Savremena nauka je tehnička, tehnički određena. Još uvijek joj je stalo do istine, ali njena suština nije više u otkrivanju, nego u izazivanju istine. A konačni cilj nauke nije saznanje kao takvo, nego ovladavanje. Ne smjera na spekulativno-teorijsko promatranje bivstvujućeg, nego na tehničko-praktičko ovladavanje njime.
To ne znači samo da je nauka postala element tehnike, nego prije svega da razvića nauke nema bez napredovanja tehnike. Nema biologije danas bez bio-tehno-logije. Bio-inženjering, uključivši kloniranje, samo je spoljašnji izraz, posljedica, a ne razlog tehničkog karaktera biologije kao savremene nauke zasnovane na izazivajućem istraživanju.
Napredak tehnike, posvjedočen bio-tehnologijom, ima dva pravca, seže u širinu i dubinu. Pokušava obuhvatiti ne samo čovjeka u cjelini, nego i čovjeka kao takvog. Njen je cilj ovladati cijelim čovjekom, čovjekom kao tjelesnim, duševnim i duhovnim bićem, i ujedno promijeniti njegovu suštinu. S obzirom da je goni volja za moć, savremena tehnička nauka, poput bio-tehnologije, sistematski postupa tako da doseže što veći stepen raspolaganja predmetom svog istraživanja.
Takvom cilju i namjernom raspolaganju izručen je i čovjek. U temelju raspoloživosti su zamjenljivost i/ili nadomjestivost. Unikatnost čovjeka je time stavljena u pitanje, u pitanje koje traži dva odgovora: odgovor na pitanje da li je čovjek još uvijek unikatno biće i odgovor na pitanje da li je čovjek, koji više nije unikatno biće, uopće još čovjek.
Naučnoj, tehničkoj raspoloživosti čovjek nije izručen silom, izručen je vlastitom voljom. Tehnici se dakle sam izručuje, prepušta joj se slobodno. Osjeća moć tehnike, boji se njene premoći, ali njenu silu ne smatra nasiljem. Svjestan je da će stepen raspolaganja svime dosegnuti samo ako sam bude na raspolaganju. Naposljetku je posrijedi samoraspolaganje. Sve što se događa s objektom, na koncu se preokreće, vraća subjektu raspolaganja. Izazivanje prirode čovjeku kao tjelesnom biću, kao biću prirode, prije ili kasnije se razotkriva kao samoizazivanje. No kako postupati da se dobro vrati dobrim, da se priroda odnosno vlastito tijelo zbog pogrešnih poteza ne osveti?
Misao o čovjekovoj unikatnosti povezana je s čovjekovim osvještenjem samoga sebe kao osobe, persone. Kao osoba sam neponovljiv. Ne toliko zbog toga jer sam dijete sasma određenih roditelja, rođen na određenom mjestu u sasma određeno vrijeme, nego zato jer sam to upravo ja, ja sam. Jer sam kao osoba u jezgru svoje ljudskosti čisto ja, sebe samog svjesno biće. Biće koje je svjesno svoje vlastite slobode i time odgovornosti. Najprije prema samome sebi, a zatim prema drugima.
Poimanje čovjeka kao unikatne, neponovljive osobe izvire iz kršćanstva. Ne čovjek uopće, svako, svako za sebe, kao individuum, stvoren je po slici božjoj. Kao takav, kao božja slika, odgovoran je pred Bogom. Odgovoran u pravom značenju jeste kada postupa prema savjesti, kada odgovorno odgovara na glas savjesti, koji je božji glas. Iz te odgovornosti proishodi zapovijest: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe! Na ishodištu je dakle ljubav prema samome sebi. Drugoga ne možeš ljubiti ako najprije ne ljubiš sebe. Ujedno drugoga moraš ljubiti, jer je, kao i ti, slika Boga, dakle “osoba”. Premda smo svi unikatni, nesvodivi jedno na drugo, kao “osobe” smo ipak svi jedno te isto.
