- Peščanik - https://pescanik.net -

Turska van kontrole

Istanbul 2013, foto: Kostas Tsironis / AP

Prikaz knjiga: The Rise of Turkey: The Twenty-First Century’s First Muslim Power [Uspon Turske: Prva muslimanska sila 21. veka], Soner Cagaptay, Potomac 2014; Gülen: The Ambiguous Politics of Market Islam in Turkey and the World [Gulen: Dvosmislena politika tržišnog islama u Turskoj i svetu], Joshua D. Hendrick, New York University Press 2014; I˙mamin Ordusu [Imamova vojska], Ahmet Şık, 2014

„Dva pilota u kabini aviona počinju da se tuku. Jedan izbacuje članove posade za koje misli da su bliski njegovom rivalu; drugi viče da njegov kopilot uopšte nije pilot, nego lopov. Avion gubi kontrolu, vrti se i ubrzano gubi visinu, dok putnici to gledaju u panici.“

Ovo je citat iz nedavno objavljene kolumne Čana Dundara, turskog novinara, i ova metafora odlično ilustruje situaciju perverznog, nepotrebnog, skoro apsurdnog sukoba koji traje u Turskoj od decembra, i koji preti da poništi političke i ekonomske uspehe iz prethodne decenije.

Sukobljene strane su premijer, 60-godišnji Redžep Tajip Erdogan, i trideset godina stariji turski propovednik, Fetulah Gulen. Erdogan je na čelu vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) u politički haotičnoj Ankari, turskoj prestonici. Gulen je najpoznatiji turski propovednik i moralni učitelj. Živi izolovano u Pensilvaniji, navodno narušenog zdravlja (ima problema sa srcem). Gulen posredno ali čvrsto kontroliše čitavo carstvo škola, preduzeća i mreža simpatizera.

Upravo tu imperiju Erdogan sada opisuje kao „paralelnu državu“, to jest paralelnu državi kojom je on izabran da upravlja. Sada je rešio da je eliminiše. Sukob je izbio u decembru i doveo je do izuzetno destruktivnih posledica. Mnogi Gulenovi sledbenici rade u vladi i bili su vrlo moćni. Ali sada su veliki delovi državne službe odstranjeni, mnogi mediji su svedeni na puke prenosioce politički motivisanih proglasa i glasina, a ekonomija je usporena posle snažnog decenijskog rasta. Turskom čudu je došao kraj.

Vlada Erdoganovog AKP-a i Gulenov pokret dele istu modernizatorsku islamističku ideologiju, i iako su njihovi odnosi već neko vreme sve gori, pre aktuelne krize mogli ste biti bliski obema stranama. Koegzistencija je naglo prekinuta 17. decembra, kada su državni tužioci, koje smatraju Gulenovim ljudima, priveli na informativni razgovor preko 50 AKP-ovaca, uključujući i direktora Halkbanke, državne banke, jednog građevinskog magnata i sinove trojice ministara.

Racije su navodno izvršili gulenistički policajci, i posvećena im je velika pažnja u štampi i na televizijskim stanicama naklonjenim Gulenu. Optužbe da su pohapšeni krivi za korupciju, šverc i druge zloupotrebe, tvitovane su i retvitovane u poplavi osuda; gulenistički napad sa pozicija unutar vlade i sa strane vešto je isplaniran. Zaista su otkriveni neki nesporni dokazi, uključujući i 4,5 miliona dolara u kutijama od cipela u kući generalnog direktora Halkbanke, uz indicije da su neki ministri podmićivani. Uskoro je postalo jasno da će druga faza istrage zakačiti premijerovog sina.

Brzina i silina Erdoganove reakcije ukazuje na to da je ove događaje video kao najavu svog uništenja. Smesta je počeo da čisti kompromitovane ili potencijalno nelojalne ljude iz svog okruženja, i u roku od nekoliko dana je zamenio pola kabineta, uključujući i one članove čiji su sinovi privedeni. Čistka se proširila do niskih pozicija u državnoj upravi. U Erdoganovoj kampanji protiv Gulenovog uticaja premeštene su hiljade policajaca, kao i viši tužioci koji su radili na slučaju korupcije. I birokratski činovnici povezani sa smenjenim ministrima takođe su premešteni ili otpušteni.

