- Peščanik - https://pescanik.net -

TV Nole

Jedan zovimo ga zdravstveni ispad izbacio me je u pretprazničko vidovdansko veče iz nacionalnog stroja te nisam ličnim prisustvom uveličao i onako uveličani doček vimbldonskog pobednika, ali sam po cenu da si pogoršam vlastito a netom podriveno zdravlje pratio srpsko biti il ne biti: uključio sam bio televizor baš kad je sportski reporter obukao pulover koji blagotvorno utiče na Noletovu igru i rezultat, ne znam je li praznovercu sam idol taj odevni predmet poklonio, ili je običan pulover ispoljio čudotvorna svojstva. Uoči odsudnog dvoboja sa mrsk. Nadalom (čiju su frizuru na početku Vimbldona ismejali uz sasluženje dotad simpatične novinarke) trojica sportskih poslenika u studiju B92 razmenila su na naše oči devet sprskih poljubaca, celivahu se kao da lično oni polaze u proboj Solunskog fronta.

U obožavanju Đokovića Devedesedvojka je nadmašila takmace, ne znam imaju li reporteri puškice ili hvalospeve natčoveku emituju iz glave, zbog Noleta se ministar Jeremić sportski zaredio, stao je na čelo NVO tj. Unije teniskih profesionalaca, predsednik Tadić po sopstvenom priznanju umalo pretkraj finala nije umro, posle pobede izjavio je da bi kraljevstvo rado prepustio prvom reketu vaseljene.

Nesrećni podanici drugih država, ogrezli u individualizam, hteli bi da oni budu srećni, ponaosob, svaka vaška obaška. Narodu sabornom puno je srce kad samo jednome ide nešto od ruke, kad se Jedan i Jedini kupa u slavi i bogatstvu. To altruističko čuvstvo koje se otelo svakoj kontroli i meri, ta metasposobnost da se upravo bestidno i nepristojno uživa u uspehu i sreći drugog nije mimiošla ni državu koja blagoslovenoj familiji ide na ruku da se ova još više obogati. Srpska pravoslavna crkva koju šampion beše dodatno odobrovoljio milodarom za mislim Gračanicu dala mu je orden Sv. Save, Sinod još ne shvata da Srbadija naginje novoj veri, šizmu već imamo, od stvaranja nove crkve spasava nas samo to što je božanstvo iznenađujuće razborito i što za divno čudo nema mesijanski kompleks – stanovništvo bi rado plaćalo parohijal i odlazilo na sportske liturgije da su tata i striček poželeli da zasnuju versku zajednicu umesto teniskih terena i restorana.

Nije ništa novo da grupe ljudi (navijači) u središte vlastitog života postave sportski klub ili istaknutog pojedinca, kod nas se u protekle dve decenije vasceo pokretni živalj okupljao na Trgu republike da poslavi uspeh košarkaša, vaterpolista, odbojkaša, ali je to bivalo s mene na uštap, nikad se još desilo da toliko mnogo ljudi živi, strepi i raduje se pobedi nekog pojedinca (o kome i kad ne igra tenis mora stalno da se čita: šta mu je Jelena poklonila, gde se kupa, kako mu se zove drugo kuče etc.): sa povremenog antropomorfnog politeizma prešlo se na monoteizam u kome nema pauze: Isus je svojevoljno (pomalo možda i neovlašćeno) stradao za sve nas, preuzeo je sve grehe sviju nas, e, Novak tako pobeđuje, bogati se i slavi za sve nas.

Stanovništvo je tu inače paranormalnu sposobnost (da kroz naforu kuša telo i krv Hristovu) sa nebesa spustilo na tri vrste podloge: beton, travu i kletu šljaku na kojoj je donedavno vedrio i oblačio smešno isfenirani i sve u svemu slabokosi Nadal. Moja rođaka je vimbldonsko finale proplakala, preplakala, sutradan su u kancelariji ona i njene koleginice jedino pitale jedna drugu u kom su trenutku kojoj grunule radosnice i koliko su bile blizu da ih uhvati fras; ja sutradan pošaljem rodici SMS da sam plakao tek kad sam gledao veličanstveni Doček te da su me jedva povratili mirišljavim kapima, kamforom i gorkom solju: oko tri ujutro mi je glavna sestra vlastoručno ugasila televizor jer sam posle prenosa gledao snimke kojih beše tušta i tma, zezaj se, ti, zezaj, kaže rođaka, ja sam plakala i kad sam gledala doček, pa kako nisi otišla na lice mesta, kakva si ti vernica, kao oni u Americi što voze kola, slušaju prenos liturgije i pevaju jektenija dajući takt udarcima u volan!

