- Peščanik - https://pescanik.net -

Umetnost i džentrifikacija

 
Na krovu višespratne garaže u Pekamu ponosno se uzdiže Bold Tendencies, umetnički prostor i koktel-bar. Zgusnuta arhitektonska simbolika čini ga gotovo smešnim: uzvišena galerija savremene umetnosti u jednom od najsiromašnijih delova Londona, svake večeri je krcata brižljivo obučenim mladim belim ljudima koji srkuću svoje kamparije, posmatrajući s visine prodavnice sve-za-jednu-funtu, tezge za mobilne telefone i jeftinu odeću.

Naravno, tabloid Evening Standard obožava ovu galeriju. Nedavno objavljena reportaža u kojoj se egzaltirano hvali „pekamanija“, ispunjena je fotografijama belih „kreativaca“ dok prave svoja umetnička dela ili spremaju umetničku hranu s nogu, okupljenih oko galerije Bold Tendencies kao „epicentra novog Pekama“. Ne vidi se nijedna crna ili tamnoputa osoba, iako je Pekam jedna od etnički najraznovrsnijih opština u Britaniji. Konačno smo u prilici, kao da tabloid poručuje, da Pekamu poželimo dobrodošlicu u naš beli suprematistički svet, a za to možemo zahvaliti – umetnosti.

Za protivnike takozvane regeneracije Pekama – i čitavog Londona – Bold Tendencies je, očekivano, postao žrtveni jarac. Debata je usput ponovo otvorila pitanje odnosa umetnosti i džentrifikacije. Čini se da gde god da umetnici odu, za njima krenu i rast cena nekretnina, kafići sa stolicama iz železničkih stanica 40-ih i etničko čišćenje niskog intenziteta. Da li je za to kriva umetnost? I ako je tako, može li se taj trend zaustaviti?

Džentrifikacija nije nova pojava. Termin je skovala sociološkinja Rut Glas 1964. kako bi opisala trend zamene gradske radničke klase srednjom klasom. U ranijim studijama „povratka gradu“ među belcima srednje klase, mislilo se da je fenomen motivisan promenama potrošačkih navika srednje klase, pre svega njenom mlađom generacijom koja se umesto suzdržane prigradske kulture svojih roditelja odlučuje za gradska uzbuđenja. Ovaj argument čuje se i danas. U pozadini gunđanja protiv svakog ko liči na „hipstera“ leži uverenje da su potrošački izbori tih besramnika – starinska odeća, skupa kafa i sporan muzički ukus – upravo ona sila koja pokreće prostornu transformaciju gradova.

Takvo uverenje, međutim, oborio je marksista i geograf Nil Smit[1] , tvrdeći da na džentrifikaciju mnogo više utiče potraga kapitala za profitom nego neko sa ironijskim brčićima. Neprestanoj potrebi kapitala za rastom, naime, izgrađeno okruženje predstavlja prepreku, budući da se većina zgrada nalazi na istom mestu već neko vreme; obrt kapitala u arhitekturi je po svojoj prirodi dugotrajan posao. U posleratnom periodu rešenje se našlo u suburbanizaciji, gradnji nizova novih kuća u predgrađima. Time je istovremeno došlo do povlačenja kapitala iz gradskih centara, osim biznis kvartova, jer se lova pravila u novoizgrađenim mestima. Gradskim lokacijama tako je opala vrednost.

Prilike su uskoro dovele do pojave koju Smit naziva „jaz u renti“ – razlike između aktuelne cene građevinskog zemljišta i iznosa koji bi lokacija potencijalno mogla da postigne ukoliko bi joj se našla bolja, „profitabilnija“ upotreba. Tako džentrifikacija nastupa kada „jaz u renti“ postane toliko veliki da investitori mogu da kupe i doteraju zgradu, isplate kamate i profitiraju na prodaji objekta „boljem“ korisniku. Smit doduše priznaje da određeni kulturološki procesi, kao što su umetnički ateljei i galerije, mogu „olakšati tok kapitala“ natrag u ove „reciklirane“ kvartove. Ali je kapital, a ne kultura, ono što pokreće proces.