Početkom februara, vlada je pokrenula istragu protiv gulenističkih policijskih službenika pod sumnjom da su „oformili ilegalnu organizaciju unutar države“. Erdogan je zaustavio sudsku istragu i umesto toga preduzeo direktne mere. Dva meseca pred lokalne izbore i šest meseci pre predsedničkih izbora koje planira da ospori, on još uvek opstaje. Ali uzdrmana je politička tradicija koju predstavlja sinteza islamizma i slobodnog tržišta, a premijer je teško poljuljan i očekuju se još veći potresi.

Pre nego što se razdor između Erdogana i Gulena otkrio, početkom 2013, i svakako pre protesta po celoj zemlji prošlog leta kada su se turski liberali podigli protiv svog autoritarnog premijera, turska modernizatorska islamistička struja uživala je veliku podršku. Erdogan je bio njeno oličenje. Došao je na vlast 2003, posle višedecenijske borbe islamista protiv opresivne taktike utvrđenih sekularnih institucija, prvenstveno vojske i sudstva. Nekoliko godina otkad je preuzeo vlast, činilo se da Erdogan rešava mnoge probleme u zemlji. Koristeći jaku poslaničku većinu AKP-a u parlamentu, stabilizovao je i liberalizovao nepredvidivu, poluplansku ekonomiju, što je Turke učinilo bogatijima nego ikad do tada i sproveo mnoge liberalne reforme (kao što su zabrana torture i veća prava za Kurde). Možda najvažnije, zauzdao je oružane snage koje su od 1960. srušile čak četiri vlade.

Sve to vreme, AKP je bio u nezvaničnoj koaliciji sa manje vidljivim islamistima, a najveći koalicioni partner bio im je pokret Fetulaha Gulena. Iz njegovih škola izlazili su lepo vaspitani, patriotski nastrojeni, pobožni Turci, a vlada ih je uvodila u birokratsku i poslovnu elitu koja je postepeno zamenjivala staru sekularnu gardu. Činilo se da su Erdogan i Gulen ostvarivali želju mnogih Turaka za islamom u harmoniji sa izbornom demokratijom, preduzetništvom i konzumerizmom. Islamski element u ovoj jednačini trebalo je da garantuje visoke standarde etike i ophođenja. Godinama je javni život bio pokvarenjački, mangupski i gramziv; islamisti su obećali da će biti drugačiji.

Ali ni islamisti nisu operisani od gramzivosti. Ubrzo nakon što je gulenistička policija izvršila prva hapšenja u decembru, na internetu je osvanuo video snimak sa istaknutim funkcionerom AKP uhvaćenog na delu. (Abdurahman Dilipak, vodeći provladin kolumnista, tvrdio je da postoji još četrdeset takvih „montiranih“ traka.) Procureli su i presretnuti Gulenovi telefonski razgovori koje je čulo nekoliko miliona ljudi. U jednom razgovoru on određuje koja turska firma treba da dobije ugovor sa stranom vladom. U drugom, on i njegov saradnik razgovaraju o tome da li će tri „prijatelja“ (tj. sledbenika) na visokim pozicijama u bankarskom regulatornom telu Turske zaštititi gulenističku banku Bank Asia od državne istrage. (Ubrzo nakon toga, ova trojica su ostala bez posla.) Sve to je bilo vrlo daleko od imidža skromnog bolesnog starca u pensilvanijskim brdima koji je Gulen pažljivo gradio.

