- Peščanik - https://pescanik.net -

Troglava zmija na nedrima

(postmortalna makroskopska analiza)

„Bolelo je i zauvek je“ – zapisala je setna Sisi (Sissi) u dnevniku, zapitana kako se oseća, onog dana kad je završena komplikovana višebojna tetovaža na njenom boku i stomaku: grana trešnje u cvatu, koja se najsmelijim pupoljcima pruža niz struk, skroz nadomak pupka. Za tetovažu niko ne sme da zna, čak ni najbliža dvorska dama. Sisin struk je slavan, uzan kao u ose.

„Ne boli i proći će“ – odgovorila je setna Sisi upitana kako se oseća, pola sata pred smrt, najbližoj prijateljici Irmi, grofici Staraj de Stara i Nađimihalji (Irma Sztaray de Sztara et Nagymihaly), njenoj dvorskoj dami, u Ženevi, gde borave incognito, na parobrodu Ženeva, na ženevskom jezeru, nadomak obali.

Za Sisinu smrt Car i Kralj Franc Josef (Franz Joseph I, Kaiser von Österreich und Apostolischer König von Ungarn) saznaje telegramom, jednim, drugim, trećim, ali tek treći telegram koji u nizu stiže iz Ženeve u Hofburg otklanja njegovu bojazan da se melanholična i anoreksično-bulimična Sisi ubila – nije se ubila, ubijena je. Prisebnost duha i surovi pragmatizam starog Cara i Kralja Franje Josifa slavni su, on i ovog puta izdaje precizne naloge carskom Kabinetu, kao da se ništa nepredviđeno nije dogodilo.

Carici Austro-Ugarskoj Elizabeti (Kaiserin Elisabeth Amalie Eugenie) probio je srce zašiljenom turpijom italijanski anarhista Luiđi Lukeni (Luigi Lucheni), 10. septembra 1898. u po bela dana, nasred promenade hladnokrvno je prišao dvema elegantnim damama, blago naklonio šešir u pozdrav, da bi u sledećem času skočio na Sisi, i u tom naletu da bi joj zabio zašiljenu turpiju u grudi. Ubod je zadat snažnim zamahom u deliću sekunde, napadač odgurne Sisi, i utekne. Pada nesrećna Sisi, ali se brzo pridiže, uz pomoć Irminu i jednog prolaznika.

Sisi nije ni primetila da je smrtno povređena, zato što je nosila ekstremno stegnut kožni korset, kao i uvek. Nestvarno uzak struk kao u ose, teška komplikovana frizura, beli čipkani suncobran i mastiljavocrna svilena lepeza, sve je to palo smrtno pogođeno – sve te insignije na hodajućoj i jahajućoj ikoni evropskog plemstva svima znanoj kao Sisi – proburaženo je jedva primetnim ubodom. Tek jedna jedina kap nikla je na haljini, kao da je tu sletela bubamara i pritajila se.

Sutradan, na stolu za autopsiju, kad je oklop korseta razrezan, ukazala se komplikovana višebojna tetovaža na Sisinom boku i stomaku: grana trešnje u cvatu, koja se najsmelijim pupoljcima pruža do nadomak pupka. Malo iznad neobično uverljivog crteža – grana kao da je blago zanjihana – pod dojkom, ubojna rana koja se jedva vidi. Prisutni – lekari, sveštenici, politički zvaničnici – zapanjeni su.

Posle gubitka Rudolfa (Kronprinz Rudolf) nosila je isključivo crno, do kraja života. Tokom 1889. i naredne godine nesrećna Sisi izgubila je, redom: majku, oca, sestru, sina, najbližeg prijatelja i ljubavnika grofa Andrašija (Gyula Graf Andrássy von Csík-Szent-Király und Kraszna-Horka der Ältere). Obdukcije su pokazale da su svi ovi ljudi bili tetovirani. Tajne tetovaže se nižu ovako:

– Sisin sin Rudolf: jedrenjak nabreklih jedara seče jadransko more mimoilazeći ostrvo Mljet;

– sinovljeva zabranjena ljubavnica Marija Večera (Marie Alexandrine von Vetsera), baronesa koju Rudolf u očajanju ubija, da bi zatim usmrtio i sebe: trnov venac, na zglavku leve ruke (skriven trima narukvicama od zlata, platine i žada) i još jedan na zglobu iznad desnog stopala;

– Sisina majka Ludovika (Ludovika Wilhemine von Bayern): srna na proplanku, sama, bez laneta;

– Sisin otac Maksimilijan (Maximilian Joseph von Bayern): jelen predvodnik sa kapitalnim rogovima, riče nad kanjonom;

– Sisina sestra Jelena (Helene Caroline Therese von Bayern), jednom davno nesuđena zaručnica Cara i Kralja Franca Josefa, po zamisli njegove posesivne majke Sofije (Sofie Frederike von Bayern): cvet lokvanja i na drugoj guzi još jedan cvet lokvanja;

– Grof Andraši: ruševine Rimskog Foruma, na levoj plećki, a na desnoj karta Evrope sa ucrtanim izmišljenim nemogućim granicama nekih država koje nikad niti su postojale niti bi mogle ikad postojati.

Noć pre napada proveo je Luiđi Lukeni oštreći turpiju, tanku-tanku, tek 10 cm dugačku, a izdeljao je i drvenu dršku za to svoje oružje, opako, neprimetno u rukavu, smrtonosno u njegovoj ruci. A noć pre te noći čitao je Bakunjina, Galeanija i Klementea Divala (Бакунин, Galleani, Clement Duval):

„Kad ti društvo osporava egzistenciju, moraš da je uzmeš sam… Policajac te hapsi u ime zakona, a ti udaraš na njega u ime slobode…“

Lukeniju je bilo svejedno koju će aristokratsku figuru ubiti, samo da se događaj nađe na naslovnim stranama evropske blazirane štampe, a za prvu metu bio je izabrao Filipa, Vojvodu Orleanskog (Phillipe, Duc d’Orléans), pretendenta na francuski presto, takođe na proputovanju u Ženevi tih dana, ali Orleanski bez najave menja svoj itinerer. Da se tog dana on, umesto nesrećne Sisi, našao na obdukcionom stolu, bila bi otkrivena njegova tajna tetovaža: vuk i tigar ližu rane jedno drugom.