Kant prikazanu kršćansku etiku prevodi u etiku kategoričkog imperativa, etiku bezuslovnog naloga koji sadrži i zapovijest da drugoga, koji je kao osoba sam po sebi svrha (Zweck an sich), ne smijemo nikada tretirati samo kao sredstvo (nicht bloß als Mittel). Ne smijemo ga nikada sasma instrumentalizirati, pri čemu je naglasak na “samo”, odnosno “sasma”. Zašto? Zašto Kant jednostavno ne zabrani da se postupa s drugim kao sredstvom? Jer čovjek, kada postavi ovu ili onu svrhu, kada se, recimo, odlučuje za ovu ili onu svrhovitu djelatnost, neizbježno podređuje samoga sebe izabranoj svrsi. I tako samoga sebe iz aspekta svrhe tretira kao sredstvo. Ako već hoće moralno djelovati, mora moralnim ciljevima podrediti svoje strasti, na primjer svoje tjelesne požude, svoje tijelo. Tako čovjek kao tjelesno biće postaje sredstvom. Možemo reći i objekt samoga sebe kao duhovnog bića, kao subjekta morala. I jer čovjek tako reći nikada nije na ravni kategoričkog imperativa, jer bi uvijek mogao postupati još moralnije nego što inače postupa, čovjek je kao tjelesno, kao čulno biće zapravo u neprestanom zaostatku. Drugim riječima, stalno je u ulozi sredstva svojih etičkih svrha, u ulozi objekta samoga sebe kao subjekta. Rečeno oštrije: čovjek kao osoba, kao etički subjekt, kao duhovno biće, u permanentnom je konfliktu sa samim sobom kao prirodnim, tjelesnim, čulnim bićem. Riječ je o onoj strani samoga sebe koju Kant, zbog svega navedenog, naziva ni manje ni više nego patološkom stranom. Čovjek kao prirodno ili tjelesno biće po Kantu je patološko biće. Biće koje se mora bezuslovno podrediti čovjeku kao osobi, kao duhovnom biću.
Time smo došli do središta zapletene protivrječnosti, protivrječnosti koju susrećemo i u bio-tehnologiji, modernoj tehnici uopće. Što veći stepen etičnosti želiš dosegnuti, što se više razvijaš kao moralni subjekt, što se više približavaš samome sebi kao Osobi, odnosno svojoj najvišoj svrsi, tim izrazitije postupaš sa sobom kao sredstvom, tim si dalje od sebe kao tjelesnog bića, sve se više pretvaraš u objekt samoga sebe, postaješ “oštriji” prema svojoj patološkoj dimenziji. Slično se, ali opsežnije i silovitije, budući da su na raspolaganju druga sredstva, a u igri je čovjek kao vrsta, događa kod izazivajućeg istraživanja prirode (tijela), društva (duše) i duha (svijesti). Od subatomske fizike i biotehnologije do kognitivnih nauka odvija se proces razvijanja raspoloživosti, koji ne proishodi više iz Hegelove postavke o identitetu uma (Vernunft) i zbiljnosti (Wirklichkeit), nego iz postavke o identitetu mogućeg i poželjnog: ono što je moguće, to je i poželjno, i ono što je poželjno, to je i moguće.
No raspoloživost ima svoje imanentne granice. Zato prije svega i iznad svega nije riječ o tome da sve što možemo ne smijemo učiniti, nego o uvidu da raspolaganje samim sobom nije raspolaganje beskonačnim bićem, nego konačnom egzistencijom. Kao osoba, kao (čisti) ja, unikatan sam i neponovljiv, ali kao egzistencija sam, budući da sam smrtan i konačan, nenadomjestiv. Neko može umrijeti za mene, ali niko ne može umrijeti umjesto mene. U mom me bivstvovanju dakle zamijeniti niko ne može.
Kloniranje na ravni bivstvujućeg zato može postati uspješno, no na ravni bivstvovanja, ako bi tu ravan htjelo prisvojiti, unaprijed je već osuđeno na poraz. Ako u predstavama o kloniranju odjekuje žudnja za besmrtnošću, želja za vječnim životom, ne krećemo se više u području naučnosti, nego u području (naučne) fantastike.
Bivstvujuće je sklop, na mnoge je načine sklopivo i rasklopivo. Sve i svako bivstvujuće je raspoloživo, no bivstvovanje, koje nije ništa bivstvujuće, nije raspoloživo. Kao čovjek jesam tjelesno biće, jesam duševno i jesam duhovno biće, ali triput ponovljeno “jesam”, što je drugo ime bivstvovanja, nije ništa tjelesno, duševno i duhovno. Premda razmah tehnike čovjeka može pogoditi tjelesno, duševno i duhovno, to ne znači da ga pogađa u njegovom bivstvovanju. Danas još ne znamo što sve čovjeku možemo oduzeti ili dodati, a da ostane čovjek jednog te istog ja(stva).
Pitanje unikatnosti čovjeka ostaje zato otvoreno. Ono pred što nas naučno-tehnička raspoloživost nesumnjivo postavlja jeste svijest o čovjekovoj ranjivosti i smrtnosti. Zato se s razmahom bio-tehnologije i drugih grana tehnike rađa i nova svijest o sa-bivstvovanju s drugim, to jest svijest sačustvenosti, saučešća. Saučešća koje nije nikakva milost odozgo, nego izvire iz saosjećanja, iz osjećanja nenadomjestivosti svakoga od nas. Riječima starog Borgesa: “Samo se jedan čovjek rodio, samo jedan čovjek umro na zemlji. Tvrditi suprotno, čista je statistika”.
Peščanik.net, 18.09.2011.