Prije nekoliko dana domaća je javnost (opet jednom) bila „zgrožena“ viješću iz Osijeka – desetak tamošnjih grobara uhićeno je zbog pljačke grobova, te ih se, kako je javljeno, „tereti za kaznena djela teške krađe i povrede mira pokojnika“. Nakon medijski zapovijeđenoga šoka, neki su se okrenuli drugim temama, neki zaboravili priču, a poneki, vjerojatno, cinički komentirali da je već red da i pokojnici dijele nedaće koje svakodnevno povređuju žive.
Problem koji, međutim, donosi u mnogome marginalni kazneni proces koji će započeti nadilazi ipak bizarnu (ili, kako mediji ističu: „šokantnu“) krimi-priču. Postaje to jasno zamisli li se (doduše, ne baš vjerojatna) situacija u kojoj bi nekoga od pripadnika „grobarske bande“ branio odvjetnik/ca pripravan (i sposoban) primijeniti elemente zdravoga razuma na (vjerojatnu) optužbu.
Pritom valja poći od toga da bi Kazneni zakon trebao biti i građanima, dakle nestručnjacima najrazumljiviji zakonski tekst, jer se radi o svojevrsnome kodeksu društvenoga ponašanja, u najmanju ruku: o popisu (svakome) nedopuštenih djela. Baš zato, valjda, već u prvome članku Zakona (razmjerno) jasno stoji da se prema njemu kažnjavaju ponašanja koja „povređuju ili ugrožavaju osobne slobode i prava čovjeka te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom“.
Dvije verzije Ustava
Bilo bi to logično da se u rečenome slučaju ne radi o „ponašanju“ od kojega treba zaštiti pokojnika – zamišljeni bi branitelj mogao ustvrditi da pritom, očito, nije riječ o osobnim slobodama niti o pravima čovjeka, nego, možda, o nekim drugim vrijednostima. Jer, kako je poznato, nakon smrti sudionika sudskoga postupka, postupak se obustavlja – kako je onda moguće da jedna vrst postupka započinje upravo pozivom na činjenicu da je (uznemireni) „sudionik“ pokojan? Dakako, bilo bi prilično teško naći međunarodne konvencije koje se bave pravima mrtvih. Ustav ne spominje pokojnike, a i pitanje je ima li uopće smisla navoditi ovaj temeljni dokument u sudskoj raspravi kada u javnosti već godinama konkuriraju dvije službene verzije njegova teksta – ona koju je izradio Ustavni sud (i objavio 23. ožujka 2011.) i ona koju je utvrdio Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora 6. srpnja 2010. godine (primjerice, osnovne odredbe o sudovanju nalaze se u verziji Sabora u 120. članku, a u verziji Ustavnoga suda u 117.!?). Čini se da bi ovakvo stanje – koje je uvjerljiva indicija stanja vladavine prava u Hrvatskoj i, prema svemu sudeći, bez presedana u drugim sredinama – zahtijevalo intervenciju Predsjednika republike, u skladu s njegovim ustavnim ovlastima iz članka 94, stavak 2 (začudo, u obje je verzije Ustava ova odredba identično numerirana).
Prijave s onoga svijeta
Vjerojatnije je ipak da bi u zamišljenome (točnije: fantaziranom) sudskom postupku zdravorazumski orijentirani branitelj mogao poći od jednostavnoga preliminarnog pitanja sudu: ako se ovdje doista radi o povredi mira pokojnika (čl. 332 Kaznenoga zakona), odakle su policija, a potom i tužitelj/ica, dobili informacije o povređivanju rečenoga mira, pa i zahtjev za intervencijom? Drukčije rečeno, valja postaviti questio facti: kakve je naravi komunikacija koju policija i tužiteljstvo imaju s pokojnicima u čije ime – sukladno zakonu – započinju istražne radnje, dižu optužnicu, itd. Radi li se, npr., o suprasenzornoj komunikaciji posredstvom tradicionalnih medija (koje se ne smije brkati sa suvremenom oznakom za masovna sredstva manipulacije). Ili se, možda, radi o nečemu što je nedavno, u najmanju ruku na rubu znanosti, gospodin Mišak na HTV označio „instrumentalnom transkomunikacijom“ (izvođenom, navodno, posredstvom kompliciranih elektroničkih aparata koji “facilitiraju” kontakt s onostranošću)? Kako bilo, treba li nadležni državni odvjetnik prijave s onoga svijeta tretirati kao „anonimne, pseudoanonimne i obijesne kaznene prijave“ (sukladno članku 59, stavak 2, Zakona o Državnome odvjetništvu), a ako ne, odakle slijedi povjerenje u ozbiljnost ovih prijava?