Krajem XIX i početkom XX veka, na dvorovima evropskih dinastija zavladala je diskretna i ekstravangantna moda tetoviranja. Najviše plemstvo plaćalo je basnoslovne sume majstorima tetovaže iz Kine, Japana i Samarkanda. Ispod izbledele kože careva i carica, kraljeva i kraljica, prinčeva i princeza, knezova i kneginja, barona i baronesa, nicalo je egzotično neopipljivo a odmah već trulo bilje crteža sa značenjima koja izmiču, iako ostaju neuklonjiva do smrti, pa i nakon nje.

Odluke i posledice odluka – istorijske, ekonomske, političke, pa čak i lične – koje se najintimnije tiču njih samih, ionako su već poodavno poticale odnekud drugde, oni nisu razumeli tačno odakle ni od koga, ali naslućivali su da ne potiču od njih. Zalutali u svetu i u sebi, pretvarali su se kao da su važni – tako je, prosto, njihov svet bio uređen – ali niko u to nije verovao, pa ni oni sami.

Tetovaže su postale tajni jezik blaženih tela koja takozvanom Božjom Promisli vladaju narodima Evrope, ogrezle u smrtonosnoj krizi. Površna bestidnost neprimerenih tatua provocirala je duboku bestidnost neograničene moći, beznadežnu izdvojenost iz sveta i od stvarnih ljudi, bezosećajnost apsolutne nekažnjivosti.

Ni bol tetoviranja nije ih mogao uvezati sa stvarnošću. Sve se svodilo na kratkotrajno iznenađenje koje će primetiti u oku partnera u okolnostima prearanžirane intimnosti. Basnoslovno plaćena tetovaža tek je još jedan ornament u dekorumu egzistenzije ogoljene do odsustva, do praznine. Nema tu čak ni telesnosti, ničega tu nema, beznadežno je to odsustvo, što im je jedino preostalo. Te su tetovaže istorijska beslovesnost virtuozno ukrašena patetičnom orijentalnom ornamentikom.

„Ornament je zločin“. Tako piše najveći arhitekta epohe gospodin Adolf Los (Adolf Loos). Ornament je zločin jer je lažan, oponašajući, redundatan, bez neposredne veze sa funkcionalnošću i bez neposredne veze sa autentičnim potrebama i interesima građana i kulture. Po Losu, nečasnost i dekoracija su dve strane istog lažnog novčića. Pseudobarokni ornamenti koji bujaju danas i ovde nemaju nikakve veze sa nama – tvrdi beskompromisno Los – zaglavljeni su u prošlosti, atavizam su davno prevaziđene animističke kulture, nemaju veze sa ustrojstvom sveta koji je uveliko tu, u kome već živimo.

Losov programski stav je – istovremeno, nedeljivo – i estetički, i etički, i politički. U tome ga podržavaju najbolji prijatelji gospoda Karl Kraus (Karl Kraus) i Arnold Šenberg (Arnold Schönberg), za njih trojicu stil nije pitanje estetičke istančanosti nego pitanje moralne autentičnosti i intelektualnog poštenja. Umetnost i kultura moraju da se oslobode tiranije lošeg ukusa i licemerja svojstvenog malograđanskoj svesti. I braća Vitgenštajni (Ludwig Wittgenstein, Paul Wittgenstein) se slažu, ali ćute.

Losova zgrada robne kuće Goldman i Salač (Goldman und Salatsch) – bez ijednog ukrasa na fasadi – izazvala je konsternaciju, nadvojvoda Ferdinand (Erherzog Franz Ferdinand Carl Ludwig Joseph Maria von Österreich-Este, Thronfolger von Österreich-Ungarn) zakleo se da nikad više neće koristiti ulaz u Hofburg sa Mihaelplaca. Da bi još više istakao dramatičnu nepodudarnost, stari je Car i Kralj Franc Josef naložio da sve zavese moraju biti navučene kad se on nađe u nekoj od prostorija koje gledaju na tu uvredljivu građevinu prekoputa Hofburga.

Najviše evropsko plemstvo bilo je umreženo nerazmrsivim krvnim vezama, ta incestuozna mreža vena i arterija ljubičaste krvi – kombinacija plave i crvene – bila je beskorisna, bila je trula, bila je anemična, bila je hemofilična.

Carevi i carice, kraljevi i kraljice, prinčevi i princeze, bili su međusobno na Ti – i u zvaničnoj korespondenciji i u protokolarnim susretima i u privatnoj komunikaciji. Svi su oni rođaci i svi su u potpunoj diskreciji ornamentirani ekstravagantnim ili banalnim  tetovažama i svi rade jedan drugom o glavi.

„Ti, a Ti, da, ali Ti…“ – groteskno je odzvanjala ta formalna prisnost klase gospodara, koja odavno više ni sama ne veruje u svoje visočanstvo, klase spremne da po svaku cenu brani princip bezuslovnog gospodarenja i nadprirodne izabranosti, surovošću i sujeverjem nadoknađujući iščilelu veru u svetu misiju svoje krvi i sudbine. Živeli su nesvesni da su već mrtvi, u kitsch fatamorgani hermetički razdvojeni od istorije i smisla, u paralelnom svetu gde naizgled suveren naizgled samim svojim postojanjem naizgled potvrđuje naizgled mistično jedinstvo naizgled večnog naroda koji mu pripada sa naizgled večnim Bogom Stvoriteljem i Spasiteljem.

Nesvesna, dakle, da je ubijena, Sisi nesigurno korača ka brodu, a zabrinuta dvorska dama je pridržava oko struka. Penju se na parobrod Ženeva, a Sisi nije svesna da je ubijena, da je više nema. Kapetan ih prati do pramca, dame sedaju na klupu blizu ograde, brod se otiskuje od obale, Sisi zatraži čašu vode, oseća nalete nekakve neprijatne slabosti, nesvesna da je ubijena. Petnaest minuta kasnije, parobrod Ženeva naglo zaokreće i vraća se na pristanište. 