Ali zašto baš umetnost? Ovde nailazimo na prvi znak saučesništva umetnosti i kapitala. Prezir koji „estetski svesni“ ljudi gaje prema komercijalizovanim prostorima – oni radije pazare i hrane se u „autentičnim“ buticima i kafićima nego u ružnim šopingmolovima – važi i za životni prostor. Klince iz srednje klase koji beže od prigradskog konzervativizma urbana područja privlače „pravom merom opasnosti“ u sticanju „značajnih“ iskustava. I na isti način kao što su umetnici oduvek, od Dišana i Švitersa, transformisali otpatke kapitalizma u umetnost, tako i moderni „kreativci“ vide vrednost u gradskim prostorima koje je tradicionalni buržujski ukus odbacio. Ova kulturološka revalorizacija usklađena je sa porivom samog kapitala da revalorizuje „neproduktivne“ prostore.

Tokom 70-ih takav proces zahvatio je njujorški Lower East Side, sa galerijama i ateljeima koji su preplavili magacine i poslovne prostore, ispražnjene zbog propasti gradske industrije (kada je finansijski sektor doveo grad do ivice bankrota 1975). Sociološkinja Šaron Zjukin tvrdila je da je to dovelo do „umetničkog načina proizvodnje“[2] koji je proterao i poslednje tragove gradske lake industrije, krčeći put za postfordovsku ekonomiju usluga, nekretnina i kreditnih finansija. Pitanja klasnih odnosa koja su se nalazila u osnovi kraja industrijske ere u Njujorku, praktično su zbrisana dolaskom nove „kreativne“ ekonomije – ekonomije koja se podjednako zasniva na konzumaciji „umetničkog stila života“ i na stvarnoj proizvodnji umetnosti.

Do 2002. izgradnja „kreativne ekonomije“ postala je neskriveni cilj javnih politika vlada širom planete, dok je jedna knjiga Ričarda Floride – njuejdž pseudo naučnika – postala obavezno štivo svakog gradskog planera na svetu[3] . U svom Usponu kreativne klase, Florida tvrdi da izvor „novih tehnologija, novih industrija, novog bogatstva i svih ostalih dobrih ekonomskih stvari“ nije više industrijska proizvodnja već „kreativnost“. Staru klasnu podelu na one koji poseduju kapital i one koji su prinuđeni da prodaju svoju radnu snagu, zamenila je nova: podela na one koji su blagosloveni kreativnošću i one jadne nesrećnike koji nisu, osuđene da se „staraju o kreativcima i obavljaju njihove posliće“. Prema tome, ključ za uspešnu gradsku ekonomiju leži u izgradnji okruženja koje će Kreativnoj Klasi biti što je privlačnije moguće. Floridin predlog za odgovarajući kreativni ambijent liči na novi Pekam iz Evening Standarda: „obilna mešavina kafića, uličnih muzičara i malih galerija i bistroa“.

Teško se može zamisliti ideja tipičnija za Nove laburiste: gašenje industrije i rešavanje klasnog konflikta pretvaranjem čitave zemlje u fensi Izlington. Ne čudi zato što su pokušaji državne džentrifikacije nicali na sve strane tokom 90-ih i početkom 2000-tih, uoči kraha. „Kulturni kvartovi“, „vodeće galerije“ i ogromna umetnička dela preplavili su javni prostor, od Gejtsheda do Margejta, od juga do severa Engleske, uz obećanje socijalne inkluzije, regeneracije i skorog dolaska tih kreativaca koji će spasti ekonomiju.

Isti argument vidljiv je i u najnovijoj modi pop-up galerija i radnji, ili Mreži praznih radnji, koja gradove pogođene recesijom nagovara da svoje napuštene radnje ispune privremenim galerijama. Umetnost se tu koristi kao glupava razbibriga koja treba da skrene pažnju sa stvarnih uzroka problema. Nije slučajno da je osnivač Mreže praznih radnji stajao iza sramne akcije #riotcleanup, kada su se beli buržuji udružili da očiste sve tragove klasnog sukoba koji je izbio u engleskoj pobuni 2011.

