- Peščanik - https://pescanik.net -

Unikatni model pomirenja

Foto: Vangel Tanurovski

Dan nakon mini-rekonstrukcije makedonske vlade i izbora novog ministra odbrane (Talata Xhaferija), deo domaće javnosti je bio vidno uznemiren, ali činilo se da će se sve završiti kao i obično – da će na kraju dana i ovo biti prihvaćeno bez veće drame ili protesta. Toliko je toga bilo prihvaćeno na planu međuetničkih odnosa nakon oružanog konflikta iz 2001, tako da se za makedonsko društvo najčešće upotrebljava ona narodna “svako čudo za tri dana”. Ipak, slike s početka marta pokazale su da je ovo “čudo” potrajalo malo duže i da je protest dobio neočekivani nasilni preokret.

Nakon žestokih reakcija bivših pripadnika bezbednosnih snaga (deo njih organizovanih u političku stranku “Dostojanstvo”, na čelu s bivšim policijskim generalom Angelovim, koja je deo udružene opozicije), organizovan je najpre protest ispred vlade, tačno na dan kada je trojka EU pokušavala da posreduje u političkom konfliktu između makedonskih stranaka. Ubrzo je miran protest eskalirao i postao nasilan, pa je policija morala reagovati i razbiti nasilnike, koji bežeći nisu propustili priliku da usput pretuku nekoliko nevinih prolaznika, Albanaca (među kojima i 13-ogodišnjeg dečaka). Bilo je povređenih policajaca, i 20-ak uhapšenih.

No već sledećeg dana, dok je javnost još uvek mahom pratila politički deal između stranaka oko učešća na lokalnim izborima, skupila se poveća grupa Albanaca u znak protesta zbog makedonskih protesta. Dakle, dok su Makedonci kao napadali izbor Talata Xhaferija, ovi drugi su ga branili, i to s molotovljevim koktelima. U oba slučaja, na meti napadača je bila policija – bar su u nečemu bili jedinstveni. Slike iz Skopja opet su pokazale sliku zemlje na rubu konflikta, ali interesantno je da su strani mediji smatrali da je vest samo kada policija reaguje na proteste mladih Albanaca, a ne kada se obračunava sa makedonskim huliganima.

Ova epizoda dramatično odstupa od dosadašnjeg toka događaja, pa je prirodno postaviti pitanje: što je sada tako drugačije što je isprovociralo nasilje zbog imenovanja jednog ministra? Za poznavaoce situacije, odgovor je jednostavan: tajming, usred uzavrele političke krize i u susret lokalnih izbora kada se traži glas više, je omogućio da se naboj i frustracije protiv vladajuće VMRO-DPMNE izrazi na ovaj način. U čitavoj priči Talat Xhaferi ima epizodnu ulogu, ali je poslužio kao dobar povod da se zemlja (i koalicija) pokažu u najgorem svetlu i da se “dokaže” da VMRO-DPMNE nije (dovoljno) nacionalistička stranka kada prihvata ovakve kadrove, a nakon intervencije policije i da je Makedonija zaista “policijska država”, kako tvrdi opozicija.

Ako se uzme u obzir širi kontekst, stvari izgledaju sasvim drugačije. Odmah nakon imenovanja novog ministra, najpre su se skandalizovali mediji iz susedstva koji su preneli vest uz napomenu: SKANDALOZNO! Nesumnjivo, nigde u regionu, ne može se ni zamisliti situacija u kojoj bi pripadnik “neprijateljske” armije zauzeo poziciju ministra odbrane samo 10 godina nakon konflikta. Ono što je skandalozno, posebno za one koji se ne mogu rešiti negativnih stereotipa kada su Albanci u pitanju, jeste to da je na čelu ministarstva odbrane bivši komandant makedonskog ogranka UČK (bivši kapetan JNA, a kasnije major Armije Republike Makedonije-ARM, iz koje je dezertirao 2001). Nakon konflikta, i otkako se UČK demobilizirala i transformirala u političku stranku (Demokratska unija za integraciju-DUI), Talat Xhaferi je postao jedan od najistaknutijih članova rukovodstva, i sa posebnim uticajem u njenom tzv. vojnom (veteranskom) delu.