U zapisniku o autopsiji konstatovano je da je Sisi smrtno ranjena tvrdim oštrim predmetom sličnom makazama, u sam centar torzoa, tako da je dosegnuto i probijeno samo srce. Rana je bila pravilan kružni otvor prečnika ne više od 2 milimetra. Lekari su zaključili: uzrok smrti bilo je krvarenje, koje – iako je bilo usporeno čvrstom stegom korseta i toalete – ipak postepeno ostavlja Sisi bez krvi. Ubod je bio toliko precizan, zaključuje se u zapisniku sa autopsije, da čak ni pravovremena lekarska intervencija na licu mesta ne bi mogla sprečiti smrt.

Tajna policija izdala je naredbu sa strogom instrukcijom za sve prisutne u sobi za obdukciju, da moraju doživotno ćutati o šokantnom otkriću tetovaže koja prekriva levi bok i stomak Carice Elizabete. Tek nekoliko decenija kasnije, izveštaj carske Komisije za obdukciju, sa pedantnim opisom večno rascvetale trešnjeve grane na koži, probio se do javnosti, ali uglavnom samo do usko specijalizovanih istoriografa, ovlaštenih istraživača i arhivista, a usled poslovične diskrecije austrijske birokratije uspeo je da ostane nepoznat za većinu ljudi, eto, sve do danas.

Baš u Ženevi održan je početkom 1913. godine sastanak bosanskih anarhista, u organizaciji Gaćinovića koji već neko vreme tamo živi. Gaćinović je upravo objavio dugačak esej o herojstvu Bogdana Žerajića, atentatora na zemaljskog poglavara Bosne Varešanina 1910. godine. Na Gaćinovićev poziv doputovao je iz Sarajeva u Ženevu Danilo Ilić, nameran da osmisli novi atentat, uz isto opravdanje koje je 1894. vodilo Luiđija Lukenija: „… jer treba da padne glava nekog od najvećih“.

Gaćinović i Ilić šetaju istom promenadom uz jezero kojom je nekad incognito šetala Sisi, raspravljaju o atentatu na Prestolonaslednika Ferdinanda, ili na aktuelnog poglavara Bosne Poćoreka (Feldzeugmeister Oscar Potiorek, Landeschef von Bosnien und der Herzegowina), ili na obojicu. Parobrod Ženeva se oglašava prodornim trubljenjem, i dalje svakodnevno kruzira jezerom.

Gaćinović upoznaje Ilića sa grupom ruskih anarhista i socijalrevolucionara s kojima se druži u Ženevi. Ilić se divi njihovom asketskom životu, literaturi koju su mu dali, kao i njihovom stavu da ne žele da se mešaju u pitanje Bosne, jer je to stvar bosanskih revolucionara, baš kao što je stvar revolucije u Rusiji stvar ruskih revolucionara. Tek potom treba da usledi svetska revolucija, zasnovana na ideji internacionalizma, koja je moćnija od ideje nacionalizma.

Gaćinović će uskoro otputovati u Francusku, da bi se u Tuluzu tajno sastao sa drugim Mladobosancima i anarhistima: Golubićem, Bastajićem i Mehmedbašićem, među ostalima. Raspravaljaće se opet o atentatu na Prestolonaslednika Ferdinanda i na guvernera Poćoreka. Razradiće operativne detalje, bez ozbiljnijih razmatranja eventualnih posledica.

Po povratku iz Švajcarske, Ilić među drugovima zastupa ideje o kojima je debatovao sa Gaćinovićem, pristalica je individualnog terora, kao što je to bio i Luiđi Lukeni. Osim toga potrebna nam je i politička partija – veruje Danilo Ilić, mladi sarajevski učitelj – jaka organizacija koja bi radila na vaspitavanju masa za revolucionarnu akciju.

Iz Sarajeva, Ilić se zaputio preko Drine, u Srbiju da bi se kao dobrovoljac prijavio u srpsku vojsku: sluti, biće rata. Ali Ilić je slabog zdravlja, brzo se vraća iz Srbije i sad leži u sarajevskoj bolnici. Gavrilo ga redovno obilazi. Princip priča drugovima kako je Danilo zanesenjak, obuzet revolucionarnim i panslavističkim idejama, kako je obuzet vizijom države južnih Slovena, kako je obuzet slobodom. Princip je stalno u Ilićevom društvu, zaljubljen je u njegovu sestru, najbliži su prijatelji. U novembru 1913. godine pada odluka: jedan od njih dvojice, ili obojica, pokušaće atentat na Poćoreka.

Uzor im je Bogdan Žerajić. Uzor im je Miloš Obilić (Витез Милош Кобилић). Žerajić 1910. godine pamti Obilićev podvig iz 1389. godine i puca pet puta na austrijskog poglavara u Bosni Varešanina, ali promašuje, šestim metkom sebi prekraćuje život. Uzor im je i hrvatski omladinac Luka Jukić, koji posle brutalno ugušene đačke bune u Zagrebu 1912. godine puca na Slavka Cuvaja, Austro-Ugarskog komesara banovine Hrvatske, ali i on promašuje. Miroslav Krleža o Cuvaju je napisao da je krvolok i tiranin vlastitog naroda, koji je za odlikovanje doslednog sprovođenja antislovenske politike i za promicanje tuđinske vlasti dobio baronsku titulu.

U Dvojnoj dunavskoj Imperiji Sloveni su bili brojniji i od Austrijanaca i od Ugara. Ali Car i Kralj Franc Josef nikada nije smogao snage da Dvojnu monarhiju premetne u Trojnu. Radije, mislio je, neka skonča u Velikom ratu.

Miloš Obilić ubija turskog Sultana Murata (مراد اول, I. Murat Hüdavendigâr) na Kosovu polju, 15. juna 1389. godine. Princip ubija Prestolonaslednika Ferdinanda 15. juna 1914. godine. Podudarnost i nepodudarnost: istog tog dana, u Sarajevu je 28. jun, zbog razlike u kalendarima koji se primenjuju na teritoriji Austro-Ugarske i na teritoriji Srbije.

