- Peščanik - https://pescanik.net -

U devetoj deceniji

Foto: Rade Vilimonović

Iz poslednje zbirke pesama „So Far So Good. Final poems 2014-2018 / Za sada je dobro: poslednje pesme 2014-2018“, Copper Canyon Press 2019.

Tri katrena

Posle osamdesete

Žica
sve viša
hodam sve teže
a nigde mreže.

Materija

U snu sam brzonoga kô nekad,
trčkaram stepenicama uz lak klepet,
hodam slobodno nesvesna da sam slobodna,
još neporobljena svojom tamnom materijom.

Zečica

Zečica što živi na brežuljku radosti
čak ni u poznoj starosti ne osedi.
Mršavija, al’ živahna ko u mladosti
skače i pleše kraj Afroditinih dveri.

Teorija starenja

Kako broj godina postaje veći,
sama godina postaje manja,
ali teža. Dobija gravitaciju.
Na kraju će postati tako teška
da više nikud ne može,
već se urušava u crnu rupu
u koju tonu sve godine
gubeći broj i postajući
krajnje bestežinske.

Jadikovka stare spisateljice

Nedostaju mi mnogi koji sam bila,
moji ljubavnici, moji pustolovi
žene s kojima sam odlazila na pol.
Svi smo bili bogati. Sad kad delim
kukavičluk siromaštva,
nedostaje mi hrabrost drugarstva.
Želela bih da mi se vrate,
oslobode me iz ove ćelije jastva,
ove ustajale baruštine starosti i boljki,
i povedu njima znanim putevima,
pod nebom, preko brežuljaka.

Sve je strano

Šta će mi sad Komo ili neviđena,
dugo sanjana Sicilija,
ili da još jednom vidim
Hebride, osim u snovima,
kad svako jutro sviće na obali
još više stranoj nego prethodno.
Možda je svet isti kao što je bio,
ali ja sam drukčija, ja – oko koje vidi
sve poluznano, polustrano, kao novorođeno
i tek probuđeno za svoju smrtnost.

Lišće

Godine svašta čine identitetu
Šta znači reći
ja sam ovo dete na fotografiji
u Kišamišu 1935?
Jednako bih mogla reći da sam senka
lista bagremovog drveta
oborenog pre sedamdeset godina
što se kreće po stranici koju dete čita.
Jednako bih mogla reći da sam reči koje ona čita,
ili reči koje sam napisala u drugim godinama,
treptaj senke ili sunčeve svetlosti
dok se vetar kreće kroz lišće.

Gde se putevi sužavaju

Tamo gde su putevi sve uži,
tamo iznad mora,
visoka hajdučka trava
pomilovala mi je koleno.

Samo to sam sačuvala
iz vremena tuge:
hladan sumrak
i bela hajdučka trava.

Prelazak pustinje

Izborana, flekava, bleda koža
što zategnuta visi preko vreće kostiju
sad je bila njen dom, drhtavi šator
svakog dana podignut malo dalje
u ravnici punoj trnja i duna.
Težak i kabast je bio njen teret, a put
od izvora do izvora sve duži.
Iza svake dune velika tišina
slična ženi s lavljom glavom.
Glasom nalik vetru u pesku,
pevala je dug odgovor
na nepostavljeno pitanje.

Hodanje kroz lavirint

Svetla, široka zemlja magli se i postaje
lavirint po kom hodam
na stopalima koja trnu,
a moraju da osećaju put pod sobom.
Saplićući me tamo gde ne vidim,
ona korak po korak prave put
za koji nisam sigurna da je tu.
Klimava, bosa i spora, u strahu od pada
idem tamo gde mi je sad
sve neprozirno. Vodi li put napolje ili unutra?
U središtu, na vratima, hoću li biti slobodna?
Nema više šta da se izabere. Hodam kroz lavirint
čija kapija i cilj su misterija.

Želja i strah

Volja za smrt je moja želja
ne samo želja glave
već i umornog srca i oslabljene kosti.
Strahujem da će se telo što uvek želi još
radije hvatati za plamenje vatre
nego što će me pustiti da odem
kroz otvorena vrata.

Borba

Na najdaljem rubu starosti
u čestarima i živom pesku polusna
debela siva zmija očajanja
rve se s mršavim tigrom moga gneva.

Tigrovi zubi zagrizaju zmiju.
Pukni, vijugava kičmo, pukni!

„Duša tapše i glasnije peva“ kaže Jejts

ali pesma koju ova stara duša želi da peva je blaga
kao dete što se igra sâmo na svetlom tavanu
duga je priča koju želi da ispriča
da tiho samoj sebi otpevuši
duga, duga, tiha, tiha.

Preci

Sad u dubokoj starosti tako sam daleko
od svojih predaka da sam više neko od njih
nego njihov potomak. Vreme ide ukrug
na telesni način koji ne razumem.
Starost se vraća na početak
kô zmija što grize svoj rep. Ja, jedina kći,
uvek bejah jedna od sićušnih baka
što se svemu smeju, ne shvatajući,
neshvatljive.

Na zapadnoj obali

Oseka je vreme kad treba sâm
lutati dugačkom plažom
i nalaziti razne otpatke
zaboravljenog ili neznanog,
tanušnu grudnu kost
izgubljeni stakleni plovak
s broda u vodama Honšua
prenet preko okeana
celo stoleće nerazbijen.

Najniža tačka oseke
što ogoli ona prostranstva
koja su bila duboko pod vodom,
tamo gde nagib postaje strm,
vreme je kad treba otići tako daleko
da više ne možeš videti obalu
iza sebe. Pod bosim nogama
pesak je go i namreškan. Sumrak
se polako zgušnjava u noć
a more prelazi u san.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 07.05.2020.