Ton sukoba je neobuzdan i dolazi s vrha. Erdogan odbija da izgovori Gulenovo ime, ali kad govori o „lažnim prorocima, vidovnjacima i pseudo-mudracima“, zna se na koga misli. U jednoj od čestih propovedi koje Gulen drži iz svog doma, a koje preko televizije i interneta prati ogromna publika u Turskoj, proterani propovednik nedavno je prokleo svoje neprijatelje, moleći Boga da im „sažeže kuće, zgazi ognjišta, razbije slogu“. Optužbe za veliku državnu korupciju od kojih mnoge obuhvataju nameštene ugovore za građevinske projekte i kršenje zakona o zoniranju, ponavljaju se u gulenističkim medijima dovoljno često da se ljudima usade u glavu. Dvadeset četvrtog februara, snimci telefonskih razgovora premijera i njegovog sina Bilala gde njih dvojica planiraju da sakriju desetine miliona evra, postavljeni su na YouTube. Premijer tvrdi da su snimci montirani, ali jedan snimak je za dvadeset i četiri sata videlo dva miliona ljudi. Čak i da Erdoganove čistke u pravosuđu i policiji znače da neće biti uspešnog procesuiranja (a poslanički imunitet će zaštititi neke Erdoganove saveznike), teško je zamisliti da će vlada obnoviti svoju nekadašnju poštenjačku reputaciju.

Priroda spora je komercijalna koliko i politička. Vlada je optužila gulenističku banku Bank Asia za kupovinu dve milijarde dolara strane valute neposredno pred decembarsku policijsku operaciju, što verovatno znači da su rukovodioci banke imali dojavu i očekivali pad turske lire. Banka se sada muči da obuzda masovno povlačenje štednje nakon pada njenih akcija za 46 procenata od 16. decembra do 5. februara. Čak i finansijski stručnjaci koji nisu naklonjeni Gulenu veruju da je vlada orkestrirala povlačenje uloga pokušavajući da uništi banku, bez obzira na moguću kolateralnu štetu za štediše i bankarski sistem u celini. Turski kapitalizam se samo formalno zasniva na vladavini prava.

Erdoganov imidž je narušen. Letošnji protesti otkrili su narodu premijera vođenog besom i strahom, budući da na nezadovoljstvo uglavnom sekularne manjine nije reagovao nekim plemenitim gestom, koji bi zadovoljio mnoge demonstrante, nego pendrecima, suzavcem i optužbama kako je u pitanju zavera stranih sila pod kontrolom „kamatnog lobija“, kome smeta Turska. Pod „kamatnim lobijem“ Erdogan misli na beskrupulozne zapadnjačke špekulante – drugim rečima na Jevreje – i njegove opaske bude stare uspomene, kao što je turski dug prema evropskim bankara iz vremena Otomanskog carstva, koji je poljuljao imperiju pre njenog rušenja u Prvom svetskom ratu. Ali on je takođe evocirao i mračne devedesete, kada su se inflatornom, prezaduženom i neproduktivnom ekonomijom poigravali investitori koji su pokupili profit kad su tržišta bila na vrhuncu, pa zatim opet nakon neizbežnog kraha – koristeći prosečne realne kamatne stope od 32 odsto.

Ove traume su odredile Erdoganov pristup monetarnim aspektima krize. Još pre 17. decembra, kombinacijom sužavanja kupovine obveznica Federalnih rezervi, pretnje rastućih globalnih kamatnih stopa, dokaza da se turska ekonomija hladi i političkih potresa izazvanih letošnjim protestima, vrednost lire je pala 9 odsto. Ovaj pad je ubrzan posle decembarskih hapšenja, ali premijer je podržao povećanje kamatnih stopa tek pošto je vrednost pala dodatnih 13 odsto i kad su se turske kompanije, izložene kratkoročnom dolarskom dugu, mučile da ispune svoje finansijske obaveze. Konačno je 28. januara centralna banka podigla kamatne stope i pad lire je zaustavljen.