No, čak i da se – nekim čudom (a na sudovima je, čini se, i to moguće) – prihvati mogućnost suvisle komunikacije policije i Državnoga odvjetništva s pokojnicima, ostaje mnogo kompleksniji zakonodavni problem: na osnovi čega je, naime, zakonotvorac zaključio:
a) da pokojnici općenito prebivaju u miru;
b) da im odgovara prebivati u miru, te ih povreda toga mira toliko pogađa da ih od nje treba štititi;
c) da se može utvrditi način na koji živi neposredno dopiru do onoga svijeta i tamo uznemiruju njegove prebivatelje.
S obzirom na demografijski utvrđene činjenice i pretežitu kulturnu (pa i pravnu) tradiciju valja ova pitanja sagledati ponajprije iz jednoga od relevantnih, naime kršćanskog obzora. Uzme li se pak ovo motrište u obzir ispada da je zakonodavac (pre)slobodno interpretirao Krležu prihvativši načelo da ni med mrtvim ni pravice. Pokojnici su, tradicijski, oni koji su pokopani na način koji vjera zapovijeda (nisu to, dakle, samoubojice, inovjerci, itd.), oni su, dakle, sahranjeni, tj. sačuvani u miru (riječ pokojnik je etimologijski u vezi s kućom, sobom u koju se smješta netko tko je, eto, došao kući, k sebi, odnosno: „u kući moga oca ima mnogo stanova“, Ivan 14:2,3). To pak upućuje na jasan zaključak – u miru (koji se, sukladno zakonu, ne smije remetiti) su samo oni mrtvi koji su u raju, u kojemu prebivaju pravedni, gdje, dapače posve mirno, čak: idilično (peripatetički) Bog „šeta vrtom za dnevnoga povjetarca“ (Post 3,8).
Grešnici nisu u miru
Oni pak kojima je, kao grešnicima, namijenjen pakao nisu, naravno, u miru, pa ih ni ovozemaljski zakon ne štiti. Jer, ako se “strašno muče u plamenu” (Lk 16: 23), ako ih tamo čeka “ognjena peć, gdje će biti plač i škrgut zuba” (Mt 13: 42), ovi drugi mrtvi očito nisu u miru. Na pravome početku pakla, u drugome krugu, Dante, znano je nailazi na Minosa, koji utjelovljuje svojevrstan pokretni prijeki sud. Njegova strogost po pretpostavci nije pod utjecajem činjenice da je sam začet kao plod božanskoga silovanja Europe pod čempresom (pitanje je, s današnjega gledišta, koliko to izvorno silovanje utječe na uvjerljivost Evrope kao simbola boljitka i napretka). No, i ova epizoda upućuje na to da se u paklu stalno nešto zbiva (pa makar i na očito tragičan način). Dante to demonstrira opsežno opisujući raznolike opačine, koje predstavljaju njihovi počinitelji (od ubojica i izdajica, do kukavica, poput pape Celestina V., na kojega se svojim odreknućem upravo nadovezuje aktualni papa).
Ero s onoga svijeta
Čini se očitim: zakon ne štiti (nepopravljive) grešnike “bačene u ognjenu peć” (Mt 13,41), dapače, za njih i ne brine. A kada je o onima drugima, koji nastavaju rajske vrtove, riječ, pučko će nasljeđe biti, vjerojatno, korisnije od vjere. Nastavljajući na tu predaju Milan Begović opisuje uvjerljivu paralelu (možebitno korisnu i za zamišljeni proces), u glasovitoj ariji iz II. čina „Ere s onoga svijeta“ Mića veselo (i, dakako, zavodnički) izvještava o svojim iskustvima odozgo:
„Jer mi smo svi na svijetu onome
baš isti kao i na ovome.
Jedan bi rado pio, drugi bi da kocka,
trećega želja za ljubavi bocka,
četvrta bi se gizdala, ašikovala peta, –
ali ašik svetom bogu smeta!“
Ispada, prema ovome, da ni među rajskim pučanstvom baš nema onoga mira koji bi zakon da štiti. Prethodno pitanje je, opet, posve logično: jesu li primjerice Dante i Begović ovlašteni (ili barem uvjerljivi) izvjestitelji iz onostranosti (pod – za neke također upitnom, ali inače široko prihvaćenom – pretpostavkom da to Biblija ipak jest). S druge pak strane, nije jasno kako bi se dokazivalo da su neki drugi uvjerljiviji – to više što zakon ne propisuje spoznajni modus.
