- Peščanik - https://pescanik.net -

Univerzalni heroj

Poslednje dve decenije svog života Nelson Mandela je slavljen kao obrazac kako se zemlja oslobađa od kolonijalnog jarma bez podleganja iskušenju diktatorske sile. Ukratko, Mandela nije bio Robert Mugabe, a Južna Afrika je ostala višestranačka demokratija sa slobodnom štampom i živahnom ekonomijom, dobro integrisana na globalnom tržištu i imuna na brzoplete socijalističke eksperimente. Mandelinom smrću, njegov format pomalo svetog, mudrog čoveka izgleda da je potvrđen za večnost: snimljeni su holivudski filmovi o njemu – igrao ga je Morgan Frimen koji je, uzgred, takođe glumio i boga u nekom drugom filmu; njegova beatifikacija ujedinila je rok zvezde i verske lidere, sportiste i političare od Bila Klintona do Fidela Kastra.

Ipak, da li je to cela priča? Dve ključne činjenice ostaju prigušene ovim svečanim prizorom. Život siromašne većine u Južnoj Africi ostao je bedan kao u aparthejdu, a uspon političkih i građanskih prava prati rast neizvesnosti, nasilja i kriminala. Glavna promena ogleda se u tome što se staroj vladajućoj klasi belaca pridružila nova crna elita. Sem toga, ljudi se sećaju starog Afričkog nacionalnog kongresa koji je obećavao ne samo ukidanje aparthejda, već i uspostavljanje društvene pravde, čak nekog oblika socijalizma. Ta znatno radikalnija prošlost Kongresa polako nestaje iz sećanja. Onda nije čudno što raste bes među siromašnim crnim Južnoafrikancima.

Južna Afrika je u tom smislu samo još jedna verzija poznate priče o savremenoj levici. Na opšte oduševljenje, lider ili partija izabrani su zahvaljujući obećanjima „novog sveta“ – da bi onda, pre ili kasnije, nabasali na ključnu dilemu: da li da se usude da dirnu u kapitalističke mehanizme ili da se „priključe igri“? Ako odluče da uznemire ove mehanizme, brzo ih stiže „kazna“ u obliku poremećaja na tržištu, ekonomskog haosa i sličnog. Zato bi bilo suviše jednostavno kritikovati Mandelu zbog napuštanja socijalističke perspektive posle ukidanja aparthejda: da li je zaista imao izbora? Da li je kretanje ka socijalizmu ikad bila realna mogućnost?

Lako je ismevati Ajn Rand, ali čuvena „himna novcu“ iz njenog romana Ravnodušni Atlas ima i zrnce istine: „Sve dok ne shvatite da je novac u osnovi svega dobrog, izazivate sopstvenu propast. Kad novac prestane da bude sredstvo kojim ljudi postupaju jedni s drugima, ljudi će postati oruđe u rukama drugih ljudi. Krv, korbači i puške – ili dolari. Izbor je vaš, drugog nemate“. Nije li Marks rekao nešto slično u svom poznatom pravilu o tome kako u svetu u kome je sve roba „odnosi među ljudima preuzimaju oblik odnosa među stvarima“?

U tržišnoj ekonomiji, odnosi među ljudima mogu se ukazati kao odnosi uzajamno priznatih sloboda i jednakosti: dominacija se više ne primenjuje direktno i nije vidljiva kao takva. Problematična je skrivena premisa Ajn Rand koja tvrdi da je jedini izbor onaj između direktnih i indirektnih odnosa dominacije i eksploatacije, i koja svaku alternativu odbacuje kao utopijsku. Ali bez obzira, treba imati na umu trenutak istine u njenoj inače komično ideologizovanoj tvrdnji: velika lekcija državnog socijalizma kaže da izravno ukidanje privatne svojine i tržišno regulisane razmene, bez konkretnih oblika društvene regulacije procesa proizvodnje, nužno oživljava direktne odnose zavisnosti i dominacije. Ako samo ukinemo tržište (uključujući tržišnu eksploataciju) a ne zamenimo ga podesnim oblikom komunističke organizacije proizvodnje i razmene, dominacija se vraća sa osvetom, a sa njom i neposredna eksploatacija.

Opšte je pravilo da kada počne revolt protiv opresivnog, poludemokratskog režima, kao što je to bio slučaj na Bliskom istoku 2011, lako je mobilisati široke mase populističkim sloganima – za demokratiju, protiv korupcije, na primer. Ali zatim postepeno stižu teži izbori, kada revolt ostvari svoj osnovni cilj i kada shvatimo da ono što nas je stvarno ugnjetavalo (nesloboda, poniženje, društvena korupcija, loši izgledi za pristojan život) i dalje traje u drugom obliku. Vladajuća ideologija mobiliše ovde čitav svoj arsenal da bi nas sprečila da dođemo do tog radikalnog zaključka. Počnu da nam pričaju kako demokratska sloboda nosi svoje odgovornosti, da ima svoju cenu, da nismo još zreli ako od demokratije očekujemo previše. Tako nam prebacuju krivicu za neuspeh: u slobodnom društvu, tako nam kažu, svi smo mi kapitalisti koji investiramo u svoj život, pa ako želimo da uspemo treba da ulažemo u svoje obrazovanje a ne u razonodu.

Na neposrednije političkom nivou, spoljna politika Sjedinjenih država razradila je detaljnu strategiju kako sprovesti kontrolu štete preusmeravanjem opštenarodnog ustanka u prihvatljive parlamentarno-kapitalističke okvire – kao što je to s uspehom izvedeno u Južnoj Africi posle obaranja režima aparthejda, na Filipinima posle Markosa, u Indoneziji posle pada Suharta, i redom. Upravo je u tom sticaju radikalna emancipatorska politika suočena sa svojim najvećim izazovom: kako nastaviti dalje pošto je prva faza entuzijazma gotova, kako učiniti naredni korak a ne podleći katastrofi „totalitarnog“ iskušenja – rečju, kako se odmaći od Mandele a ne postati Mugabe.

Ako težimo da ostanemo verni Mandelinom zaveštanju trebalo bi da zaboravimo na svečarske krokodilske suze i usredsredimo se na neispunjena obećanja koja je njegovo vođstvo nadahnulo. S pravom možemo slutiti da je Mandela, s obzirom na svoju nesumnjivu etičku i političku veličinu, pred kraj života bio ogorčen starac, vrlo svestan kako su upravo njegov politički trijumf i uzdizanje u univerzalnog heroja zamaskirali težak poraz. Njegova univerzalna slava je znak da on nije uspeo da zaista uznemiri globalni poredak moći.

 
The Guardian, 09.12.2013.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 12.12.2013.