljenju, čak i navedene okolnosti ne mogu dovesti do toga da se rublja učvrsti na nivou koji prognoziraju Amerikanci. Kurs rublje se ne utvrđuje samo na trištu, već u mnogo većoj meri u Centralnoj banci. A našoj vladi, visoki kurs rublje nizašta ne treba. Jer čak i pri ceni nafte 90 dolara za barel, ako je kurs 26 rubalja za dolar, svako prodato bure donosi vladi (naftnim kompanijama) 2340 rubalja, a ako je kurs 40, celih 3600 rubalja. Tako se, bez posebnih napora, privremeno može zakrpiti deficit u budžetu. A problemi stanovništva? Njima je već davno objašnjeno da je za sve kriva svetska ekonomska kriza, pa i za tako neprijatnu pojavu, kao što je devalvacija rublje.

Greška je nadati se da će ovaj drugi talas devalvacije obezbediti ono što nikako da dočekamo da obezbedi prvi, a to je zamena uvoza domaćom produkcijom. Da, 1998 nam je to uspelo, ali su tada institucionalni uslovi za rast ruske ekonomije bili nemerljivo povoljniji nego danas. Pritisaka birokratije i korupcije je bilo mnogo manje, konkurencije na unutrašnjem tržištu mnogo više, a proizvodna baza, tada još do kraja ne razvaljene sovjetske privrede, bila je sposobna na razvojni trzaj. Danas je zamena uvoza domaćom proizvodnjom moguća samo kao derivat svesne i aktivne opšte politike modernizacije, a s njom se, zasada, možemo sretati samo na televizijskom ekranu.

Rečju, trka koja se sada priprema, bez obzira na njeno trajanje, neće rešiti unutrašnje probleme ni ruske, ni američke, a ni svetske ekonomije. Te probleme mogu da reše samo vlade i to je ono mesto na kome se razilazimo. Amerika ima Obamin plan, čiji nefinansijski deo podrazumeva modernizaciju ekonomije, a mi, plan budžeta za sledeće tri godine kojim su srezani svi ekonomski programi u korist povećanih izdataka za vojsku i penzionere.

 
Aleksej Poluhin, Urednik ekonomske redakcije Новая Газета

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 09.08.2009.