Novi Sad, foto: Ribar Gyula

Novi Sad, foto: Ribar Gyula

Dok se ne dokaže suprotno verovaćemo da je Predrag Bubalo nevin i da je sudija koji je tako presudio sudio po zakonu. Jer na tome počiva ljudska civilizacija.

A ako premijerka Ana Brnabić zaista ima razumevanja za „građanina Vučevića“, onda ona ne razume ništa. A pre svega ne razume da Miloš Vučević kao gradonačelnik Novog Sada nije i ne može biti „običan građanin“. On je politički funkcioner, neko ko (trenutno) upravlja državom, tj. određenim državnim službama i koga građani Srbije plaćaju da radi u javnom interesu. I dok je tako, sve što radi, čak i pojedini elementi njegovog privatnog života, uključujući i njegovo lično zdravlje, u izvesnom smislu predstavljaju „opšte dobro“, to jest javnost ima pravo da bude upoznata sa njima. To, priznaćemo, nije laka ni ugodna pozicija, ali bavljenje politikom nije obavezno, pa kome se ne sviđa lako može da od toga odustane. Neka se g. Vučević zaposli kao pravni referent u opštini i tada će sve što govori govoriti kao običan građanin. Dok je to što jeste, on običan građanin nije. To je politička azbuka, dovoljan je večernji kurs da se ona savlada.

Možda to Ana stvarno ne razume, ali siguran sam da Vučević to dobro zna. I da se samo pravi nevešt, doduše nevešto, pokušavajući da prikrije svoje prave namere i predupredi posledice svog brutalnog političkog čina. Mada, u stvari, nije on to sam ni smislio niti bi se usudio da tako govori da to nije video od nadređenih.

Jer, prvi je AV kao šef države još tamo negde u septembru pokazao istu tu bahatost i isto takvo nepoštovanje elementarnih pretpostavki pravne države. Zanimljivo je, mada ne od prevelikog značaja, da su i Vučić i Vučević po obrazovanju pravnici – sigurno se sad od muke prevrću u grobu Slobodan Jovanović, Živojin Perić, Radomir Lukić, ali zato Sima Avramović cveta – o, bruke!

Da podsetim, povodom (uglavnom) oslobađajuće presude koju je Apelacioni sud izrekao u postupku Miroslavu Miškoviću, Vučić je (kobajagi ljutito) izjavio: „Evo vam tajkuni, neka vam vode državu i neka pokradu sve što je u međuvremenu stvoreno“.

Tako da je Vučević zapravo samo ponovio ono što je njegov „dragi vođa“ („veliki“ još uvek ima problema sa Hagom) rekao pre nekoliko meseci, s tim što je, da bi mu se još malo dodvorio, za neku „oktavu više“ pojačao intonaciju. Elem, glumeći ozlojeđenost, Vučević je prosuo pravu bujicu bljuvotina: upitao je sudije „kome služe, narodu ili lopovima“ i „koliko koštaju njihovi obraz i čast“, „pozvao“ javnost da „ne ćuti na sramne oslobađajuće presude najvećim kriminalcima koji su ojadili državu i građane“ te, na kraju, optužio sudije da dobijaju novac od „dosovskih osvedočenih lopova koji su sproveli najmonstruoznije pljačkaške privatizacije“.

Stručna ali i opšta javnost bila je zgranuta i zgrožena ovim nastupom, jer izneti takve optužbe, bolje reći uvrede i klevete na račun pojedinih ljudi, pa još i sudija, ne samo da je udar na pravosuđe nego i (možda pre svega) na zdrav razum.

Za takvo ponašanje izrazila je, dakle, razumevanje predsednica Vlade Ana Brnabić. Da premijerka Srbije, međutim, ne razume temeljne postavke moderne države pokazuju njene sledeće reči. „Šta god rekli – bićemo krivi… Da smo ćutali optužili bi nas za dogovor, kad govorimo – to je pritisak na pravosuđe“.

