Oni su došli – i dolaze. Uvukli su se u svaki segment našeg života, sjeli su na položaje, svoju djecu su upisali na fakultete. Dok mi ostajemo na jadnim pozicijama, oni u kriminalnom ludilu nastavljaju obučavati polu-majmune u advokate. Degenerišemo, dok se Hotentoti i Zulu plemena obučavaju za intelektualne profesije. Nekulturni su, psuju, pljuju, ružno govore i što je najgore, i najstrašnije, našoj djeci uzimaju budućnost.
Do prije dvije godine, bila sam strankinja prve generacije. Kao strankinja sam provela najveći dio svog odraslog života i svjedok sam činjenice da razmišljanja poput ovih nisu aktuelna isključivo među neonacistima u Kelnu i bijelim suprematistima u Sidneju, već se u istoj ili sličnoj, nepažljivo zamaskiranoj formi, mogu čuti od radnih kolega i susjeda, inače veoma zadovoljnih činjenicom da sam ipak i na veliku sreću – sva bijela. Po povratku u Sarajevo, uvjerila sam se da je i ovdje netrpeljivost i mržnja prema strancima, odnosno došljacima, veoma aktuelna i uglavnom dolazi od strane onih koji sebe smatraju urbanom populacijom grada i obrazovanim slojem stanovništva koji bi se u svako doba dana i noći mogao zakleti u svoj, ako ništa, antirasizam. Pa ipak, doseljenici u Sarajevu navodno imaju kockaste glave, koje su lokalnom stanovništvu, najfinijoj jajolikoj mješavini Ilira i Slavena, estetski neprihvatljive i mahom komične. Argumenti protiv doseljavanja ruralnog i semi-urbanog stanovništva, ne samo u Sarajevo već i ostale gradove bivše države, uglavnom su obuhvaćeni prvim pasusom, a tiču se umanjenog životnog prostora, naglog rasta nepotizma, poltronstva, ugroženosti specifičnog načina života, povećane stope kriminala – ukratko, opadanja osnovnih i ustanovljenih civilizacijskih vrijednosti. Izjave iz gornjeg pasusa se međutim ne odnose na ljude iz Krajine, Sandžaka, Hercegovine ili Istočne Bosne, zbog toga što pripadaju Adolfu Hitleru.
U javnim izlaganjima i turističkim brošurama, ističe se kako je Sarajevo otvoren grad, dom za sve četiri velike svjetske religije, kulture i civilizacije. Ova otvorenost za religije, kulture i civilizacije podrazumijeva otvorenost za srodan kulturan i zanimljiv svijet, te je uslovljena time da se starosjediocima i njihovim potomcima ne ugrožava mjesto u tramvaju, obrazovnoj instituciji i karijeri. Hotentoti i Zulu plemena međutim, ne daju ni pet para za ova nerealna očekivanja i na opšte zgražavanje sebi žele – sve najbolje. Navodno, to postižu isključivo pljačkom, lažima i prevarom, te tako nevjerovatno liče na Jevreje iz knjige Moja borba. Razgovarati o tome kako su ovaj grad „preuzeli“ došljaci, jedna je od opštih i sigurnih tema, poput vremenske prognoze ili godišnjeg odmora. Isti učinak može se proizvesti odlaskom u sjedište Obraza, te divanjenjem o tome kako svijetom vladaju Vatikan, Masoni i Crni Đavao. Tako je i u ovoj kulturnoj sredini opštepoznato da, dok pošten Sarajlija ne može progurati svoju ekstremno talentovanu djecu kroz srednju školu i fakultet, njihove čarobne krave, kruške i kukuruzi u stanju su kupiti pola vlade, a ne dva ispita iz medicine. Njima ne pada na pamet vratiti se u rodnu šumu, te su dovoljno drski baš u ovoj generaciji potražiti bolje uslove života i prekinuti tradiciju svojih predaka, ilirskih plemena Desidijata, Japoda i Scordiscija, koji su na ove prostore došli kao obični, nešarmantni čobani. Da li Sarajevo ili njih ograditi žicom i koliko vagona je potrebno da bi se u njih nagurao sav taj marginalni istorijski ološ? Treba li u ime ravnopravnosti donijeti zakone koji bi u državnim institucijama ograničili broj doseljenika? Hitler je imao jedan sličan.
