Predgovor i deo poglavlja iz drugog, dopunjenog izdanja knjige „Ulice moga grada. Antropologija domaćeg terena“, Biblioteka XX vek, Beograd-Zagreb, 2026.
Predgovor
U mojoj se obitelji uvijek govorilo o politici, premda nikome nije padalo na pamet da se aktivno politikom bavi. Ali u Drugomu svjetskom ratu politika se pozabavila nama: bili smo po zatvorima i logorima a zatim u partizanima. I kasnije, tijekom cijeloga života, redovito sam čitala novine i pratila politička zbivanja.
No kad sam dovršila ratom prekinuto školovanje upisala sam etnologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Taj je studij bio jedino mjesto u mom životu u kojem se politika ni pod koju cijenu nije smjela spomenuti, i to u vremenima kad je predmet tadašnje etnologije – seljaci trpio najjače ekonomske i političke pritiske, a opjevana „narodna kultura“ počela se stubokom mijenjati… No vrijeme socijalizma ni u kom slučaju nije bilo pogodno za antropološku političku interpretaciju. Doduše i politička se antropologija sve do posljednjih desetljeća bavila isključivo „primitivnim“ društvima, odnosima moći u egzotičnim plemenima pa nije primjećivala impresivne političke rituale i simbole u visokociviliziranim zapadnim društvima, ili ih je trpala u neku drugu ladicu znanstvene spoznaje.
Ali prevrat u devedesetima, raspad Jugoslavije, osnivanje nove države u Hrvatskoj, rat i sve ono što ga je pratilo te gospodarska i društvena tranzicija nametnuli su potrebu za političko-antropološkim istraživanjem. Izazovi bijahu odviše jaki, osobito u zemlji čiji je autokratski poglavar jako volio domoljubne parade i rituale, štoviše sve je to poistovjećivao s redom u državi. Ne samo interpretirati nego i oprijeti se nasilju nove strukture moći, silovitom nacionalnom diskursu koji je nerijetko poticao govor mržnje, postalo je dio napora za očuvanje vlastitoga integriteta.
Tako su između 1990. i 2000. nastajali članci koji sada tvore ovu knjigu. Oni su plod mojih istraživanja i razmišljanja. U biti oni su dio moga života: morala sam ih napisati da izađem iz šutnje koja bi mogla značiti opravdavanje. U njima nisam krila autobiografske poticaje.
U svojim knjigama znanstvenici obično objavljuju prethodno tiskane tekstove bez promjena. To je dio znanstvene etike, i ja je poštujem. Ipak, vrijeme u kojem su nastajali ovi članci kao i ono u kojem sam ih pripremala za tisak bijaše burno; svaki je dan donosio i još uvijek donosi neku novu etnografsku „građu“ jer teren političke antropologije ne miruje u „dugom trajanju“ nego živi u neprekidnom kretanju svakodnevice. Uz to antropolozi u Europi i Americi počeli su se sve više baviti temama tranzicije. Novi događaji i nove teorijske spoznaje do kojih sam postupno dolazila širile su i korigirale moj uvid; nove uvide nisam mogla ni željela izostaviti u zadnjoj redakciji ovih tekstova u ožujku 2000. Ipak, čini mi se kako je mnogo udobnije teoretizirati o fenomenima političke antropologije nego ih osobno proživljavati: stoga čitatelju neće ostati skrivena moja raspoloženja i strepnje.
Članci koje ovdje objavljujem istražuju mogućnost pomaka etno-antropološkoga pristupa (Rituali, simboli, politika), a zatim utjecaj odnosa moći na svakodnevni prostor u kojemu se krećemo i živimo (Ulice moga grada, Spomenik na glavnom gradskom trgu) i na naše ritmove vremena (Metamorfoze socijalističkih praznika, Kako je umro 8. mart, Djed Mraz u tranziciji). Tekstovi koji slijede (Junaci i klijenti, Susjedi između dva „ako“, Zašto i otkad se grozimo Balkana, Hrvatski prijepor: Mediteran – Dunav – Balkan kao i dva polemična novinska članka: Igre i postrojbe te „Za ubit vola“) pripadaju istraživanju mentaliteta. Ispod svakog teksta navedeno je gdje je i kada bio objavljen, jedino se članak pod naslovom Spomenik na glavnom gradskom trgu sada pojavljuje prvi put.