U vreme koalicione vlade DUI sa Socijaldemokratima (2002-2006), obavljao je funkciju zamenika ministra odbrane, a nakon toga sve do sada bio poslanik u Sobranju Makedonije (stranka je sada u koaliciji sa desničarskom strankom VMRO-DPMNE). Xhaferi nije prvi Albanac na čelu resora za koji se uobičajeno kaže da je “najdržavniji” (najnacionalniji?), mada su se stvari dosta promenile od vremena kada je armija oličavala naciju i patriotizam (sada vojne profesionalce ionako obučavamo da bismo ih slali po bespućima Avganistana). Pre njega tu je funkciju obavljao Fatmir Besimi (ekonomista bez staža u UČK), što nije izazvalo veće uznemirenje u javnosti, sve dok se ministar u pratnji uniformiranih oficira nije poklonio ispred memorijala palim borcima UČK u selu Slupčane (nekada centru žestokih okršaja) u avgustu 2012.

Ta kriza je po ko zna koji put pokazala da ministri ne odgovaraju premijeru, nego svojim stranačkim šefovima. Gruevski je bio nemoćan da pozove ministra na odgovornost zbog nepoštovanja procedura i pravnih akata, nego je kao kontra-odgovor izvadio adut iz rukava: pokrenuo je postupak za donošenje zakona o posebnim pravima učesnika bezbednosnih struktura iz 2001. U tom času je u parlamentu stvorena čudna slika: poslanici vladajuće VMRO-DPMNE (i donekle poslanici makedonske opozicije, SDSM) su podržali predlog zakona, dok su poslanici koalicionog partnera DUI opstruirali njegovo donošenje. Glavnu ulogu je dobio upravo Talat Xhaferi, koji je tokom sednica parlamentarne komisije imao svoj filibaster šou: čitao je ustav, zakone, okvirni sporazum, pa prešao na čitanje knjiga poezije i beletristike, da bi na kraju ćutao danima, tj. koristio svoje pravo da šutnjom izrazi neslaganje s predlogom. Zakon još nije donet niti ima izgleda da će ikada biti izglasan.

Sada, skoro pola godine nakon ovih događaja, Makedonci su suočeni sa prihvatanjem nečega što im se čini većim izazovom: nekadašnjem direktnom sudioniku konflikta, i to nekome ko je bio na komandnoj poziciji, sada salutiraju armijske jedinice. Ova scena je sama po sebi bila dovoljna da uzburka strasti i počelo se govoriti o tome da je ovo namerna provokacija i stavljanje soli na otvorenu ranu. Naravno, najglasniji u protestima su učesnici konflikta s „druge strane“, veterani državnih bezbednosnih struktura, kao i porodice i žrtve iz konflikta. Nažalost, sam čin primopredaje ministarske pozicije nije prošao bez trijumfalizma, jer je DUI u isti mah istakla parolu „UČK na čelu ARM“.

Pošto se ovo dešava u susret lokalnim izborima na kojima će se albanske stranke natecati oko osvajanja opština sa dominantno albanskim življem, čin se može tumačiti i kao predizborni adut i bacanje rukavice rivalima koji se ne mogu pohvaliti slavnom vojničkom prošlošću, što je jedina prednost DUI iz koje godinama crpi legitimitet kod glasača. Dakle, kako kaže jedan novinar, Talat je samo predizborni poster za svoju stranku, a ne značajna figura u strukturi vlasti. Incidenata nije bilo, a šta se krije u glavama vojnih starešina je već stvar spekulacije. Da se sve ovo nije dešavalo usred stanja političke krize, najpre u makedonskom političkom bloku, ovo bi za koji dan postalo neatraktivna vest i niko ne bi ni obraćao pažnju na „skandaloznu odluku“ premijera Gruevskog.

Uostalom, daleko skandalozniji i ciničniji je bio izbor komandanta Ventilija (Sadula Durakua), upravo onoga koji je tokom konflikta tri meseca držao čitavo Kumanovo bez vode (i bio jedan od osumnjičenih za ratne zločine) – za ministra poljoprivrede i vodoprivrede. Što se bezbednosnih struktura tiče, godinama je tekla integracija bivših pripadnika UČK u redove ARM i policije, pa postavljanje ministra sa istom prošlošću i ne predstavlja neki veliki presedan.