Uoči 28. to jest 15. juna, Princip je sedeo s društvom u Semizovoj kafani do jedanaest sati noću. Posle je otišao na Žerajićev grob i okitio ga cvećem, posedeo kratko. Poslednju noć pred atentat čitao je do jutra jedan rad anarhiste Kropotkina (Пётр Алексе́евич Кропо́ткин): „Šta možemo da učinimo u slučaju svetske socijalne revolucije“. Studirao je štivo i prethodnih dana, razgovarao o tome sa Danilom. Bio je ubeđen da su pravda, jednakost i sloboda mogućni, da je mogućno imperijalistima zadati smrtni udarac i stvoriti društvo bez izrabljivanja, bez bede, bez laži. Samo se treba usuditi.

28. to jest 15. juna 1914. godine, kad se na obdukcijskom stolu glavne sarajevske bolnice našlo mrtvo telo nadvojvode Ferdinanda, naslednika naizgled večne Austro-Ugarske Imperije, i kada je sa ovog mrtvaca skinuta krvava svečana uniforma Glavnog revizora carske vojske, na grudnom košu, ramenima i levoj ruci ubijenog Prestolonaslednika otkrivena je velika vijugava troglava zmija, koja mu se podvukla pod kožu. Tetovaža je bila tako vešto izvedena da je izgledalo da je zmija živa.

Jedan od kuršuma koje je ispalio mlađahni Gavrilo Princip pogodio je prvo srednju od tri zmijske glave, a odmah potom – tačnije skoro istovremeno – i naizgled večno srce Prestolonaslednika Ferdinanda, da bi se zaustavio u kičmi. Prestolonaslednik Franc Ferdinand bio je mrtav, a zmija je i dalje palacala tankim račvastim jezikom i gmizala i preteći gledala u oči svakome ko se usudi da joj se previše primakne.

Nadvojvodin okovratnik bio je otkopčan, zlatan lančić je bio krvav. I sedam amajlija uokvirenih zlatom i platinom na lančiću bile su krvave. Sedam amajlija trebalo je da ga zaštite od sedam vrsta zala. Oko vojvotkinjinog vrata bio je zlatan lanac sa skapularom, u kojem su bile svete relikvije za zaštitu od bolesti i nesreće. Aristokratski par bio je, izgleda, za života veoma sujeveran.

Jedna vračara, preporučena sa ruskog carskog dvora, prorekla je mladom Ferdinandu da će jednog dana zbog njega započeti rat i da će taj rat zahvatiti čitav svet. Kakva ludost, pomislio je Ferdinand, ali ipak mu je laskalo ovakvo pročanstvo, samo nije to priznao nikome.

Autopsiju nadvojvodinog i vojvotkinjinog leša izvršili su dr Karl Volfgang (Dr Karl Wolfgang) i dr Rihard Polak (Dr Richard Polak) u prisustvu dr Ferdinanda Fišera (Dr Ferdinand Fischer), lekara u nadvojvodinoj pratnji, i dva člana nadvojvodine Militerkanclaj. U zvaničnom zapisniku o autopsiji konstatovano je da je u oba slučaja uzrok smrti bilo unutrašnje krvarenje. Smrtonosne rane zadate su malokalibarskim oružjem iz neposredne blizine. Čak ni lekarska intervencija na licu mesta ne bi mogla sprečiti smrt.

Tajna policija izdala je naredbu sa strogom instrukcijom za sve prisutne u sobi za obdukciju, da moraju doživotno ćutati o šokantnom otkriću zloslutne tetovaže koja prekriva grudi i ramena i levu ruku nadvojvode Ferdinanda. Tek nekoliko decenija kasnije, izveštaj carske Komisije za obdukciju, sa opisom modre troglave zmije probio se do javnosti, ali uglavnom samo do usko specijalizovanih istoriografa, ovlaštenih istraživača i arhivista, uspeo je da ostane nepoznat za većinu ljudi, eto, sve do danas.

Četiri godine posle atentata, naigled večno K und K carstvo je nestalo – baš kao što je Muzil (Robert Musil) i naslućivao u veličanstvenom „Čoveku bez svojstava“ – a nova Kraljevina Jugoslavija je nastala. I dobila je svog kralja. Prvi jugoslovenski kralj Aleksandar Karađorđević na grudima je nosio istetoviranog orla s krunom, životinju-simbol koja neverovatno podseća na pruskog carskog orla.

O tome niko ništa nije znao, osim kraljice Marije i ličnog kraljevog lekara, koji je bio zadužen za ekskluzivni pristup suverenovom telu radi čuvanja i nadgledanja zdravlja od samog dana kad je Njegovo Kraljevsko Visočanstvo bilo rođeno.

Bio je to poveliki tatu, preko čitavih prsa, pritom tajni, nanet neizbrisivo, rukom nepoznatog majstora s dalekog Istoka. Veliki rat ubio je milione ljudi i potpuno uništio čitav dotadašnji svet, takav kakav je bio i kakav je bio razumevan, a da modu tetoviranja među evropskom aristokratijom, eto, nije prekinuo. 

Kralj Aleksandar vladao je Jugoslavijom od 1929. do 1934. godine, kada je ubijen u Marseju. Atentatori su bili hrvatski nacionalisti iredentisti. Smrtonosnost evropske krize zahvata narednu dimenziju. U Nemačkoj Hitler (Führer und Reichskanzler Adolf Hitler) je već premijer. Nebo iznad Evrope doživljava seizmičke tranformacije koje prolaze neopaženo.

Opet je nagnutima nad krvavim obukcijskom stolom na kome leži mrtvo telo suverena otkriven podkožni crtež životinje koja ne može biti ubijena. Tetovaža je bila tako vešto izvedena da je izgledalo da je orao živ.

Za razliku od austrougarskog, albanskog, ruskog ili srpskog heraldičkog simbola dvoglavog orla, ovaj tatu predstavljao je jednoglavog orla, sa raširenim krilima i sa mačem u levoj kandži. Nepoduranost je frapantna: srpski orao može biti samo dvoglav, kao ruski. Pride, orao je nosio krunu veoma sličnu kruni Svetog Rimskog Carstva sa pruskog grba. Još drastičnija nepodudarnost! Oskrnavljen je verski tabu. Blasfemija.