Erdoganov ideološki otpor podizanju kamatnih stopa skupo je koštao turske kompanije. Po rečima Inana Demiar, ekonomiste Finansbanke u Istanbulu: „Nije bilo drugog izbora osim podizanja stopa, inače bi izbila potpuna panika, ali to je trebalo da se uradi ranije. Sada je turske kompanije snašao najgori mogući scenario, sa teškom otplatom zbog slabe lire i većim troškovima finansiranja zbog podizanja stopa.“

Za samo četiri meseca, Finansbank je izmenila prognozu rasta za 2014. sa 3,7 odsto na 1,7 odsto – posle čitave decenije prosečnog rasta preko 5 procenata.

I pored svih nevolja, turska ekonomija je još uvek velika, turski građani su 43 odsto bogatiji nego pre Erdoganovog dolaska na vlast. Ova uspešna zemlja je tema knjige The Rise of Turkey: The Twenty-First Century’s First Muslim Power Sonera Kagaptaja, eksperta za Tursku pri vašingtonskom Institutu za bliskoistočnu politiku. Nažalost, Kagaptaj je završio knjigu mnogo pre izbijanja sadašnje krize, ali je njegov ton čak i tada na trenutke zvučao trijumfalistički – kao podsetnik da su mnogi posmatrači očarani prizorom Turske koja gubi komplekse iz prošlosti, skloni da umanjuju ozbiljnost budućih opasnosti. Kagaptaj se dugo zadržava na političkim i ekonomskim dostignućima Erdoganovih godina, ali ne posvećuje dovoljno pažnje tenzijama unutar turskog islamizma, koje će verovatno još dugo definisati tamošnju politiku, niti korupciji koja podriva kapitalistički uspeh ove zemlje.

The Rise of Turkey takođe ne govori mnogo o Gulenovom pokretu – osim u pogledu njegove uloge u organizovanju grandioznog međunarodnog skupa kome je Kagaptaj prisustvovao, o „ulozi lidera u Arapskom proleću“. Takav skup bi danas bio nezamisliv, budući da su Erdoganovi saveznici iz Muslimanskog bratstva oboreni u Egiptu, i da je njegova sirijska politika, zasnovana na brzom rušenju Bašara al Asada, sada u rasulu. Kagaptaj nipošto nije jedini akademski stručnjak koga je Gulenov pokret ugostio, a njegov opis pokreta kao „prestižnog“ nije sporan. Ali Fetulah Gulen se ne može svoditi samo na prestiž.

Gülen: The Ambiguous Politics of Market Islam in Turkey and the World je naslov knjige američkog sociologa Džošue Hendrika, koji je sedam meseci volontirao kao urednik u jednoj gulenističkoj izdavačkoj kući u Istanbulu. Kao neko ko je nedavno proveo nekoliko dana u društvu gulenista i kome je njihovo uzdržano držanje u prvo vreme bilo čudno, a zatim pomalo zamorno, mogu samo da čestitam Hendriku na istrajnosti. Isplatila se, jer ovo je koristan i detaljan prikaz pokreta koji je definisan, ako je tako nešto uopšte moguće, zamagljivanjem.

Fetulah Gulen ne priznaje da predvodi bilo kakav pokret ili da ima bilo kakvu institucionalnu vezu sa organizacijama koje ga obožavaju. Njegovi sledbenici – prema nekim procenama ima ih oko pet miliona – kažu da nisu nikakva mreža, već da ih ujedinjuje uvažavanje hodžaefendije, to jest „ cenjenog učitelja“, i da su nadahnuti njegovom vizijom modernog, tolerantnog islama koji vrednuje znanje i materijalni napredak, kao i pobožnost i milosrđe. Gulenističke kompanije se ne predstavljaju kao takve, iako postoji udruženje, Turska konfederacija industrijalaca i privrednika, čiji članovi priznaju da ga poštuju. Zbog toga nije lako proceniti njihovu težinu u milijardama dolara. Gulenova slika ne visi na zidovima u preko hiljadu privatnih škola, u preko 120 zemalja, koje su osnovale njegove pristalice, niti je njegovo ima na impresumu gulenističkog Zamana, najvećih dnevnih novina u Turskoj.