Ipak, činjenice govore da je Makedonija prevalila ogroman put za samo 11 godina od oružanog konflikta. Ako se sa distance pogleda put kojim je prošlo ovo društvo, slika jeste zapanjujuća, mada se ne sme zaboraviti snažan pritisak međunarodne zajednice koja je postala unutrašnji akter, i to akter koji nije išao na izbore da bi tražio podršku građana. Dakle, samo godinu dana nakon potpisivanja Okvirnog (Ohridskog) sporazuma, na prvim postkonfliktnim parlamentarnim izborima, pobednička stranka iz većinskog (etnički makedonskog) dela društva (socijaldemokrati, SDSM), i pored obećanja da to neće učiniti, ipak je formirala koaliciju sa pobednicima iz albanskog elektorata.

Jedna od prvih mera postkonfliktne izgradnje mira je bila amnestija za sve učesnike konflikta. No, namerno ili ne, Zakon o amnestiji je uključio nezgrapnu odredbu koja se nije pozivala na međunarodno pravo za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti, nego na zločine za koje je nadležan Haški tribunal. Kao što je već poznato, tužilaštvo je odlučilo da procesuira samo dva slučaja u kojima su osumnjičeni bili pripadnici “makedonske” strane, tj. bivšeg ministra policije Boškovskog i pripadnika bezbednosnih snaga Tarčulovskog. Prvi je dobio oslobađajuću presudu, dok je drugi dobio zatvorsku kaznu u trajanju od 12 godina (ovih dana se očekuje njegov izlazak iz zatvora). U obzir su bila uzeta i četiri slučaja u kojima su osumnjičeni bili sa strane UČK (jedan je teretio i čitavo Vođstvo UČK), a koji su bili predati haškom tužilaštvu. Nakon dosta premišljanja i uzajamnih optužbi između vlasti iz Skopja (koji su tvrdili da Hag neće da zauzme stav po ovim slučajevima, hoće li ih procesuirati ili će ih vratiti makedonskom pravosuđu) i Karle Del Ponte (koja je tvrdila obrnuto, tj. da makedonske vlasti namerno izbegavaju da preuzmu slučajeve da ne bi morali da ih procesuiraju u zemlji u kojoj je političko i etničko primirje nestabilno) – ovi slučajevi za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti su ipak bili vraćeni da bi dobili sudski završetak u Makedoniji.

Bilo kako bilo, natezanja i opstrukcija je i dalje bilo i kao da niko nije želeo da se prihvati vrućeg kestena. Politička idila na najvišem nivou je bila (i ostala) u suprotnosti sa atmosferom nepoverenja i podela u društvu, a zbog njihovog malog broja, žrtve konflikta su ostale u seni “uspešne priče” o kojoj su govorili posebno međunarodni posrednici (SAD i EU).

Mnogi u regionu ne znaju da je Makedonija oduvek bila specifična u pogledu svoje političke konstitucije i međuetničkih odnosa. I pored toga što je ustav iz 1991. ustoličio građanski (liberalni parlamentarni) model (za koji su Albanci smatrali da je model majorizacije, pa su ga odbijali, tj. bojkotovali njegovo glasanje u parlamentu), ipak u vreme krvavih konfliktata, u nezavisnoj Makedoniji još od prvog trena uspostavljena je politička pragma (koja traje sve do danas, mada nije konstitucionalizirana) da u vladi uvek učestvuje kao koalicioni partner i jedna albanska stranka (u početku bez obzira na njene izborne rezultate, a od 2008. to je redovno stranka koja je osvojila većinu glasova Albanaca). Naravno, to znači da su i političke stranke od samog početka bile uspostavljane po etničkom principu, pa ta podela postoji i danas, i niko nije ni pokušao da ponudi neku verziju “Građanske Makedonije”.

