Izlaganje Dubravke Stojanović u okviru Škole znanja nedavno održane u CZKD-u, koje se odnosilo na percepciju „500 godina turskog jarma“ u Srbiji – potaklo me je na razmišljanje o tome kako se taj period doživljava u BiH. Dok se na području Republike Srpske percepcija Turske usklađuje sa onom u Srbiji, a u dijelu gdje su većina Hrvati svodi na sporadične izlive mržnje na fudbalskim utakmicama, bošnjački nacionalni korpus je po tom pitanju mnogo zanimljiviji.
U dijelu BiH u kojem prevladavaju Bošnjaci, Turska se učestalo smatra i zove majkom. Bivši reis Islamske zajednice u BiH, efendija Cerić, često je koristio ovu frazu o Turskoj kao majci, mada uglavnom bez ikakve jasne argumentacije. S druge strane, kada se govori o porijeklu Bošnjaka odnosno bosanskih muslimana, Turska i Turci će se rijetko spomenuti. Većinom se pominju stari Slaveni, Iliri, ponegdje i Bogumili kao originalni preci ovdašnjih naroda. Noel Malcolm u svojoj popularnoj knjizi „Bosna – kratka povijest“ dokazuje da se turski uticaj u BiH može vezati samo za vjeru, odnosno islamizaciju (a i to djelomično), a nikako za porijeklo naroda. Teza o Turskoj kao majci zato je uglavnom emotivno inspirisana, možda i ponajviše odnosom Turske prema Bošnjacima tokom i iza posljednjeg rata.
U ratu devedesetih godina prošlog vijeka, bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci, često su i sa srpske i hrvatske strane oslovljavani Turcima. To je nastavljeno i kasnije u nešto manjoj mjeri, a povremeno se, najčešće na utakmicama i u negativnom kontekstu, pomene i danas. I rijetko koji Bošnjak će takvu etiketu prihvatiti sa odobravanjem. Iako je nazivanje Turske majkom široko prihvaćeno, etiketiranje Bošnjaka kao Turaka će se uglavnom protumačiti kao negativno i na granici uvrede.
Vladajuća bošnjačka partija, koju danas vodi Bakir Izetbegović, takođe se često dotakne Turske i „bratskog turskog naroda“ kao najvećih prijatelja BiH, čime se pored vjerskog ovom uvjerenju daje i politički kontekst, što ponekad dovodi i do smiješnih rezultata. U Sarajevu je tako prije par mjeseci pobjeda Erdoganove partije na lokalnim izborima spontano proslavljena na ulici, uz baklje, sirene i vatromete. Iako nikakvo istraživanje, poput onog provedenog u Srbiji, u BiH nije urađeno, prilično sam siguran da većina „slavljenika“ na ulicama Sarajeva nije imalo ozbiljnog doticaja sa programom Erdoganove partije. Štaviše, vrlo je vjerovatno da bi se na ovakav način slavila i pobijeda turske opozicije – slavlje u Sarajevu je više bilo odraz slavlja na ulicama turskih gradova, nego stvarna podrška nekoj političkoj opciji. Mada treba primijetiti, pogotovo ovih dana posle masakra u Ankari, da solidarnost sa Turskom u tugovanju i nije previše izražena.
S druge strane, nekih 100 km dalje od Sarajeva, pristupanje opštine Doboj Zajednici opština turskog svijeta (šta god to značilo) dočekano je sa velikim neodobravanjem od strane vlasti i građana RS (Doboj je unutar Republike Srpske). Jedan od intervjuisanih građana izjavio je: „Ne podržavam ovu odluku lokalne vlasti, znajući kakva smo vjekovna iskustva imali sa Turskom i Turcima. Zabrinut sam i pitam se što im je ovo trebalo“. Pozivanje na „vjekovna iskustva sa Turskom i Turcima“ možda i najbolje govori o tome na koji se način formira mišljenje građana. Interesantno bi zaista bilo vidjeti da li bi se, hipotetički gledano, na isti način govorilo i da je Doboj pristupio zajednici njemačkih opština, imajući u vidu iskustva sa Nijemcima, koja su kudikamo svježija od onih sa Turskom.
Turski jaram se u bošnjačkom nacionalnom korpusu rijetko pominje, mada realni tragovi koje je taj period ostavio u BiH (u cjelini) govore da njegovi rezultati nisu ništa bolji ili gori nego u Srbiji. Sve ono što se eventualno može protumačiti kao negativna posljedica perioda pod Turskom na sadašnjost, postoji gotovo jednako i u BiH i u Srbiji. Ipak, percepcije i tumačenja tog perioda su potpuno drugačiji. U Sarajevu je od 1995. do danas otvoren čitav niz turskih škola, koledža, fakulteta i studentskih domova. U razgovoru sa ljudima može se primijetiti da ih se većinom dijeli na one koje je „otvorio Erdogan“ i na one koje je otvorio Davutoglu ili neko od turskih tajkuna. Pitanje zašto se škole dijele na takav način i koja je škola „bolja“, ostaje bez odgovora, što opet govori u prilog tome da se mišljenje formira medijski, često bez ikakve iskustvene ili istorijske podloge. Jedna od tih škola našla se tokom prethodnih par mjeseci u centru pažnje, zbog slučaja dječaka Mahira Rakovca, i tada je, opet emotivno, dobar dio javnosti u Sarajevu bio ljut na sve škole koje imaju turski predznak. Mimo toga, odlazak u Istanbul kao turističku i šoping destinaciju u Sarajevu je već godinama iznimno popularan, pa tako dnevno postoje 3 do 4 avionske linije Sarajevo-Istanbul. S druge strane, turska se roba još uvijek doživljava kao nešto što je, by default, lošijeg ili barem upitnog kvaliteta.
Turska pomoć koja je stizala za vrijeme i nakon rata u BiH nesporna je. Upitno je ipak koliko Turska, koja je i sama već decenijama pred vratima EU i opterećena brojnim problemima, može pomoći Bosni i Hercegovini koja kao i ostatak regije stremi baš prema EU. Povremeno uvlačenje Turske u političke prilike na Balkanu, što se pokuša svakih par godina, uglavnom dodatno problematizuje odnose upravo zbog pomenutih apsolutno suprotstavljenih percepcija. Niti jedan politički lider u regiji danas neće Tursku nazvati neprijateljskom zemljom (a realno,i zašto bi), ali lokalno djelovanje će biti uglavnom usklađeno sa „narodskim“ mišljenjem. U BiH je to dodatno usložnjeno, jer svaki narod ima svoje mišljenje, uglavnom formirano na „vjekovnim iskustvima“, što je zapravo samo maska za puko neznanje.
I nagradno pitanje za kraj, koje je u BiH gotovo postalo vic i pokazuje sve protivrječnosti ove teme: Za koga stanovnici BiH (pri tome misleći na sve narode) navijaju kada igraju BiH i Turska?
Peščanik.net, 15.03.2016.