Naši su mentaliteti neprestano uznemiravali Miroslava Krležu. Čitajući u svojim poznim godinama ponovno njegove radove i dnevničke zapise, otkrivala sam njegovu antropologiju. Čini mi se, da ju književna kritika, vrludajući između podilaženja autoru za njegova života i kasnijih krajnjih osporavanja Krležina opusa, nije primjećivala. Zato sam se istražujući „konzultirala“ s Krležom, i to je uvijek bilo poticajno.
Nudim, dakle, jedan doduše fragmentarni, donekle osobni opis kulture u Hrvata u burnom posljednjem desetljeću dvadesetoga stoljeća. Oblikovala sam ga u maniri etno-antropološkoga znanstvenoga teksta, ali se nadam da će možda zanimati i čitatelja izvan struke i regije koja je bila moj „teren“.
Na kraju, ali ne na zadnjem mjestu želim reći i ovo: odavna sam planirala ovu knjigu, ali da nije bilo izazova koji je pred mene postavio neumorni urednik ugledne Biblioteke XX vek, kolega i prijatelj Ivan Čolović, ne znam kada bi ona doista ugledala svjetlo dana. Zato mu iskreno puno hvala. A kad sam već kod zahvala: zadužila me kolegica dr Ljiljana Marks, koja mi je pomogla pri zadnjem pregledu tekstova pa joj od srca zahvaljujem.
Ožujak 2000.
Zašto i otkad se grozimo Balkana?
Nakon pada socijalizma, u euforiji preutemeljenja kulture i preimenovanja prošlosti nova je vlast u Hrvatskoj, poput onih u svim bivšim socijalističkim državama, mijenjala imena ulica i trgova, javnih institucija, tvornica i gostionica i svega što bi moglo podsjetiti na nedavnu prošlost. Tada je u Zagrebu gotovo nezapaženo prošlo prekrštavanje glavnog, uglednog kinematografa. Kino moje mladosti: Balkan – sada se ponosno zove Europa!
Ali, poticaj ovomu članku bijaše predavanje ugledne američke povjesničarke, podrijetlom Bugarkinje, profesorice Marije Todorove. Održala ga je u proljeće (16.5) 1996. u Hrvatskom etnološkom društvu u Zagrebu pod naslovom Imagining the Balkans. U njemu je sažela osnovne pretpostavke knjige koju je pod istim naslovom objavila 1997. Marija Todorova se bavi predstavljanjem i zamišljanjem Balkana, različitim mogućnostima njegove imaginacije i predodžbe. Upozorava na brojna uopćavanja i stereotipizaciju pojma Balkan. Pokazuje kako stereotipi i generalizacija reduciraju mogućnost višestrukoga viđenja Balkana te pretvaraju taj pojam u modernu psovku.
Todorova dokazuje kako je Balkan kao pojam plod osmanske baštine. Elementi toga pojma ili stereotipa koje percipiramo kao osmanske prevladavaju u suvremenom viđenju Balkana. Stoga u svoju priču o Balkanu i osmanskim kulturnim elementima u njemu ova povjesničarka uvodi dragocjen metodološki postupak. Ona nam, naime, ne dopušta zaboraviti postojanje dviju posve suprotnih interpretacija povijesti Osmanskoga carstva. Jedna polazi od toga da je osmansko osvajanje nametnulo domorodačkim srednjovjekovnim urbanim, agrarnim i kršćanskim društvima vjerski, društveno i institucionalno tuđ, inkompatibilni islamski poredak i nomadsku civilizaciju. Druga pak interpretacija prilazi osmanskom razdoblju kao složenom rezultatu simbioze turskih, islamskih i bizantinsko/balkanskih tradicija. A nekoliko je stoljeća suživota tih tradicija moralo stvoriti zajedničko naslijeđe pa se povijest Osmanskoga carstva u biti sastoji od povijesti svih njegovih sastavnih dijelova.
Slijedom takva razmišljanja Todorova uvodi izvanredno važno razlikovanje među osmanskom baštinom kao povijesnim kontinuitetom i osmanskom baštinom kao percepcijom. Autorica pretpostavlja da je percepcija te baštine u današnjim balkanskim državama slična.