Što se armije tiče, prvih godina nakon osamostaljenja problemi su bili ogromni, i s tehničke i s kadrovske tačke gledišta. Tokom povlačenja iz Makedonije, jedinice JNA su je sasvim „demilitarizirale“, tako da je jedva ostalo nešto od teritorijalne odbrane i policije (a za razliku od drugih republika, Makedonija se nije ni tajno naoružavala ni reorganizovala vojsku). Vlasti su pozvale oficire koji su služili u drugim republikama da se vrate i uđu u sastav nove armije. U to vreme dok je još postojala opšta vojna obaveza, mladi Albanci su godinama odbijali službu, a vlasti se nisu usuđivale da preuzmu zakonske mere, sve zbog mira u kući. Stvar je jednostavno bila ignorirana. Kada je nekoliko godina kasnije osnovana prva vojna akademija, interes mladih Albanaca je bio ravan skoro nuli.

Nakon 2001. stvari su se dramatično promenile u više aspekata: transformacija UČK u političku stranku i amnestija, kao i sve bolje pozicioniranje DUI u vladajučim koalicijama, dovelo je do toga da principom pravične zastupljenosti (etničkim ključem), koji je ušao u listu temeljnih vrednosti ustavnog poretka, državne institucije promene svoju unutrašnju (etničku) kompoziciju. Ako su u početku oficiri kao što je tada bio Talat Xhaferi predstavljali samo 0,4% od ukupne strukture, sada se već stiglo skoro do proporcionalne zastupljenosti (blizu 25%, koliki je albanski deo populacije po poslednjem popisu). Slično je i u policiji i u svim drugim državnim i javnim institucijama. Nažalost, makedonski Albanci su kao i svi drugi akteri, vodili računa ne samo o etničkoj, nego i o stranačkoj pripadnosti – po pravilu, na štetu principa profesionalizma izbora po zaslugama.

Na predsedničkim izborima 2004. godine (nakon pogibije Borisa Trajkovskog, koji je pre toga postao predsednik između ostalog i pomoću tzv. “albanskog kontingenta” glasova, poklonjenih od strane tadašnjeg koalicionog partnera, Demokratske partije Albanaca-DPA čiji je lider bio Arben Xhaferi), u izbornoj trci kao kandidat DUI pojavio se “glavom i bradom” G’zim Ostreni. Poreklom iz makedonskog grada Debra, on je bio važna figura u vrhu originalne (kosovske) UČK, a onda je postao načalnik Generalštaba makedonske UČK. Kandidaturu za predsednika je istakao sa pozicije poslanika Sobranja. Sam čin nije izazvao nikakve reakcije kod Makedonaca, sve dok se nakon završetka izbora nije videlo da je Ostreni dobio glasove iz „čisto makedonskih opština“. To se protumačilo kao znak protesta i poruka makedonskim strankama koje su izgubile poverenje građana, a čiji su kandidati (kardiolog Kedev za VMRO-DPMNE i dobro poznati Crvenkovski za socijaldemokrate) bili toliko nepopularni da je uspešnost izbora bila dovedena u pitanje zbog očekivane apstinencije.

Dakle, to što su neki Makedonci radije glasali za bivšeg „generala“ protivničke vojske nije značilo ništa drugo do veliki stepen razočarenja u „svoje“. No, kada se na sledećim predsedničkim izborima kao kandidat pojavio harizmatični Imer Selmani, to je već pomalo dobijalo prizvuk euforije u znaku obamizacije Makedonije. Lider manje albanske stranke, biznismen bez veza sa UČK, iskoristio je sve svoje osobne kvalitete (dobar izgled uz odlično vladanje makedonskim jezikom i retorika koja je nepogrešivo bila upućivana „građanima svih etničkih grupa, bez izuzetka“), ali i momentum koji je nastao pojavom Obame u SAD. Pri tome, bio je dovoljno pametan da propagandni materijal i website svoje kampanje vodi dvojezično, što je bio znak da ga se želi čuti i razumeti svuda, a napravio je makar i stidljivi i pomalo kolebljivi korak prema makedonskim naseljima – mitinga nije bilo, ali bilo je susreta s građanima koji su ga gledali sa simpatijama. Čak i autorica ovog teksta bila je iskreno obradovana mogućnošću da predsednik republike i vrhovni komandant oružanih snaga bude ličnost koja pokazuje želju da bude predsednik svih građana. Naravno, većina Makedonaca je bila nepoverljiva ili nije mogla ni da pomisli da da podršku nekome iz druge etničke zajednice, pa se glavna bitka vodila između dvojice makedonskih profesora Pravnog fakulteta – Ivanovim i Frčkoskim, koji su predstavljali postojeće kompromitovane stranačke strukture.