Dakle, prvo, Vlada ne treba da reaguje na sudske presude. Pogotovo nepravosnažne. Ako bi, pak, Vladu neko optužio za, kako je Brnabić rekla, „dogovor“ – što nije isključeno da bi se u konkretnom slučaju desilo – tada bi Vlada, pa i sama premijerka, trebalo da reaguju, odnosno da, realno je pretpostaviti, te optužbe odbiju. Da li bi to istog časa ubedilo javnost da nikakvog „dogovora“ nije bilo i da je sud samostalno doneo presudu? Verovatno ne bi. Ali bi višegodišnje ponavljanje tog obrasca, a pre svega istinsko nemešanje vlade u sudske procese kroz izvesno vreme počeli da vraćaju i konačno povratili poverenje javnosti u pravosudni sistem.

Ako, međutim, pogledamo kako premijerka zamišlja izgradnju institucija, posebno sudstva kao nezavisne grane vlasti, onda se čoveku prosto digne kosa na glavi. Jer, Ana Brnabić kaže, opet citiramo: „Mogu da razumem Miloša Vučevića, zvala sam ga jutros telefonom, potpuno mogu da razumem tu frustriranost, mislim da je to još jedan dokaz da nam svakako trebaju reforme u pravosuđu“. Iz toga se vidi šta Ana Brnabić podrazumeva pod reformom pravosuđa. Ne da ono bude samostalno i nezavisno, nego da presuđuje onako kako izvršna vlast, tj. vladajuća stranka naredi.

Međutim, kao i u slučaju „premijera“ nekadašnje „srpske Atine“ – koji je, uzgred, dugo slovio za glavnog kandidata za premijera cele srpske države – i njegovog napada na sudski sistem, ni shvatanje reforme pravosuđa koje je premijerka Srbije manifestovala nije njena originalna ideja. I to je, naime, prethodno (o)smislio takođe premijer, doduše bivši, a sadašnji predsednik, Vučić. Koji je, kao da se pobojao da mu junoše ne preuzmu primat, sledećeg dana još više radikalizovao celu priču.

„Sada nas ubeđuju da niko nije kriv za lopovske privatizacije, da se niko nije obogatio na grbači naroda i da su ti koji su uzeli milione evra sada čistunci“, rekao je tim povodom Vučić. Sve je to, naravno, predizborno glumatanje i prenemaganje. No, kad AV tu temu opet načinje, istine radi valja reći da je „narodna grbača“ najviše pucala i da je narod najviše propao i propatio devedesetih dok se on, Vučić, peo socijalnom i političkom lestvicom. O tome sam već pisao, ali nije zgoreg malo osvežiti pamćenje: na kraju 20. veka bruto domaći proizvod Srbije bio je upola manji nego na njenom početku; i drugo, ekonomisti su izračunali da se ukupan gubitak koji je Srbija u tih 10 godina pretrpela proteže na više decenija i da iznosi neverovatnih 750 milijardi evra.

Elem, čitava ta Vučićeva žalopojka zbog „lopovske privatizacije“ zapravo je pokušaj da se pažnja javnosti skrene sa glavnog cilja. A cilj je – ono što je započeto ustavnim promenama – da se sudstvo stavi pod direktnu kontrolu izvršne vlasti.

Inače, Vučić bi morao da zna, ako je zaista završio Pravni fakultet, da oslobađajuća sudska presuda u jednom konkretnom slučaju ne znači da „niko nije kriv“, nego samo znači da nije kriv onaj ko je optužen. Tačnije, da za to u konkretnom procesu nije bilo dokaza, to jest da tužilaštvo nije podnelo valjane dokaze. I dalje, u vezi s tim, kada kaže „da su i tužioci svojevremeno rekli da je slučaj pljačke u privatizaciji Luke Beograd ‘čist kao suza’ i da imaju čvrste dokaze“, Vučić bi opet – ako je stvarno završio Pravni fakultet, makar sa šesticama, a ne kao „najbolji student ikada“ – morao da zna da čvrstinu dokaza ne utvrđuje tužilaštvo nego sud. Inače suđenja ne bi ni bilo, već bi tužioci odmah i presuđivali.

Očigledno je da Vučić (a s njim i Ana Brnabić i Miloš Vučević) reformu pravosuđa zamišlja(ju) kao vraćanje na ono „pusto tursko“ – što njegov prijatelj Erdogan već uspešno sprovodi po Maloj Aziji – kadija te tuži, kadija ti sudi.

Boginja pravde ili sluškinja vlade, pitanje je sad.

Peščanik.net, 29.12.2017.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.