Heraldički stručnjaci ističu da je aplikacija ovakvog simbola na telu srpskog vladara presedan. Pogotovo što je upravo kraljevska porodica Karađorđevića vodila srpski stradalnički ali pobednički rat protiv Nemačkog Carstva i Austrijskog Carstva, na život i smrt, i pobedila. Rat kojem je za povod i izgovor poslužio atentat na Austro-Ugarskog Prestolonaslednika Ferdinanda u Sarajevu, počinjen u ime slobode, pravde i ujedinjenja svih južnih Slovena.

Znalo se, dakle, kako je Veliki rat počeo, i znalo se kako je završio: nestankom Austro-Ugarske imperije i Pruske, dakle i nestankom germanskog dinastičkog trona Hohenzollern. Ali nije se znalo šta znači svo to silno ubijanje i uništavanje, istovremeno neljudsko i nadljudsko. Da bi se do nekakvog razjašnjenja dospelo, bio je neophodan Drugi svetski rat, još nezamislivije nasilan. Opet je Nemačka poražena, opet je  Jugoslavija bila među pobednicima. Drugi svetski rat bio je drugo poluvreme Velikog rata. Da li je Prvi svetski rat ikad prestao?

Preskačemo narednih sedamdeset godina, da bi krajem XX veka došlo vreme u kome se i sama Jugoslavija primicala svom krvavom kraju, i da bi se zapodenula debata među jugoslovenskim, naročito srpskim, istoričarima: kako je uopšte bilo moguće da se jugoslovenski vladar srpskog kraljevskog porekla usudi da utisne na svoja prsa, neuklonjivo, prezreni simbol Nemačke, zlokobno znamenje samog arhi-neprijatelja?

Moguće objašnjenje našlo se u srodstvu kraljevske loze Karađorđevića i Pruske kraljevske loze. Kralj Aleksandar je 1922. godine oženio rumunsku princezu Mariju (Maria von Rumänien), koja pripada nemačkoj carskoj lozi preko dede, oca Rumunskog kralja Ferdinanda I (Ferdinand I von Hohenzollern-Sigmaringen, König von Rumänien), koji je bio germanski Princ Leopold (Leopold von Hohenzollern-Sigmaringen).

Posle balkanskih ratova 1912. i 1913. godine, Dvojnoj dunavskoj Imperiji smetala je tendencija zbližavanja Srbije, Rumunije i Rusije. Naročito je u Beču porasla nervoza povodom posete ruskog Cara Nikolaja II (Император Всероссийский Николай II Александрович Holstein-Gottorp-Романов) rumunskom Kralju Karolu (Karl Eitel Friedrich Zephyrinus Ludwig von Hohenzollern-Sigmaringen) u Konstancu na Crnom moru, 14. to jest 1. juna 1914. godine.

Evo šta s tim u vezi piše Vladimir Ćorović, najugledniji srpski istoričar epohe: „Ujedinjena srpska i rumunska vojska mogla je izneti i sav milion vojnika. Balkanski savez pod ruskim vođstvom značio bi veliku pretnju Austro-Ugarskoj. Dolazak ruskog Cara u Konstanc i približavanje Rusije Rumuniji uneli su u austrijsku diplomatiju strah, da se ruski planovi mogu i ostvariti, uspeh ruske politike u celoj krizi bio je očevidan.“

Samo četiri godine kasnije, u novostvorenoj Kraljevini Jugoslaviji kult Gavrila Principa ugrađuje se u temelje društveno-vrednosnog poretka i države o kojoj su maštali buntovni Mladobosanci. Principovo herojstvo veliča se i slavi kao ravno Obilićevom. „Ko je bio taj Obilić?“ – pita šapatom iza lepeze princeza Magdalena (Magdalena von Rumänien), svoju sestru, srpsku kraljicu Mariju, koja joj ovako odgovara: „Ne znati odgovor na tvoje pitanje, mila, znači ne znati glavno ni o jednom Srbinu, ni o jednoj Srpkinji.“

Ima mnogo istorijskih izvora za rekonstrukciju bitke na Kosovskom polju između silne hrišćanske i još silnije islamske vojske na sveti srpski praznik Vidovdan, 15. juna 1389. godine. Ali srpska istoriografija, ma koliko se trudila, ne može da ponudi ni jedan dokument koji bi makar indirektno posvedočio o životu i liku slavnoga viteza Obilića, jednog od glavnih protagonista na strani hrišćanske vojske: nijedne zadužbine plemenitog viteza, nijednog grba, nijedne tapije, povelje, pisma, rodnog lista u hramu gde je kršten, nijednog računa o trgovini u regionu gde je stolovao pre boja, nijednog opipljivog dokaza o Obilićevom postojanju na ovom svetu. Ipak, Miloš Obilić u kolektivnoj svesti srpskog naroda stvarniji je od bilo koje realne istorijske osobe, žive ili mrtve.

Još u ranoj fazi bitke, Miloš se preobukao u tursku odoru i zašao među neprijateljske vojnike. Pretvarao se pred njima da je izdajnik, da će im otkriti sastav i ratni plan hrišćanske vojske pod komandom srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića (po predanju Свети Цар Лазар). Odveli su ga u srce tabora, pred šator okružen obručom kamila koje jedna drugoj žvaću rep, šator samog Sultana. Kad se Murat pojavio pred njim, Miloš skoči nadohvat Sultanu, izvuče iz pojasa skriven bodež i smrtno ga rani. Sabljom ga je rasporio, kaže narodna pesma, „od učkura do grla bjeloga“.