U bîti, po mišljenju mnogih hrvatskih građana, izlazak iz Jugoslavije Hrvatskoj i njima sâmima znači definitivno odvajanje od Balkana. A baš to nacionalnu ideologiju i odgovarajuću politiku često spašava od odgovornosti za sve počinjene greške. Jer, naravno, oni tvrde da je njihova politika prvenstveno zaslužna za toliko željeno odvajanje. Zato je jedna od najglasnijih parola Hrvatske demokratske zajednice na izborima 1995. glasila „Tuđman a ne Balkan“. Suvremeni politički diskurs u Hrvatskoj obilježen je stavovima protiv Balkana, a zazor od Balkana, čini se, ukorijenjen je čak u slojevima građana koji baš ne mare za politiku niti se bave visokoumnim intelektualnim razglabanjima. Zanimaju me stoga predodžbe Balkana u hrvatskoj javnosti, ali i u onim slojevima koje smo nekad nazivali narod i narodna kultura.
Nažalost, hrvatska tradicionalna etnologija nije se bavila predodžbama. Dio te etnologije gotovo do današnjih dana ustrajavao je na istraživanju korijena i potvrđivanju kanona narodne kulture kao znaku nacionalnoga identiteta. Oslanjajući se još uvijek na postavke patera Schmidta i Koppersa, ali donekle korigirajući antropogeografiju Jovana Cvijića, ta je etnologija između dva rata percipirala različite kulturne areale, ali i kulturno povijesne slojeve u jugoistočnoj Europi. Pritom je dinarsko područje imalo status središta. S obzirom na to narodna kultura u jadransko/sredozemnoj, jednako kao i ona u alpskoj ili pak panonskoj regiji tretirana je kao rubna, marginalna. U hrvatskoj narodnoj kulturi, koju je promatrao kao kulturu bitno označenu regionalnim osobitostima, Milovan Gavazzi je prepoznavao starobalkanske elemente poput pekve (zemljane ili željezne zvonolike posude za pečenje), zatim otvorenog ognjišta s cijelim kompleksom običaja i načinom života vezanim uz ognjište, napokon stočarstvo, osobito ono transhumantno i odgovarajući način života. Ali njegova je etnološka percepcija odvajala kulturnu analizu od etničke i konfesionalne. Zato ta analiza ne omogućuje saznanja o „balkanskom elementu“ u narodnoj kulturi koja bi bila usporediva sa sadašnjim istraživanjima predodžbi o Balkanu. Te se, naime, predodžbe uvijek bitno oslanjaju na vjerske i etničke sastavnice kulture koje pak kulturnohistorijska etnološka analiza eksplicite nije istraživala. Zato je ona od male koristi u promišljanju dinamike hrvatskih predodžbi o Balkanu.
Pokušala sam stoga, tragom Marije Todorove, ispitati percepciju Balkana u suvremenoj hrvatskoj političkoj retorici. Samo letimičan pregled hrvatskih novina – onih bliskih vodećoj stranci ili onih pod njezinom izravnom kontrolom – i onih nezavisnih, u slučajno izabranom kratkom razdoblju od svibnja do srpnja 1996. gotovo je svakoga dana nudio neki spomen balkanskoga bauka.
Onoga istoga dana kad je Vijeće Europe učinilo presedan ne prihvativši preporuku svojih ministara da se Hrvatska primi u članstvo, komentator državne televizije Jozo Ćurić u glavnoj informativnoj emisiji Dnevnik pobunio se protiv „neojugoslavenskih planova velikih sila“ koje nas „žele strpati u istu vreću koju nazivaju Balkan“, a „Hrvatska ne želi na Balkan“ jer „mi smo se psihološki odvojili od Balkana“. Desetak dana prije toga u vladajućoj stranci bliskom Vjesniku (5.5.1996: 16) čitatelj Jakov Gumzej, dipl. pravnik iz Zagreba, u pismu objavljenom pod naslovom „Hrvatska most prema Balkanu, ali nije Balkan“ jadao se: „No, senzibilitet je hrvatskog povijesnog trenutka takav da nas nakon svih gorkih iskustava s Balkanom, vrijeđa guranje Hrvatske na Balkan. Hrvatska“, objašnjavao je taj čitatelj, „nije ni povijesno, ni kulturno, ni vjerski i zemljopisno niti balkanska niti južnoslavenska država. Slikovito rečeno – Balkan-express ulazi na Balkan tek u Beogradu.“
Središnje mjesto na prvoj stranici blagdanskog broja Slobodne Dalmacije (29. i 30.5. 1996: 1) za Dan državnosti 1996. zauzima najava intervjua s dr. Ivom Sanaderom, tadašnjim predstojnikom Ureda Predsjednika Republike: „Hrvatskoj nije mjesto na Balkanu“. Europski krugovi koji bi nas željeli na Balkanu to nastoje, tvrdi taj visoki dužnosnik, među ostalim, radi europeizacije te regije. On zapravo ponavlja preuzetu Tuđmanovu ideju o hrvatskoj europskoj misiji.