Kako Hendrick ističe, mnogi ljudi ni ne shvataju da se nalaze u Gulenovoj orbiti – roditelj koji upisuje dete u licenciranu školu u Južnoj Africi, na primer, ili podizvođač koji radi sa gulenističkom građevinskom firmom u Rusiji. Mogućnost poricanja i dvosmislenost bili su „presudni za neometani uspon (pokreta) tokom tri decenije“.

Drugi faktor je sam Gulen. Svojim magnetizmom pridobijao je sledbenike od šezdesetih godina, kada je kao mladi imam bio čuven po emotivnom stilu svojih propovedi, gde je umeo da roni suze i da se baca na zemlju. Jedan sledbenik koji se upravo bio vratio iz posete hodžaefendiji u Americi pričao je Hendriku kako „on ima moć kakvu prosečno obrazovan čovek… ne može da zamisli. To je Božji dar“. Na neki način, Gulen uživa sličan ugled kakav ima sufistički „kutub“, čovek koga je bog odabrao da širi božju istinu, ali gulenistički pokret je suviše ovozemaljski da bi se smatrao sufističkim. „Akcija“ je vodeći princip gulenista, a ne odvojenost od života i introspekcija.

Oslanjajući se na učenje turskog propovednika iz 20. veka, Badiuzamana Saida Nursija, Gulen veruje da čovečanstvo treba spasiti od greha i pokazati mu put kuranskog otkrovenja i proročki uzor. Sa istog stanovišta, drugi muslimanski obnovitelji 20. veka, naročito Said Kutub u Egiptu, opravdavali su nasilje kao oštru primenu svetog zakona. Gulen naginje na drugu stranu. On poziva na „prihvatanje ljudi bez obzira na razlike u mišljenju, svetonazoru, ideologiji, nacionalnosti ili veri“ i na „demokratiju, univerzalna ljudska prava i slobodu“ – što je bila anatema za Kutuba.

Gulen se uporno trudi da objasni internacionalizam svog pokreta, sa naglaskom na učenje jezika u njegovim školama i traganje za međuverskim dijalogom kroz konferencije i univerzitetske zadužbine. Za razliku od mnogih drugih islamskih organizacija, Gulenov pokret ne sakuplja novac isključivo za muslimane, već i za nemuslimane (žrtve zemljotresa u Haitiju, na primer). Gulen i njegovi bliski saradnici svim silama pokušavaju da se distanciraju od antisemitizma, pa čak i od kritike Izraela. To je olakšalo prodor pokreta u Sjedinjenim Američkim Državama, gde pokret ima oko 135 licenciranih škola i jake saveznike u politici, obrazovanju i umetnosti. I pored toga, Amerikanci koji šalju decu u ove licencirane škole danas sve obazrivije gledaju na guleniste, brinući zbog netransparentnosti njihovih ciljeva i metoda, dok ostali posmatrači nisu sigurni za šta se tačno Gulen zalaže.

Od početka 19. veka, obrazovanje je bilo preokupacija muslimanskih reformatora – naročito u prirodnim naukama – po čemu se ni Gulenov pokret ne razlikuje od ostalih. U Turskoj oni kontrolišu osam univerziteta, desetine privatnih srednjih škola, kao i oko 350 pripremnih škola koje spremaju decu za fakultetske prijemne ispite. U Turskoj obrazovni sistem nije na ceni, pa se roditelji odriču i štede da bi poslali svoje dete u pripremnu školu.

U jednoj takvoj instituciji, besprekornoj, dobro opremljenoj i gulenističkoj, jedan nastavnik mi je rekao da Gulenove pripremne škole šalju učenike na najbolje univerzitete u zemlji, i da čuvaju 15 odsto mesta za siromašne stipendiste. Prekinuo je naš razgovor da ode u džamiju preko puta da se pomoli, pa se vratio u društvu dvojice finih, učtivih dečaka (ženski deo škole je odvojen). Pričali su mi o sistemu „starijeg brata“, koji pruža moralnu i praktičnu podršku učenicima koji su daleko od kuće, smešteni u školskom internatu. Jedan dečak je spomenuo da ga nastavnici tretiraju „kao sina“. Gulenov pokret voli porodične analogije. Ne voli ljude koji rade od devet do pet, posvećenost se ceni i kod učenika i kod nastavnika.