&

Novinari valjda drže da Bog sve vidi tj. da Đoković gleda snimke svojih mečeva kako bi izvukao dodatne pouke, pa će se tom prilikom hteo ne hteo osvedočiti koliko ga oni vole i koliko su odbolovali svaki njegov slabiji potez; uvereni da su svedoci ali i protagonisti istorije reporteri se ističu  besramnim laskanjem i srbovanjem posve zaboravljajuć da je reč o sportu, da je na početku svega bila igra.

Jeste jedan komentator na stričev demarš bio suspendovan i umalo oteran s posla, prenoseći meč nesrećnik nije ispoljio dovoljno ljubavi za sinovca, ali nije strah ono što pripadnicima sportske redakcije pomućuje razum, oni iskreno strepe od Đokovićevog poraza kao da je sudbina planete na kocki, reče je dakle o pravom idolopoklonstvu koje za razliku od standardnog klanjanja nevidljivom bogu očekuje da bude primećeno od samog idola i njegove svite. Drugo, ulizice osećaju da hvalospevima i upravo nesportskim i neviteškim komentarima podjaruju pučanstvo da i ono padne u trans: njihovom perverznom pozivu da se preko Đokovićeve karijere pobegne od stvarnosti, od raznovrsnosti života, njihovom apelu da se našoj svakodnevici baš zato što je toliko upropašćena udari veličanstveno čifte odazivaju se stotine hiljada ljudi. Zato se sportski komentatori s pravom osećaju prvosveštenicima kulta, ali i političari i umetnici i bogataši ne žele da ostanu po strani: nama se nije ukazala Gospa kao Hrvatima u Međugorju, nama se ukazao živi bogočovek.

Ne bi mi bilo baš pravo da sam Bodiroga, zaboravljeni Prabog, jer šta je ono sa Bodirogom (Mi imamo svoga boga/Ime mu je Bodiroga) bilo?! Tek mutni nagoveštaj sreće koja nas je čekala? Obogotvorenje Đokovića na kojem se predano radilo dovrhunjeno je na TV B92, overeno doduše na Prvoj koja je kupila božansko pravo na direktan prenos Dočeka; iz pera književnice ponikle u novinarstvu pročitao sam apoteozu deki kao praocu bez kojeg ne bi bilo ni Sina, ni Svetog Strica, ni slavlja pred Skupštinom, nosiocu ordena Svetog Save dodeljen je crveni pojas u karateu, Srpska narodna odbrana iz Amerike isto ga je odlikovala, direktorka škole „Bora Stanković“ se još pre Vimblodna istakla rekavši da joj je muka od nečiste krvi i žala za mlados te da bi za decu bilo mnogo zdravije kad bi osmoljetka ponela Noletovo ime. Devedesetdvojka je nakon Vimbldona danonoćno puštala Đokovića u svim fazama njegovog dijalektičkog razvoja, da bi sada najavila kako će svake mislim subote emitovati snimak nekog od pobedonosnih finala, pa nije li to večernje bogosluženje, zar naslov „Nije važna podloga“ nije pandan Isusovom hodanju po vodi?

&

Imali smo, ili još imamo, onaj sportski kanal koji je hiljadu i jednu noć puštao „Zvezdin“ trijumf u Bariju: sa upornošću udovice koju bog nikako da uzme obnavljao je vlasnik kanala pozlaćena slova na uveliko naherenom i u korov zaraslom nadgrobnom spomeniku, jer se „Zvezdi“ nešto slično više ne može desiti. B92 se pak nameće kao sedište kulta naprednog bogodečka koji se blagoizvoleo roditi u našem govornom području, već je iscelio mnogu našu ranu, tek će da pridet carstvije Njegovo i da bude volja Njegova, na koga će se milost jego spuštati ako neće na one koji se u molitvama i u psalmima naročito isticahu, na one koji mu najumilnije klicahu i koji nemaju drugih bogova osim njega. Ukratko: predlažem da se televizija B92 preimenuje u TV Nole te da se kurtališe svega nesportskog što ju je nekoć krasilo.

Peščanik.net, 20.07.2011.

NOVAK ĐOKOVIĆ