Neizbježne gospodarske aspekte balkanizacije malo je teže uklopiti u sotanizaciju Balkana. Potrebno je, naime, surađivati s CEFT-om „jer i vladajuća stranka i oporba uviđaju da je to jedan od načina da se Hrvatska izvuče iz Balkana“ (Deana Knežević, Večernji list 31.5.1966: 4).
Ipak, svakomu tko misli drukčije od vladajućih, lijepi se psovka Balkana. U nedjeljnom prilogu Večernjeg lista („Kulturni obzor“ 2.6.1966:19) državni komentator Milan Ivkošić ljuti se na Europu kojoj je navodno „stalo do poticanja onog balkanstva i u politici i u medijima s kojim balkanstvom nastoji poistovjetiti Hrvatsku da bi je na Balkanu zadržala“. Usput, po svom običaju, Ivkošić prokazuje: „Duhovno sredstvo koje se pri tom koristi jest balkanski nihilizam“ a taj je nihilizam, prema tom autoru, svaka kritika koja osporava svetu državnu politiku.
Rezimirajući „neka mišljenja“ što su se čula na znanstvenom skupu posvećenom političkoj sudbini jugoistočne Europe, održanom u Dubrovniku, novinar Željko Krušelj se pita: „Je li Balkan zemljopisna odrednica, politički pojam ili tek obična psovka?“ te zaključuje: „Bilo kako bilo, Hrvatima izlaz nije u samosažaljevanju, niti izmišljanju nekih novih termina, već u upornom radu na sveopćoj skandinavizaciji, kako bi balkanska psovka iz političkih priručnika ponovno bila uvrštena u one geografske“ (Večernji list 3. 6. 1966: 4).
Stereotipom Balkana vlasti bliski mediji prijete ne samo u analizi domaće nego i međunarodne političke scene. U Večernjem listu (3.6.1966:15) Željko Hodonj žali bugarskog predsjednika Želju Želeva kao „potrošenog junaka“: „Moralan, a ne junačan“, kaže komentator, „Želev će ostati zabilježen kao poučan primjer neuspjeha građanskog standarda nasuprot balkanskom stereotipu“.
U vijesti državne agencije HINA „Balkan kao geto“ (Novi list 14.6.1996: 36) čitamo izjavu makedonskog predsjednika Kire Gligorova za beogradski tjednik Vreme: „Ne slažem se s idejama po kojima bi se Balkan trebao držati u getu kako bi se civilizirao, a zatim se vidjelo što s njim.“
Ni sport, a pogotovo nogomet, i to kad gubi, nije imun od optužbi zbog balkanizacije. U Večernjem listu (22. i 23.6.1996:4) njegov glavni urednik Branko Tuđen, na mjestu rezerviranom za političke komentare, piše o postupku Miroslava Blaževića Ćire, izbornika hrvatske reprezentacije na europskom nogometnom prvenstvu 1996. Nastup reprezentacije bio je silno opterećen političkim nabojima. Državni su mediji hrvatsku momčad predstavljali kao nogometnu silu bez premca. Kad je sudjelovanje u četvrtfinalu bilo osigurano, izbornik je za utakmicu s Portugalom odredio rezervne igrače. Tu je utakmicu hrvatska momčad, naravno, izgubila. Svi su znali da je Ćiro namjerno sastavio gubitničku ekipu jer je zbog nekih razloga mislio kako je bolje da njegova momčad u četvrtfinalu igra s Njemačkom, jer će je sigurno pobijediti… Mezimcu medija Ćiri Blaževiću, koji je uživao apsolutnu podršku Predsjednika Republike i često se time hvalio, preko noći javnost je okrenula leđa, a Vrhovniku blizak politički komentator predbacio je do jučer slavljenom selektoru sljedeće: iako je Blažević nekad radio u Švicarskoj i divio se mentalitetu Švicaraca, on zapravo „uživa u triku, obmani, improvizaciji, drskosti, čak i nekoj vrsti – ako se to može reći pozitivne prijevare…“ A to je upravo zato, misli komentator, što je „Ćiro rođen i odrastao u travničkom kraju, vjerojatno i pod snažnim utjecajem okolnoga islamskog i pravoslavnog mentaliteta“ te čak u intervjuima izjavljuje kako mu je otac, iako Hrvat, nosio fes. Zbog svih tih grijehova slijedi komentatorov poučak: „Ali moj je stav da se na svim poljima, pa tako i na sportskom treba ugledati u mentalitet Zapada, a ne Balkana“.