Možda je tračak nade da se nešto menja u stavovima (i stereotipima) probudilo skoro senzacionalno saznanje da je Selmani osvojio oko 60 hiljada ne-albanskih glasova. Kasnije u ličnom razgovoru, on je sam priznao da ni sam nije mogao da se odluči za odvažnije pružanje ruke Makedoncima da ne bi izgubio sigurne albanske glasove (albanska opozicija ga je kritikovala upravo zbog multietničke kampanje). I tako, zbog straha od letenja iznad etničkih barijera i zbog nejedinstva u vlastitim redovima, Albanci su izgubili mogućnost da po prvi put u istoriji imaju kandidata za predsednika koji bi prošao u drugi krug izbora. (Važno je znati da se kao predsednički kandidat pojavio i Ljube Boškovski, bivši ministar policije iz 2001. kome se sudilo u Hagu. Na njegovo razočarenje, shvatio je da su patriotizam, „slava“ i „mučeništvo“ prolazna kategorija, da ljudi zaboravljaju, a da se kao glasači najčešće pojavljuju odani vojnici većih stranaka za koje on je bio i ostao nebitan.)

Dakle, Albanci su izgubili jednu mogućnost, a Makedonci ubrzo i svako poverenje u albanske političare: ubrzo nakon izbora, Selmani je napravio salto mortale, prešavši od goluba u jastreba. I to je bio, čini se, jedan od najtežih udaraca na planu moguće integracije i pomirenja u podeljenom društvu.

Dok je ovih dana deo makedonskog društva gnevan zbog izbora Talata Xhaferija, ako se pažljivo slušaju poruke razočaranih i ljutih (čak i onih iz makedonske dijaspore), postaje jasno da je frustracija i dalje prisutna, a traume iz 2001. ne samo da nisu zaboravljene ma koliko se gurale ispod tepiha, nego se ispoljavaju incidentno i najčešće nakon podsticaja iz nekog stranačkog centra, po potrebi. Pojave se kao meteor na nebu, ali ubrzo nestanu i ugase se… Tu i leži istinsko pitanje o budućnosti zemlje i suštine međuetničkih odnosa. Proteklih desetak godina političke elite su se pomirile, zaboravljajući na obične ljude, najviše na žrtve i stradalnike. Ovakve situacije kao imenovanje ministra odbrane su samo povod, samo indikacija da nešto tinja duboko i da se samo traži priliku da se to izrazi.

Ipak, ima tu i dosta preterivanja, kao i pokušaja da se politički profitira na nekom događaju. Recimo, ljudi koji se nisu ni setili da reaguju i senzitiviziraju javno mnjenje nakon autentičnog tumačenja zakona o amnestiji, koje je dovelo do nekažnjivosti i za počinitelje zločina (nešto što je nažalost kasnije aminovao i ustavni sud), sada preteruju i de facto emocionaliziraju diskurs zbog nacionalističkih i/ili političkih razloga. To što je nakon parlamentarnih izbora 2011. u koalicionom sporazumu ministarstvo odbrane pripalo albanskom partneru, nije odraz neke zrelosti i međusobnog poverenja, nego rezultat činjenice da je ovo ministarstvo izgubilo značaj koji je nekada imalo (tu više nema mesta za vođenje odbrambene politike, jer glavnu reč ima NATO, a i funkcija armije je više okrenuta učešću u međunarodnim misijama nego odbrani zemlje od spoljnih pretnji).