Ono što i Florida i Novi laburisti odbijaju da shvate je da „kreativna klasa“ ne predstavlja ništa više od opisa labavo povezane grupe radnika čiji je način rada izuzetno dobro prilagođen zahtevima postfordovske ere fleksibilne akumulacije kapitala. Umetnik je tu arhetipski postfordovski radnik: ne obavezuje se na duge staze, pluta od jednog kratkoročnog projekta do drugog, neprestano razmišlja van okvira, uvek traga za novim idejama, njegovo vreme za rad i vreme za zabavu nisu posebno razdvojeni; voljan je da samostalno podnese rizik „kreativnog“ života umesto da se obrati državi ili zajednici za pomoć. Granica između „umetnika“ i tog postfordovskog ideološkog junaka, preduzetnika, toliko je tanka da je gotovo nevidljiva.

Herojska egzistencija umetnika otežava svaki pokušaj kritike odnosa umetnosti i džentrifikacije kroz umetnost. Koliko je to važan problem za većinu okupljenih oko šanka u Bold Tendencies možda je hipotetičko pitanje, ali postoji dovoljan broj umetnika kojima je to zaista bolna dilema. Početkom 80-ih, njujorški umetnički kolektiv pod nazivom Political Art Documentation/Distribution (PAD/D) izveo je niz umetničkih akcija povodom transformacije kvarta Lower East Side, tako što su izlagali dela kritičke umetnosti po zidovima zgrada predviđenih za džentrifikaciju. Ali kako je jedan član kolektiva kasnije priznao: „shvatili smo da je sama anti-džentrifikacijska izložba podstakla proces džentrifikacije unapređujući sofisticirani ambijent kvarta“. Možda shvatajući ovaj paradoks, u Hamburgu je svojevremeno na hiljade umetnika potpisalo manifest „Ne u naše ime“, što je ukazalo na kretanje od izražavanja umetničkog protesta ka direktnoj borbi protiv prisilnog raseljavanja. Pridružili su se i drugi umetnički kolektivi, kao što je BAVO u Roterdamu, koji je objavio „Apel za nekreativni grad“.

Veliko je iskušenje prosto zaključiti da je umetnost kritički beskorisna u postfordovskoj „kreativnoj ekonomiji“, ali tome se moramo odupreti. Dok kapital nesumnjivo ima koristi od onoga što je Dejvid Harvi nazvao „monopol na najamnine”, omogućenog džentrifikacijom kvartova kao što je Pekam, prostor se ipak ne može u potpunosti komodifikovati a da se ne uništi ono što ga je pre svega učinilo sofisticiranim i profitabilnim[4] . Kapital je prinuđen da ostavi mesta za sledeću rundu naizgled autentičnog kulturnog razvoja, koji bi sutra mogao da otvori šanse za novi monopol. Možda tu umetnici mogu nastupiti kao suprotstavljena sila, istražujući kontradiktorni prostor u kom su se obreli.

Pokušaji kritičke prakse bez jake autorefleksivne tendencije – koja prostornu političku ekonomiju umetnosti upisuje u samo umetničko delo – svakako su osuđeni na status „pseudo kritike“ koja je u mnogim aspektima gora nego da kritike uopšte nema. Suštinski, to mora biti proces kojim simbolički protest umetnika prerasta u konkretnu klasnu solidarnost sa lokalnom političkom borbom. I baš kao što se kontradikcije kapitala moraju ogledati u umetničkom delu, umesto da ih delo prikriva ili se pred njima povlači, tako i postfordovski umetnik mora zauzeti stav konkretnog suprotstavljanja kapitalu. To je u izvesnom smislu obrnuta verzija socijalne inkluzije Novih laburista kroz kulturu: umetnost ugrađena u klasnu borbu, a ne sredstvo njenog brisanja.

 
Matt Bolton, Open Democracy, 29.08.2013.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 05.09.2013.

———–    

  1. Neil Smith, The New Urban Frontier.
  2. Sharon Zukin, Loft Living.
  3. Richard Florida, The Rise of the Creative Class.
  4. David Harvey, The Art of Rent: Globalization, Monopoly and the Commodification of Culture.