Isečena košulja Muratova se rastvorila, i Obilić ugleda tetovažu na grudima Sultanovim: kaligrafski ispisana rečenica iz Kur’ana, ali on nije umeo da čita, uostalom to nije bilo ni važno, već su ga kasapili stražari, mahnito, desetinom sablji istovremeno. Međutim, podvig je već je izvršen, Sultanu Muratu nije bilo spasa, izdisao je pred svim svojim generalima, i pred sinovima Bajazitom (زيد اول; I Beyazıt Yıldırım) i Jakubom, i pred celom osmanlijskom vojskom, gledajući sa nevericom u sopstvena creva.

Mit kaže da je okovratnik na svečanoj ratničkoj košulji Sultanovoj bio rasečen, zlatan lančić je bio krvav. I sedam amajlija uokvirenih zlatom i platinom na lančiću bile su krvave. Sedam amajlija trebalo je da Sultana Murata zaštite od sedam vrsta zala. Ali nema te amajlije koja može da ga zaštiti od Obilićevog herojstva. Nasta u islamskoj vojsci smutnja i razdraženost.

Hrišćanski i turski izvori se razilaze oko načina i vremena Muratove pogibije. Turski zvanični izvori tvrde da je Sultan ubijen na prevaru posle bitke. Nezvanični izvori, pak, pozivajući se na pisma i dnevnike do danas nedostupne istraživačima, usuđuju se da nagoveste mogućnost da je Muratov sin Bajazit skovao zaveru i ubio oca i starijeg brata Jakuba, iskoristivši odsudni boj sa hrišćanima na Kosovu Polju kao dobru priliku da uz najmanji rizik preuzme presto. Novi Sultan Bajazit nosio je na plećima istetoviran treći stih iz iste Sure, koji se nadovezuje na onaj na plećima brata Jakuba, koji se nadovezuje na onaj Muratov.

Na hrišćanskoj strani izveštaji su nepodudarni, čak se razlikuju procene o konačnom ishodu: nije izvesno je li to bila pobeda, ili je bitka završena bez pobednika, jer su obe strane izgubile u boju svu raspoloživu vojsku. Bosanski kralj Tvrtko je 1. avgusta 1389-te obavestio saveznike u Dalmaciji o pobedi na Kosovu polju, pripisući sebi podvig smaknuća sultana Murata.

Tačno pet stotina dvadeset pet godina kasnije, uoči 28. to jest 15. juna, Gavrilo Princip sedi s društvom u Semizovoj kafani do jedanaest sati noću. Posle je otišao na Žerajićev grob, položio cveće, posedeo malo, ćuteći. Onda je otišao kući, ali nije spavao. Poslednju noć pred atentat Gavrilo Princip je čitao. Srpske narodne pesme kosovskog ciklusa? Ne, Kropotkina. Tog jutra jezivi dvadeseti vek od rođenja Hrista konačno stupa na istorijsku scenu. Istoričar Erik Hobsbaum (Eric Hobsbawm) dijagnosticirao je dvadeseti vek kao najkraći od svih: nije trajao sto godina, već samo sedamdeset pet: od Sarajevskog atentata 1914. godine do pada Berlinskog zida 1989. godine. Otrov se čuva u malim posudama, sa etiketom na kojoj piše nešto na latinskom, što deca ne razumeju.

U Britanskoj Imperiji, rasprostrtoj od Edinburga u Škotskoj do Velingtona na Novom Zelandu, dvadeseti vek počeo je 22. januara 1901. godine. Tog je dana umrla naizgled besmrtna Kraljica Viktorija (Alexandrina Victoria, the Queen of the United Kingdom of Great Britain and Ireland, Empress of India). Oči joj nije sklopio nijedan od dva sina, nego – na njen izričit zahtev – omiljeni unuk, nemački Car Vilhelm Drugi (Deutscher Kaiser Friedrich Wilhelm II Viktor Albert von Preußen). Naklonost je bila obostrana.

Vilhelm je obožavao svoju baku. Imao je od rođenja oduzetu levu ruku, ali ipak je verovao da je nenadmašni jahač, lovac i ratnik. I moreplovac. Videvši šta ga čini radosnim, Kraljica Viktorija dala mu je čin Admirala nepobedive Kraljevske flote.

Perverzno je to, obožavati britansku Kraljicu, a spremati se za bespoštedni rat protiv nje i njene flote, biti admiral Kraljevske britanske flote, a užurbano graditi sopstvene brodove po uzoru na britanske i spremati se za odsudne pomorske bitke protiv rođene bake, voljene i poštovane, i njenih sinova, radi preraspodele kolonija u Africi, Aziji i Južnoj Americi.

Baka nije mogla znati za Vilhelmove latentne homoseksualne sklonosti. Znala je za njegov neprikriveni antisemitizam. Nije joj to smetalo. Nije mogla znati da na oduzetoj levoj ruci Vilhelm II krije istetoviranu hobotnicu, ljigavim pipcima obmotranu oko atrofirane mišice. On će bezobzirno vladati okeanima kao ta neman iz okeanskih dubina – verovatno je zamišljao – on će držati u smrtnom zagrljaju ceo svet…

Pred upravo ustoličenim engleskim Kraljem Edvardom Sedmim (King Albert Edward VII) rođak Vilhelm Drugi zasuče rukav. Hobotnica odmah pruži pipke. Kralj Edvard VII ustukne. Onda se nasmeje. I Edvard VII je već imao tetovažu: portet japanske gejše koja drži u ruci cvrčka. Taj tatu ucrtan je na njegovim plećima dok je kao tinejdžer boravio i obrazovao se u jednom elitnom koledžu u Parizu. I tako, pokazao je cvrčka nemačkom Caru, koji o tome nije imao ništa da kaže.

11. novembra 1918. Vilhelm II je abdicirao, kraljevska porodica Oranje (Orange-Nassau) obezbedila mu je siguran egzil u naizgled neutralnoj Holandiji, gde je boravio narednih dvadeset godina. Pred kraj života otvoreno je koketirao sa nacistima, nadajući se povratku na presto. Kancelar Hitler je imao drugačije planove.

Izgleda da je Britanska Kraljica Viktorija bila jedini monarh u Evropi bez ijedne tetovaže.