Ovo je poznati novinar ilustrirao tokom TV intervjua sa bivšim ministrom Besimijem, kome je rekao da on nije nikakva značajna figura u vladi, nego dekor (fikus, kako mu je rekao). Ipak, u svom mandatu, ministar Besimi je povećao broj zaposlenih albanske nacionalnosti u samom ministarstvu, u profesionalnom sastavu vojske, ali i povećao broj kadeta u Vojnoj akademiji. Od toga niko ne strepi niti diže paniku. Više od ovoga neće moći da uradi ni Talat Xhaferi.

Ono što javnost ne vidi ili neće da vidi je podela društva u vanpolitičkim sferama: od obdaništa i škola do sportskih klubova, privrednih komora, unija žena i ostalih nevladinih organizacija, mešovite sredine nestaju, a oko integracije se niko i ne trudi. U susret lokalnim izborima, usred najveće političke krize od 1991, najvažniji fenomen je to što albanske stranke ne samo da ne bojkotuju izbore, nego su održale lekciju iz demokratije svojim makedonskim susedima. Otkako je 2004. uvedena teritorijalna podela opština (po etničkom ključu), ljudi znaju za šta se bore i to demokratskim sredstvima. Od ove godine još jedan veliki grad (Kičevo) postaje deo dominantno albanske teritorije (u zakonu iz 2004. je postojala klauzula o ovom odlaganju iz straha od destabilizacije – a sada se vidi da vreme leči i te rane, pa niko ne reaguje na to što je očito da će od ove godine gradonačelnik biti nesumnjivo albanske nacionalnosti).

Teuta Arifi je dala ostavku na poziciju vicepremijerke za evrointegracije zbog gradonačelničke funkcije u Tetovu, a njen kolega Bejta je napustio ministarsko mesto u resoru za lokalnu samoupravu da bi se kandidovao za gradonačelnika Gostivara. Daleko skandaloznije je to što je kandidat za Skopje čovek koji je osuđen zbog izazivanja masovne tuče mladih Albanaca i Makedonaca na tvrđavi Kale (2011), koju je predvodio kao predsednik nevladine organizacije „Probudi se“ i koji je radio kao savetnik u ambasadi Holandije. Promociju svoje kandidature je napravio drsko, sa „mesta zločina“, izjavljujući da će 2013. doneti još više demokratije od 2001, a da je nasilni incident koji je on predvodio doveo do preokreta, slično kao što je to uradila borba Albanaca iz 2001.

Još tokom sudskog procesa, Grubi je rekao da je ponosan na ono što je uradio i da će o njemu suditi istorija. Sada se postavlja pitanje da li je naziv NVO „Probudi se“ bio namenjen Makedoncima ili Albancima. Po svemu sudeći, neki Makedonci se povremeno bude da se suoče sa činjenicom da su 2001. izgubili na vojnom polju, a da današnja Makedonija nije ona ista od pre 12 godina. A i da će se menjati još više ukoliko se sa međuetničkog pređe na intra-etnički sukob, kako što nagoveštavaju događaji zadnjih nekoliko meseci.

Generalno govoreći, Makedonija nalikuje nekakvom čudesnom primeru postkonfliktnog pomirenja, u kome se većina lakše prilagođava nego drugde, ili bolje rečeno prepušta promenama i neprincipijelnim koalicijama i rešenjima. Kratka memorija i zaborav je ono što odabire većina, koja neće da se suoči sa vlastitim porazima i ružnom stvarnošću u kojoj se tone u siromaštvu, i materijalnom i duhovnom. Živi se iz dana u dan. Elite su u velikoj ljubavi, sve dok imaju da dele vlast i neki kolač od tendera. Oni koji su preminuli ili stradali se najčešće zaboravljaju, sem kada se desi nekakva mala bura kao ova poslednja. Ali dugoročna žrtva ove situacije otuđenosti i od sebe i od drugih je dvostruka: prvo, u seni ovog binacionalnog kartela elita ostaju etničke zajednice, o čijim pravima jedva da brine poneka NVO. Osim njih, žrtva je građanska Makedonija, ona koja nikada nije ni postojala, a kojoj se ne daje ni šansa da se uspostavi na način koji će povezati ljude na osnovu onoga što ih čini ljudima.

Peščanik.net, 04.03.2013.

MAKEDONIJA