Uglavnom su svi lonci našli poklopce, to jest ministri svojih milijun zamjenika i pomoćnika, i polako se zaokružila slika nove hrvatske vlade. Stvar s kulturom već je otišla dođavola, provjereni filoustaša ušančio se na čelo toga resora, iako je sam demantirao pravdanja kako je svoje nacističke uratke pisao kao dječarac u dobi od čak 25 godina, jer je friško, prije samo dvije godine, javno utvrdio gradivo, kazavši kako je „1945. bila najveći poraz hrvatskog naroda“.
Uzalud veliki trud kulturne zajednice, oštre poruke iz inozemstva, zgražanje stranih medija… Hasanbegović ostaje ministar kulture u toj bizarnoj, opasnoj vladi. Kojoj se imao pridružiti i ministar najdragocjenije grupacije, one braniteljske, ali se ispostavilo da je taj Milijan Brkić, žbir zvani Vaso, prepisao najveći dio diplomskoga rada, ukljućujući i sve pravopisne pogreške, pa je sud odlučio da mu „znanstveni“ rad treba poništiti, što nipošto ne znači da za koji dan Vaso neće biti imenovan ministrom. Jer što uopće unutar toga nestručnog, proustaškog društvanca znači jedan prevarant više ili manje? U ekipu se super uklopio i ministar znanosti, nepoznati lik koji voli koketirati s kreacionizmom, jest da mu je evolucija ok, ali ipak misli da je u tako složenu stvar, kao što je svijet i bića u njemu, morao intervenirati neki „veliki dizajner“, to jest bog.
„Nego hajde da mi kadrovski ekipiramo ministarstvo turizma“, kazao je premijer iz Kanade kojega su suradnici obavjestili da je to jedina djelatnost koja donosi neke novce, sve ostalo je na razini spiritualnosti, ideologije i prcanja građana u zdrav mozak. „Imate li neko ime?“, pitao je premijer članove svoga kabineta, nekoga da bude zamjenik ministru turizma, koji pak ima kilometre apartmana u Istri, pa se stoga odlično razumije u turizam. „Hm, hm,“ zabrinuto su, pognutih glava mrmorili hadezeovci i mostovci, jer doista, kako uopće u izrazito turističkoj zemlji pronaći kvalitetan turistički kadar? A onda je tikvu dignuo jedan mostovac i slavodobitno uzviknuo: „Sjetio sam se, najbolji je Robert Pauletić!“ Čovjek živi u najturističkijem gradu Hrvatske, u Splitu. „Who is this guy?“ upitao je oprezno premijer iz Kanade. „Manager? Vlasnik nekog hotelskog lanca?“ „Ma ne, ne, on je Hrvat koji mrzi Srbe, Japance, žene…“, odgovorio je ushićeni predlagatelj, zašuškao papirom i počeo čitati reference bivšeg novinara a sadašnjeg zamjenika ministra turizma.
Dakle, novinarsku karijeru započeo je u opskurnom Slobodnom tjedniku, ispostavi tajnih službi, novini koja se uz huškaške komentare, denuncijacije i laži, specijalizirala bila za objavu spiskova imena i adresa „neprijatelja“ srpske nacionalnosti, kako bi olakšala posao maltretiranja i izbacivanja iz stanova čitavih obitelji od strane takozvanih branitelja. Tu se novinar Pauletić, sada na visokoj političkoj funkciji, proslavio ratne 1991., objavom članka o pokušaju atentata na ratnog šefa Osijeka, Branimira Glavaša. Piše on tako impresivan tekst, sve u prvom licu, opisuje opasnu noć koju paraju pucnji, dok on „oprezno“ korača, da bi „preko zamračenog dvorišta, na putu prema stražarskom mjestu vidio u mraku trojicu gardista“, a onda zapeo za nešto i pao. „Začuo sam smijeh i komentar: ‘Vidi novinar pao preko četnika!’ Vidio sam u mraku obrise mrtvog tijela, opipao ruku kojom sam se naslonio pri padu i osjetio nešto ljepljivo. Krv!“
Nekoliko godina kasnije Branimir Glavaš bit će prokazan kao ratni zločinac, a novinar Ferala Drago Hedl ustanovit će da je tobožnji atentator na Glavaša iz Pauletićeva teksta bio srpski civil, užasno mučen, tjeran da pije solnu kiselinu i konačno pogubljen u Glavaševom osječkom kazamatu. Kao jedna od brojnih žrtava kasnije osuđenog ratnog zločinca Glavaša. Pauletić će tada priznati da je čitav tekst o „atentatu“ izmislio i dodati ključni dio: “Tako smo tada radili!“
Nešto kasnije, kao provjereni propagandist nacionalističke hunte i svakako medijski saučesnik u dugoj spirali Glavaševih ratnih zločina, karijeru će nastaviti u Slobodnoj Dalmaciji upravo tekstovima koji ga izvrsno legitimiraju za visoku funkciju u ministarstvu turizma.
U ljeto 2008. pronalazi vrijedni Pauletić istog neprijatelja, atentatora na čisti hrvatski zrak, more, obalu… opet u liku vražjih četnika. To jest gostiju iz Srbije. Opisuje kako „smo došli na teračicu hotela i vidjeli da su nam najbolja mjesta okupirali Srbi“, odlazi gnjevno do vlasnika hotela i kaže mu da napušta hotel, „i on i ja znali smo o čemu se radi“, to jest da „su se Srbi zbilja vratili, dolaze bez kompleksa i straha“. Ogorčen je bio na to srpsko onečišćenje hrvatskog turizma aktualni zamjenik ministra turizma kojega će potom iznervirati i japanski turisti, te im je poručio: „Jebite mater japansku!“
Agresija, ksenofobija, seksizam, sudjelovanje u stradanju hrvatskih Srba, proizvodnjom izmišljenih tekstova, jer „tako smo tada radili“, zar to nisu izvrsne preporuke za visoko mjesto u hrvatskoj vladi? Vladi na koju primjedbe ne bi imala ni politička elita nekadašnje nacističke Nezavisne države Hrvatske. Ili: „Tako smo radili tada, tako radimo i danas!“
Mladina, 04.03.2016.
Peščanik.net, 05.03.2016.
Srodni link: Boris Dežulović – Kako se tada radilo