I belgijski monarh Leopold Drugi (fra: Léopold Louis Philippe Marie Victor, hol: Leopold II Lodewijk Filips Maria Victor) imao je istetovirane mišice: ratničke maske domorodačkog plemena iz Konga. A na stomaku – velosiped. Gume bicikla su od kaučuka iz Konga. O tome niko ne sme da zna. Ipak, novinari  Rože Kasme (Roger Casement) i Edvard Morel (Edward Dene Morel) su 1904. i narednih godina razotkrili stravičnu istinu: Leopold II Belgijski odgovoran je za genocid u kojem je tokom kolonijalne okupacije i varvarske eksploatacije kaučuka i slonovače istrebljeno na najbrutalniji način, zverski, sadistički, deset miliona ljudi.

Pitanje broja, to jest količine i profitne stope jedino je koje zanima Leopolda II Belgijskog. Deci u Kongu su redovno odsecane šake ako do večeri ne donesu zadatu količinu. Leopold II Belgijski posebno nagrađuje nadzornike plantaža koji dostave količinu šaka – dečjih, muških, ženskih – veću od zadate, bez obzira na norme za prikupljanje kaučuka, slonovače, mahagonija… Svakodnevno se satiru čitava sela, od hiljadu stanovnika, dve hiljade, tri, plamen guta sve osim krvavog tovara šaka. O tome niko ne sme da zna.

Teritorija Konga je kraljev privatni posed, sedamdeset šest puta veća od teritorije kraljevine Belgije. Zapanjujuć broj. Vojska koja ubija milione nedužnih ljudi u ime civilizacije, hrišćanstva i napretka svih Belgijanaca njegova je privatna vojska. Leopold II Belgijski nikad nije bio u Africi. Brisel je krajem XIX i početkom XX veka bio samo srce tame. U Briselu 15. novembra 1902. godine italijanski anarhista Đenaro Rubino (Gennaro Rubino) ispaljuje tri hica na kralja u kočijama – načičkanim zlatnim ornamentima – ali promašuje. Noć pre atentata mladi Rubino čitao je Bakunjina.

Leopold II Belgijski umro je sam od sebe decembra 1909. godine. Tajna policija izdala je naredbu sa strogom instrukcijom za sve prisutne u sobi gde se kraljevo mrtvo telo pripremalo za sahranu, da moraju doživotno ćutati o šokantnom otkriću tetovaža na providnoj koži suverena. Tek nekoliko decenija kasnije, izveštaj dvorske Komisije za kraljevu sahranu, sa pedantnim opisom večno iscerenih ratničkih maski i večno poletnog velosipeda, probio se do javnosti, ali uglavnom samo do usko specijalizovanih istoriografa, ovlaštenih istraživača i arhivista, a usled poslovične diskrecije briselske birokratije uspeo je da ostane nepoznat za većinu ljudi, eto, sve do danas.

Ostaje još da pokažemo čuvena istetovirana leđa Cara Nikolaja Drugog. Tu tetovažu radila je, naizgled bezbolno, ista japanska umetnica koja je tetovirala troglavu zmiju na prsima Prestolonaslednika Ferdinanda Habzburškog. Zvala se Iteo Twawki, što znači, približno, nepodudarno: Kraj Je Sveta, Ali Meni Je Sasvim Dobro.

Fotograf koji je načinio snimak Nikijevih leđa zvao se Jakov Jurovski (Я́ков Миха́йлович Юро́вский). Komandovao je Crvenom Armijom u Jekanterinburgu, oko 500 milja zapadno od Moskve. Pre revolucije bio je sajdžija i fotograf. Sada, bio je visoki oficir Čeke, Lenjinove tajne službe, poveren mu je zadatak od najvećeg značaja za sudbinu Oktobarske revolucije: da čuva uhapšenog Cara i njegovu porodicu. I da čeka dalja naređenja.

Štab je Jurovski smestio u velelepnoj kući nekadašnjeg hazjanina Ipatjeva (Ипатьев), glave jedne od najbogatijih predratnih porodica u celoj Rusiji. Kuća Ipatjeva odmah je ograđena visokim daščanim zidom. Tu su smešteni Romanovi. Ukinuli su im svitu, ostavili samo kuvara i njegovog pomoćnika. Ponašali su se kao da im to nije smetalo. Ustajali su rano, posle molitve pili bi čaj uz koji su dobijali crni hleb. Ručak su im slali iz kuhinje Saveta narodnih deputata, jeli su zajedno sa stražarima, koji su se ponašali korektno, uglavnom. Nije bilo pribora, morali su da jedu prstima.

Komandant Jurovski fotografisao ih je u nekoliko navrata. Nije, naravno, tražio dozvolu za to. Nije im ni to smetalo. Najbolje su ispale fotografije u dvorištu, na suncu, u opuštenom raspoloženju. Jedna od fotografija koje je načinio komandant Jurovski naročito je upečatljiva: predstavljena su leđa Cara Nikolaja II, a na tim leđima minuciozno tetoviran crtež: do pasa nag mladić pred ogledalom, leđima okrenut posmatraču, nama, a u ogledalu umesto njegovog odraza: zmaj od plamena.

Metafizička nepodudarnost: na fotografiji nam se ukazuje Car koji nam je okrenuo leđa, da bi se ukazao taj zagonetni mladić koji nam je okrenuo leđa da bi se ogledao u ogledalu, da bi nam se u ogledalu umesto mladića ukazao vatreni zmaj. Na leđima mladića: Hokusaijev (Katsushika Hokusai, 葛飾 北斎)Talas. U ogledalu: zubi, krljušt na leđima, perje na krilima, bodlje, uši, obrve, kandže i vrtložni rep – sve je od blistavog plamena. Tetovaža prekriva cela Nikijeva leđa.

Te poslednje fotografije carske porodice Romanova, zajedno sa negativima, i danas se čuvaju u Arhivima Kremlja kao najveća državna tajna.

16. to jest 3. jula 1918. godine, u sedam uveče komandant Jurovski primio je telegram sa šifrovanom porukom kojom se naređuje likvidacija. U potpisu: Svjerdlov (Я́ков Миха́йлович Свердло́в). Depeša ga nije iznenadila, čeka je od aprila. Tokom noći obavljene su logističke i bezbednosne pripreme, kao i razgovori sa vojnicima odabranim za najzahtevniji zadatak. Jedna nebitna podudarnost: otac Svjerdlova, Mihail Izrailevič (Михаил Израилевич Свердлов) izdržavao je osmočlanu porodicu graviranjem i tetoviranjem.