Bogatstvo, uspeh, oduševljenje što pripadaš onima koji poznaju višu istinu – Gulenov pokret energično preobraćuje i to su njegovi podsticaji. Može se zamisliti kakvo osećanje duga gaje siromašni gulenisti nakon što ih izaberu i prime u ovaj blistavi, kosmopolitski i nadasve umreženi svet. Bar koliko knjigama i pričama o hodžaefendiji, oni se pridobijaju i prijateljstvom, a ako porodica ne želi da ih sledi, moraju da izaberu između stare i nove porodice.

Sekte i zatvorene organizacije širom sveta služile su se sličnim metodama, a ishod nije uvek najsrećniji. Jedna psihološkinja u Istanbulu pričala mi je o siromašnom dečaku, sinu domara iz najskupljeg gradskog naselja, koji je došao kod nje nakon iskustva sa grupom gulenista. Počeli su da se druže, pozvali su ga u kuću u kojoj su zajedno živeli, upoznali ga sa hodžaefendijinim idejama i naveli da se oseća pametnim, ostvarenim i prihvaćenim. Zatim je jednog dana, dok drugi nisu bili kod kuće, neobavezno preturao po DVD-ovima, pronašao neki i pustio ga. To je bilo uputstvo za regrutovanje sledbenika gde se objašnjavala taktika koju je on prepoznao da su upotrebili na njemu. Tako je završio kod moje prijateljice psihološkinje.

Negde na početku knjige, Hendrik prenosi deo procurelog video snimka koji je korišćen 2000. godine kao dokazni materijal u sudskom postupku protiv Gulena, kada mu je suđeno u odsustvu – već je bio pobegao iz Turske u Ameriku – za zaveru protiv sekularne države. U čuvenom insertu, Gulen poručuje svojim pristalicama: „Morate se zavući u arterije sistema, a da vas niko ne primeti dok ne dođete do svih centara vlasti… Morate sačekati trenutak kontrole nad čitavom državnom vlašću.“

Ali Hendrik se ne zadržava na raznim optužbama koje su se tokom godina mogle čuti protiv Gulena; kao sociolog, možda smatra da to nije njegov zadatak.

Tvrdnje da Gulen pokušava da preuzme državne organe, prvenstveno sudstvo i policiju, datiraju barem od 1971, kada je odležao sedam meseci zatvora za podrivanje sekularizma. Ove tvrdnje su zasnovane na jednoj važnoj razlici između Gulenovog pokreta i drugih turskih islamističkih tradicija. Dok su drugi na postavljene pravne i političke prepreke reagovali na uobičajen način, osporavajući izbore i optužbe, gulenisti su se trudili da se ne zameraju sekularnim institucijama (ne uvek s uspehom, što pokazuje Gulenovo robijanje), dok su se u njih lagano infiltrirali. Godine 2011, novinar po imenu Ahmet Sik objavio je knjigu Imamova vojska, koja otkriva kako su gulenisti preuzimali kontrolu nad policijom tokom dve decenije.

Imamova vojska je prepuna fascinantnih detalja. U njoj se nalazi i direktiva koja je navodno izdata gulenističkim policajcima krajem 90-ih, u jeku kampanje sekularnih vlasti protiv turskih islamista. U toj direktivi, Gulenovim sledbenicima u policijskim redovima naređeno je da iz kuća sklone knjige, da po sobama drže prazne pivske limenke i da nalože svojim ženama da poskidaju marame kako bi ostavili utisak da su sekularni. Šik takođe piše o premeštanjima i smenjivanjima koja čekaju svakog policijskog zvaničnika i tužioca koji se zameri gulenistima, kao i o kampanjama njihove satanizacije u gulenističkim medijima, naročito u listu Zaman.