Nota bene, priželjkivanu utakmicu s Njemačkom hrvatska je momčad izgubila i tako se oprostila od prvenstva i neumjesnih, balkanskih, zar ne, političkih pritisaka u sportu. S tim u vezi kolumnist nezavisnog Novog lista Dalibor Foretić (8.6.1996: 25) podsjetio je kako se, kad su na europskom prvenstvu u proljeće iste godine rukometaši Hrvatske doživjeli poraz u utakmici s reprezentacijom Jugoslavije, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak žalio što su boje Hrvatske branili trener i neki igrači rodom iz Slovenije i Bosne i Hercegovine. Po Vrdoljakovu mišljenju loš se plasman dogodio zato što „oni nisu imali zajedničku molitvu, zajednički svjetonazor“. Ispraćajući hrvatsku nogometnu reprezentaciju na europsko prvenstvo rekao je: „Vi imate ljude na klupi koji će vam u poluvremenu reći: za Hrvatsku, sunca mu“. Foretić zaključuje: „Tako grmi Vrdoljak svoju balkansku inačicu olimpijske mudrosti neka pobijedi bolji“. Politička manipulacija sportom u Hrvatskoj 1996, uostalom, dosiže razmjere kojih se Hitler i Mussolini zajedno ne bi postidjeli, ali to bi mogla biti tema posebnoga razmatranja naše suvremene političke antropologije ili sociologije sporta.
No strah od Balkana može doseći groteskne razmjere. Tako je tjednik Nedjeljna Dalmacija pozvao na uzbunu člankom pod naslovom „Balkanska plata i srpska salata za talijanske goste u brijunskom restoranu“. Nije riječ o metaforama nego o šoku što ga je doživio hrvatski ministar Marijan Petrović kad je otkrio te strašne, protudržavne nazive ukusnim jelima, i to na jelovniku uglednoga hotela (v. Novi list 13.7.1996: 22).
Bilo kako bilo, državni mediji ne specificiraju što je to Balkan, jer, napokon to svi znamo! To je znamen prevrtljivoga i prevarantskoga političkog ponašanja onih drugih, zaostalosti i primitivnosti tih istih (znamo kojih). U svakom pogledu dno samoga dna i crna rupa na jugoistoku Europe; u nju Hrvate i Hrvatsku, koji to nipošto nisu zaslužili, nasilu žele strpati svi oni što se urotiše protiv njezine nezavisnosti i mlade demokracije.
Sadržaj
Ivo Žanić: Umijeća Dunje Rihtman-Auguštin
Predgovor
Uvod: Rituali, simboli, politika
Prvi dio
PROSTOR: KONKRETIZACIJA POVIJESTI
Ulice moga grada
Spomenik na glavnom gradskom trgu
Drugi dio
VRIJEME: UPRAVLJANJE RITMOVIMA
Metamorfoze socijalističkih praznika
Kako je umro Osmi mart
Djed Mraz u tranziciji
Treći dio
MENTALITETI
Junaci i klijenti
Susjedi između dva „ako“
Zašto i otkad se grozimo Balkana?
Hrvatski prijepor: Jadran − Dunav − Balkan
Igre ili postrojbe
„Za ubit vola“
Popis literature
Kratka biografija
Dunja Rihtman-Auguštin (1926-2002) bila je naučna savetnica Instituta za etnologiju i folkoristiku u Zagrebu. U razdoblju 1972-1984. bila je direktorka tog instituta i urednica godišnjaka Narodna umjetnost. Zalagala se za pomak od tradicionalne etnologije prema kulurnoj antropologiji, istraživala je kulturu svakodnevice i istraživanju te tematike pridruživala političko-antropološku interpretaciju. Objavila je knjige: Struktura tradicijskog mišljenja (1984), Etnologija naše svakodnevice (1988), Knjiga o Božiću (1992), Ulice moga grada (2000) i Etnologija i etnomit (2001). Uredila je više knjiga i zbornika te objavila veliki broj radova. Dobitnica je Herderova nagrade (1997).
Biblioteka XX vek, 07.06.2026.
Peščanik.net, 14.07.2026.