Za egzekutore Romanovih nisu birani Rusi, Jurovski i partijski komesar s kojim se konsultovao smatrali su da bi to bilo odveć riskantno – jer Rusi možda neće biti u stanju da pucaju direktno u Cara, iako su komunisti i ubeđeni da taj čovek nije nikakav Car, nego arhineprijatelj sovjetske revolucije. Odabrana je nekolicina Letonaca i Mađara. Neki vojnici odbili su da učestvuju u ubistvu.

Komandant Jurovski probudio je carsku porodicu u devet sati ujutro i naredio im da se obuku i okupe u suterenu. Oko vrata okačio je foto-aparat Karl Cajs (Karl Zeiss Jena), a za opasačem pištolj, belgijski Brauning (Browning), koji je uvek nosio. Kad su uplašeni Romanovi sišli u skučenu, potpuno praznu prostoriju, njih devet – car, carica, petoro dece, kuvar i njegov pomoćnik – komandant Jurovski ih postroji pored zida, naspram vrata.

Nisu se usuđivali ništa da ga pitaju. Poređao ih uz taj sveže okrečen zid, hladnokrvno, uz objašnjenje da namerava da ih fotografiše. “U Moskvi ne veruju da ste živi”, rekao im je.

U stvari, Armija Belih približavala se Jekanteriburgu, i Crvenoarmejci su bili svesni da će morati da se povuku iz grada. Opasnost da Car bude oslobođen rasla je iz časa u čas, nije bilo više vremena za odugovlačenje.

Romanovi su sumnjali u reči komandanta Jurovskog, ali želeli su da veruju da im govori istinu. Da, fotografisaće ih, pa i ranijih dana ih je fotografisao dok jedu, šetaju dvorištem, čitaju, razgovaraju, piju čaj, sunčaju se.

Carica Aleksandra (Императрица Александра Фёдоровна von Hesse) – omiljena unuka engleske Kraljice Viktorije – zamoli za nekoliko stolica, za sebe i za decu. Jurovski odobri. Nekoliko minuta kasnije, u podrumsku prostoriju vojnici unose stolice. To su egzekutori. Ima ih pet. Stolica je samo tri. Bolešljivi carević Aleksej (Алексе́й Никола́евич Романов) seda za stolicu u sredini. Pored njega stoji njegov otac, stavlja ruku detetu na rame. Carević boluje od hemofilije. Ljubičast je taj niz neizlečivo obolele krvi: Kraljica Viktorija – Carica Aleksandra – Carević Aleksej.

Među egzekutorima je i jedan mladi Mađar, po imenu Imre Nađ (Imre Nagy). Nađ će 1956. godine predvoditi kratkotrajnu mađarsku antistaljinističku revoluciju – naivni pokušaj pobune slomljen sovjetskim tenkovima na ulicama Budimpešte. Fatalna nepodudarnost u pogledima kako treba da izgleda socijalizam. Nađ će biti streljan.

Komandant Jakov Jurovski umesto fotoaparata uperi pištolj u Cara, odsečno naređuje: “Pucaj!”, i pritiska obarač. Ubistvo devetoro ljudi u suterenu rekvirirane kuće Ipatijeva jezivo je, krv prska po zidovima, histerična paljba ne prestaje, ispaljene su stotine metaka. Vojnici su izbezumljeni, prestravljeni onim što čine. Pričinjava im se da Carević sedi mirno i moli se Bogu. Pričinjava im se da se tavanica spušta i da će ih sve zgnječiti, i krvnike i žrtve. Pričinjava im se da se meci odbijaju od princeza. Šaržeri su najzad ispražnjeni. Vojnici isuču bajonete i zarivaju ih u krvava tela polegla u neprirodnim položajima jedno preko drugog.

Izmasakrirana tela carske porodice kamionom marke „Bajkal“ odnose se u obližnju šumu, kod napuštenog rudnika uglja. Tu su već iskopane dve duboke jame. Tela i odeća i predmeti koji su im pripadali spaljeni su u tim jamama. Niko ne sme da zna, ne sme ostati tragova. Tek dok su ih svlačili, vojnici su saznali: ispod odeće princeze su nosile korsete u koje su bili ušiveni dragulji. Krupni brilijanti izazvali su rikošet pojedinih kuršuma. 

Carska vojska, armija Belih, koja ne zna koliko je bila blizu Nikolaju II i carskoj prodici, zauzima Jekaterinburg 25. to jest 12 jula. Komunisti komandanta Jurovskog povukli su se u pravcu Moskve. Dinastija Romanovih vladala je naizgled beskrajnom Rusijom od 1613. do abdikacije marta 1917. godine, dakle punih tri stotine godina.

Toga marta 1917. godine, dok je čitava Evropa u plamenu, Vladimir Iljič Uljanov (Владимир Ильич Улья́нов Ленин) boravio је u naizgled neutralnoj Švajcarskoj. Često je menjao adrese, u Ženevi, u Lucernu, u Cirihu. Pošto su znali da je izričito protiv rata, nemačka tajna služba Uljanovu omogućava da se u zapečaćenom vagonu prebaci nazad u Rusiju, preko Švedske i Finske, naizgled neutralnih zemalja. Lenjin nije imao nikakvu tetovažu.

Pišem ove poslednje rečenice naročito pažljivo, polako, kao da pod kožu hartije tetoviram neizbrisive reči, sa značenjima koja su nepodudarna, ali jasna i razgovetna, reč po reč, slovo po slovo:

Ne boli i proći će.

Bolelo je i zauvek je.

Tekst je deo eseja napisanog za zbornik “Avgust 1914”, sa radovima 15 evropskih autora na temu Prvog svetskog rata, koja ovih dana izlazi u Nemačkoj.

Peščanik.net, 06.05.2014.

PRVI SVETSKI RAT