- Peščanik - https://pescanik.net -

U sigurnim rukama

Sve je manje nade da će Srbija 9. decembra dobiti status kandidata za pridruživanje Evropskoj uniji. Pošteno rečeno, to nismo ni zaslužili, i moralo bi da se dogodi čudo pa da takav poklon stigne iz Brisela. Čuda se u ozbiljnoj politici retko događaju, pa sa priličnom sigurnošću možemo reći da će američka svemirska letilica, koja je pre neki dan lansirana u orbitu, pre stići na Mars nego što će Boris Tadić i Demokratska stranka ispuniti centralno predizborno obećanje iz 2008. I tako, dok naučnici civilizovanog sveta istražuju udaljene planete, predsednik Srbije proučava kosovske balvane i barikade.

Umesto da prizna greške i podnese ostavku, Tadić nam ovih dana iz Nemačke poručuje da sve vreme misli na nas, da možemo biti bezbrižni, jer narednog petka sasvim sigurno neće biti smak sveta. Za njega i celokupnu političku kastu toga dana se zaista ništa bitno neće dogoditi, jer za njih u budžetu uvek ima dovoljno novca, ali će negativna odluka iz Brisela značiti propast za privrednike, naučnike, radnike, seljake i studente ove zemlje. Tadić je ipak optimističan i kaže: “Ako Srbija i ne dobije sada kandidaturu, mi ne smemo nikada da odustanemo od nje zato što moramo da vodimo računa o interesima naših građana i pre svega interesima mladih ljudi koji bez evropske perspektive imaju veoma nejasnu budućnost”.

Ova rečenica je konfuzna i licemerna, i sasvim je u skladu sa Tadićevom politikom. Iz nje je jasno da kandidaturu sada nećemo dobiti, ali šta znači ono da “nikada” ne smemo da odustanemo od nje? Da li to znači da ćemo se za nju večno boriti, jer će nam ona isto toliko dugo izmicati? Ili je to što “ne smemo da odustanemo” priznanje da smo unapred i svojom voljom odustali od kandidature? Bilo bi naivno poverovati da prvi psiholog države ne zna šta govori, ali ako je ova izjava stigla iz njegovog “nesvesnog”, onda se stvar sa našim evro integracijama dodatno komplikuje.

U svakom slučaju, zbog sijaset pogrešnih poteza i dosadašnjih rezultata, dakle, zbog očigledno loše spoljne i neefikasne unutrašnje politike, ili preciznije, zbog barikada i sukoba na Kosovu, zbog katastrofalne nazovi reforme pravosuđa, zbog nezavidne situacije u privredi, ako privreda Srbije posle toliko godina uništavanja uopšte postoji, zbog indeksa korupcije u državnim institucijama, zbog bednog stepena zaštite ljudskih prava itd – Tadić bi morao da se povuče, o čemu je nedavno pisala Vesna Pešić.

U navedenom citatu predsednik u stvari priznaje da u prethodnom periodu nije vodio računa o interesima građana i mladih ljudi, jer da jeste, Srbija bi za nekoliko dana dobila kandidaturu i datum pregovora. Ali to očigledno nije dovoljan razlog za njegovu ostavku I on nam to objašnjava u svojoj drugoj nedavnoj izjavi, gde skromno zaključuje da bi posle njegovog odlaska sa vlasti Srbija bila u nesigurnim rukama.

Nevolja je u tome što većina nosilaca javnih funkcija nema neophodni moralni kapacitet ni dovoljno izgrađenu svest o sopstvenoj odgovornosti. Politička klasa je takođe uspela da srpskoj javnosti nametne svoju teoriju, prema kojoj su izbori jedini instrument za merenje i proveru kvaliteta njihovih politika. To je veoma pogrešno, ne samo zbog toga što izborni rezultati ne odražavaju uvek slobodnu volju birača, nego često njihovu sitnu i jednokratnu trgovinu sa partijama, koje, uzgred rečeno, za tu svrhu koriste ili zloupotrebljavaju upravo njihov novac – već i zbog toga što masovna podrška nekoj politici ne znači da je ta politika ispravna. Drastični primeri su Hitlerova Nemačka i Miloševićeva Srbija, u kojima su “politike” ovih vođa, bez obzira na izborne nepravilnosti, ipak dobile ubedljivu podršku građana.

U svakom slučaju, plašim se da nećemo skoro stići u Evropu, niti će Boris Tadić skoro otići sa vlasti. Srbija je u sigurnim rukama političkih profitera. Građanin Marko Milošević je oslobođen krivične odgovornosti, a žrtve njegovog brutalnog nasilja zadovoljenje pravde moraju da traže pred Sudom za ljudska prava u Strazburu. I dok Snežana Malović, prema scenariju Jelenka Mićovića poznatijeg pod estradnim imenom Filaret, uz rediteljsku asistenciju Emira Kusturice, koji se po mokrogorskim šumama odaziva na rendžersko ime Nemanja – snima svoje dugometražno životno delo o reformi reformisanog srpskog pravosuđa sa Petrom Lukovićem u glavnoj muškoj ulozi, holovi strazburškog suda se pune građanima Srbije. I njima su Tadić i Dačić poručili da ne brinu, jer 9. decembra neće biti smak sveta.

 
Peščanik.net, 06.12.2011.