Ono što se naziva urbani sloj ovog grada, svoje stavove nikada ne bi poistovjetio sa stavovima neonacista, koji u paničnom strahu od kontaminacije Australije migrantima (u koje spada više od 25.000 ljudi iz Bosne i Hercegovine) poručuju: We are full, fuck off! Australijski neonacisti očajni su, na primjer, zbog imigranata iz Indije koji u svoja privatna poduzeća zapošljavaju isključivo članove svoje porodice, a koji će zatim već u sljedećoj generaciji postati doktori i advokati – što je nedopustivo za nekoga ko je do jučer u autobusu vonjao na kari. U kontekstu ovog grada međutim, navodno otvoren i liberalan svijet smatra kako je putem rodnog lista i krvne linije plemenitiji i ugroženiji sloj stanovništva, te sebe okrunjuje nazivom „djeca sa asfalta“. Ima nešto tužno u izrazu „djeca sa asfalta“, nešto što govori o tome koliko je ustvari mješavina mineralnih tvari i bitumena novina u našem svijetu, kao i njena djeca.
Sve izraženiji osjećaj ugroženosti jedne skupine u odnosu na drugu, svojstven je propagandi ekstremističkih i totalitarnih režima i potpuno je suprotan osobinama urbane, multikulturne sredine, koju odlikuje mnoštvo izbora i različitih načina života, ma koliko nama bili neprihvatljivi, pri čemu imamo puno pravo zahtijevati da se poštuju prihvaćeni zakoni i norme ponašanja. Ovako, bogat i raznovrstan je samo spisak svega čega se građani trebaju osloboditi da bi smanjili svoju ugroženost i osigurali Lebensraum, a uključuje: seljake, malograđane, ljude koji preglasno slušaju groznu muziku, žene koje nose suviše parfema, dekadente iz nevladinih organizacija, sve koji se guraju u banci, dijasporu u bijelim pantalonama, narodnjake, bezveznjake, ljude kojima fali prednji zub, svakoga ko nam lično skače po glembajevskim nervima, sve one koje potajno mrzimo jer su u nečemu bolji, te sve one koji su se obogatili na nekorektan način – što je nepoznanica građanskom sloju stanovništva, sve od aga koje su šišale svoje kmetove do političkih komesara koji su prisvojili stanove mrske buržoazije. Nakon rješenja seljačkog pitanja, ostatku bi se zatim izdala potvrda o čistoj, urbanoj krvnoj liniji, samo je bitno razlučiti po kojim kriterijima.
Urbanost se naime ne potvrđuje rodnim listom prvog pavijana, koji se, čim je sišao sa grane, sa porodicom nastanio na Bistriku, ili ako preferirate kreacionističku verziju, Adema, koji je zadobivši status izbjeglice nekako nabasao na ove prostore i prethodno spalivši Hodidjed, pripeo konja na Alifakovcu. Urbanost se ne ogleda u veličini grada u kojem živimo, a da je to slučaj, Sarajevo sigurno ne bi predstavljalo kapitalan primjerak urbane sredine. Obrazovanje nas ne čini urbanima, a ponekad ni obrazovanima, način na koji govorimo također, a naši slavni i učeni preci su imali neslavne roditelje i potomke. Karakteristike velikih, urbanih i otvorenih sredina su odsustvo netrpeljivosti i mržnje koje su zasnovane na rasi, nacionalnosti, vjerskoj pripadnosti, seksualnoj orijentaciji, ekonomskom statusu, kulturnoj pripadnosti i geografskoj lokaciji. Tek kada se prihvati da drugi, sviđali se oni nekome ili ne, imaju pravo biti tu, imaju pravo tražiti najbolje vrtiće za svoju djecu i imaju pravo govoriti i oblačiti se onako kako žele – građani Sarajeva se ponovo mogu pohvaliti svojom otvorenošću, kao što su to mogli u ne tako davna vremena, kada se majka Ive Andrića iz provincije u Sarajevo doselila kao siromašna tkalja, a sina ipak školovala u Prvoj gimnaziji. A nije bilo ni tako davno kada je rečeno da su Sarajlije, i svi ostali koji su u njemu umirali, bili njegovi građani. Neshvatljivo je da danas to više nisu jer ne umiru, već žive u njemu.
BH Dani, 03.06.2011.
Peščanik.net, 15.06.2011.