Svakome tko pročita tekst 332. članka Kaznenoga zakona posve je jasno da je u njemu razmjerno jasno opisano kazneno djelo (oštećivanje groba, odnosno leša) koje se nekada, čini se ipak razumnije, nazivalo povredom groba. Baš je zato potpuno nejasno odakle članku ovako besmislen naslov, koji počiva na pukoj praznovjerici, preuzet (za utjehu, možda) iz njemačkoga (i/ili austrijskoga) zakona. Pritom je ipak njihov zakonodavac u opisu djela bio nešto precizniji od hrvatskoga – što i ne čudi. Jer, domaći je zakonodavac proglasio kažnjivim samo „grubo“ oskvrnuće groba, ostavivši na taj način nježno (ili fino) oskvrnuće nekažnjivim – u Njemačkoj (i Austriji) to se, naravno, nije dogodilo.
Karlovački skandal
Za (malobrojne) ateiste razveseljujuće je u čitavome ovom makabričnom kontekstu to što zakon eksplicitno govori o “neovlaštenome” prekapanju, iskapanju ili oštećivanju “mjesta ukopa”, što jasno upozorava na postojanje ovlaštenih prekapanja, iskapanja, itd. Onih, naime, koje provode uprave groblja u slučajevima neplaćanja grobnih naknada, što je svakako u skladu s načelima obveznoga prava. Ali, pitanje je što to znači s obzirom na svakodnevno ponavljanu frazu u nadgrobnim govorima o smještanju pokojnika u “vječno počivalište”. U realnosti, nadgrobno obećana “vječnost” traje koliko i uplata grobne naknade (ili jedva nešto malo duže).
Ovih je dana jedan portal – tipično nesvjestan paradoksalnosti – objavio naslov koji glasi: “ALARMANTNO: Vječno počivalište Toše Proeskog polako propada“. Vječnost je, izgleda, shvaćena kao uvjet polaganoga (možda čak: infinitezimalno polaganog) propadanja rečenoga počivališta, ali problem s vječnošću ostaje posebice očit baš na grobljima. Prije dva mjeseca u Karlovcu je nastao skandal kada je Gradsko poduzeće Zelenilo izvjesilo popis neplatiša grobne naknade ustanovivši tom prigodom da je na Židovskome groblju plaćeno tek 23,9 posto dugova. Blaženo nesvjesni činjenice da to (još jednom) upućuje na genocid iz četrdesetih, brzo su se povukli kada su na to upozoreni, ali je ostalo nejasno tko onda podmiruje račune za te pokojnike, odnosno, općenito, za sve pokojnike za kojima su ostali samo pokojnici.
Oštećenici?
Odnos spram preminulih je nedvojbeno prožet atavističkim praznovjerjem, vjerskim obrascima, ali i postmodernim navadama (sve se češće, kako izvješćuju mediji, događa da s pokojnicima sahranjuju i njihove mobitele – možda i zato da se lakše prituže u slučajevima kad im ometaju mir). I u osječkome slučaju to se pokazalo time što je mnogo više bure izazvala krađa od mrtvih, no od živih (premda živima, za razliku od mrtvih, u pravilu kradu ono što im treba). Ma koliko opasne konsekvencije mogla imati, ne bi bila posve besmislena moralna pozicija koja bi kradljivce (dijelom barem) branila pozivom na to da živima uzeti predmeti (neovisno o pravu da ih uzmu) nekako i mogu koristiti, a mrtvima nikako (bilo bi to, jasno je, posve oprečno moralno stajalište onome koje Hugo primjenjuje na Thénardiera na samome početku “Jadnika”). Oštećenici kod takvih krađa su vlasnici grobova, no, nejasno je, opet, što je s krađama iz grobova za koje godinama nije plaćena grobna naknada i već su uvršteni na popis grobnih mjesta koja će biti prekopana.
Sve ovo ukazuje na to da se ne radi toliko o pravnim nepreciznostima (kojih baš u Kaznenome zakonu ima zabrinjavajuće mnogo), koliko o nejasnome društvenom stavu spram smrti, mrtvih, zagrobnoga života i sl. Nasilje nad mrtvima koje izaziva veću sablazan od nasilja nad živima (jer je ovo drugo zapravo uobičajeno) jasno na to upućuje. Strah od nepoznatoga s onu stranu (kakva-takva) života raznoliko motivira ljude, ali ako im i zakon (posebice: Kazneni zakon) nameće iracionalne obrasce postupanja, nije teško zaključiti da će to za mnoge značiti službenu potkrepu vlastita smušenoga stava. Taj stav počiva na neosviještenoj metafizici smrti, koju, slijedom svojevrsnoga pučkog ironiziranja, dobro, čak pomalo onomatopejski, ilustrira prijevod glasovita Hamletova pitanja na (gotovo) naš jezik: „Trt, mrt, život ili smrt?“
Banka, 15.02.2013.
Peščanik.net, 15.02.2013.