Šik je deo materijala pozajmio iz starije knjige bivšeg šefa policije, Hanefija Avdžija. U septembru 2010, dva dana pre nego što je trebalo da potkrepi svoje optužbe na konferenciji za novinare, i uprkos svom desničarskom opredeljenju, Avdži je uhapšen pod optužbom da je pripadnik levičarske organizacije. Šik je uhapšen naredne godine, neposredno pre planiranog objavljivanja Imamove vojske. (Uprkos pokušajima policije da uništi svaki digitalni primerak, knjiga je objavljena na internetu i preuzeta 100.000 puta za dva dana.) Još neki novinari su pohapšeni pod raznim izgovorima, a optužbe protiv njih spojene su u veliku istragu o navodnoj zaveri protiv države koju je pleo stari sekularni establišment. Zavera je nazvana Ergenekon, prema mitskoj srednjoazijskoj kolevci turske nacije.

Kada je 2007. godine otvorena, istragu o Ergenekonu mnogi Turci su pozdravili kao priliku da država podvuče crtu i raskrsti sa zloupotrebama koje su počinile oružane snage i njihovi saveznici. Ali mnogo pre nego što je istraga dostigla vrhunac prošlog avgusta, hapšenjem 242 ljudi uključujući i bivšeg načelnika generalštaba, zbog „pripadnosti terorističkoj organizaciji Ergenekon“, flagrantne nepravilnosti u vođenju postupka naterale su mnoge da se predomisle. Ljudi su osuđivani na osnovu nelegalnog prisluškivanja; bilo je brojnih slučajeva amaterski podmetnutih dokaza. Kao možda najšokantniji primer, u jednom povezanom postupku, 330 aktivnih i penzionisanih pripadnika oružanih snaga osuđeni su na zatvorske kazne zbog planiranja državnog udara 2003. godine – iako se optužba zasnivala na CD-u za koji je ustanovljeno da je sadržao verziju paketa Microsoft Office iz 2007.

Ergenekon je trebalo da bude konačna pobeda godinama tlačenih turskih islamista i Erdogana kao njihovog vođe; ali postoje jake indicije za tvrdnju da nikada nije postojala takva organizacija pod nazivom Ergenekon i da su glavni motivi postupka bili zloba i osvetoljubivost. Prema Garetu Dženkinsu, britanskom naučniku koji je detaljno analizirao ovaj slučaj, progon nije pokrenuo Erdogan nego „tajna grupa Gulenovih sledbenika u policiji i nižim ešalonima sudstva“. Kako se proces razvlačio, tvrdi Dženkins, gulenisti su ga sve više koristili za obračun sa svojim neprijateljima. Dženkins smatra da su Ahmet Šik, Hanefi Avdži i drugi uhapšeni novinari – od kojih neki još uvek čekaju izricanje presude – kažnjeni jer su bili „kritičari, protivnici ili suparnici Gulenovog pokreta“.

Godine 2006, Fetulah Gulen je oslobođen optužbe za pokušaj preuzimanja vlasti u Turskoj, ali Erdogan, njegov bivši saveznik, obnovio je tu ideju. Iako je podržavao istragu o Ergenekonu, Erdogan sada jedva čeka da se dosijea ponovo otvore, bez sumnje u nameri da razotkrije sudske zloupotrebe gulenista. Prošlog meseca, Erdogan je odgovorio jednom svojom zloupotrebom, proguravši u parlamentu zakon koji daje vladi veću kontrolu nad sudijama i tužiocima. Sukob ove dvojice označava kraj saradnje koja je u Turskoj dovela na vlast islamizam, i dovodi u pitanje nekadašnje uverenje čak i nekih liberala kako će Turska, ukoliko bude uvažavala svoju pobožnu većinu, postati pravednija zemlja.

Christopher de Bellaigue, The New York Review of Books, 03.04.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 06.04.2014.