- Peščanik - https://pescanik.net -

Usahlo polje

Novosibirsk, foto: English Russia

Da, stidim se; priznajem, sasvim sam zaboravio. Tek sam se kasno sinoć setio tog važnog datuma, i u pozni čas, odmah otvorio Facebook i žurno napisao: „Drugovi moji, sjajna smo mi družina zar ne! Setiti se i pomenuti taj svetli dan, i danas je čin sasvim umesan, čin radostan i istovremeno pomalo tužan. Baš kao nekad. No svejedno, njemu u čast, uskliknimo – ura!“

I kako sam uopšte mogao da zaboravim licejsku godišnjicu, taj davnašnji praznik sve naše bratije, praznik koji smo dugi niz godina jedni drugima redovno čestitali.

No hvala bogu, ipak sam se setio. Malo kasno, no bolje ikad nego nikad. Tim pre što je ovoga puta jubilaran, okrugao, i ne mali – celih 200 godina!1

Da, tu smo godišnjicu mi uvek slavili. To je jedan od retkih datuma iz istorije moje otadžbine koji država nije umazala svojim oficioznim akcijama, raznim promocijama i promenadama.

Jednom davno, još u sovjetsko doba, dok smo povodom već nekog zvaničnog sovjetskog praznika tako sedeli za prazničnim stolom, među nama se spontano razvezla diskusija na veoma zanimljivu temu – temu alternativnih praznika. Poveo se razgovor o tome koji bi od njih mogao biti sveopšti, svenarodni, ako bi zemlja, na neki potpuno nezamislivi način, iznenada postala slobodna.

Nažalost, bilo je malo varijanti. Tačnije – samo tri.

Neko je predložio 5 mart.2 Međutim, onima koju su uspeli da se vrate iz staljinskih logora, njihovoj rodbini i njihovim bliskima, taj je datum već odavno bio praznik. Onda smo čuli priču jednog mog prijatelja, vršnjaka, o tome kako mu je taj dan godine 1953, (kao uostalom i meni) ostao u veoma svežem sećanju. Kako je, praćen žalosnim lelekom susetki iz zajedničkog stana u kome je odrastao, slučajno otvorio vrata jedne od mnogih soba i kako je ugledao scenu koja mu se doživotno, do najsitnijih detalja, urezala u pamćenje. Dve starice, dve sestre, za sve ukućane već godinama sasvim nečujne, takoreći nevidljive, pred očima pomalo uplašenog mališana su u grobnoj tišini i neizrecivo srećnih lica, svečano i meko kružile u tročetvrtinskom taktu bešumnog valcera.

Kasnije, kada je malo odrastao i kada su se jezici kolko-tolko razvezali, saznao je da su te starice bile plemenitog roda, da su im muževi isčezli u GULAG-u, da je sin jedne od njih poginuo u ratu, a da je sin druge nasilno deportovan u Magadan.

Koliko se sećam, ja sam predložio 19. februar, dan kada je u Rusiji ukinuto kmetstvo.3 Priznajem, moj je predlog u sebi srkrivao i zrno ličnog interesa. Istoga dana je i moj rođendan.

Ovaj datum bih i danas predložio. No, blago rečeno, ova ideja više nije aktuelna. Jer, što duže živim, sve mi je jasnije da kod nas kmetstvo nikada nije ni ukinuto. Sve je očiglednije da je ono još uvek živo i da, prilagođavajući se savremenim uslovima informativnih tehnologija, ono i dalje, uzimajući sve novije i novije forme, još uvek pobeđuje.

Setite se Čehova:

Firs: Onomad, u danima pred onu nesreću je isto tako bilo: i sova je hukala u nevreme, i samovar je zviždao neprestano…
Gajev: Pred koju nesreću?
Firs: Pred onu, kad su nam slobodu dali.4

Moglo bi se pomisliti da se od tada mnogo toga promenilo. No, stari lakej Firs, zatvoren u tišinu prazne spahijske kuće je već odavno umro, a odnos prema slobodi se nije promenio. Na zlu sreću, taj se odnos u svoj svojoj neprikosnovenosti, s mnogim novim pokolenjima firsova stalno reprodukuje. I uopšte, o kakvom mi to 19. februaru možemo da govorimo kada su „zli demokrati, tokom zlih 90-ih do gola opljačkali narod“. Ali zato, kada se istinski vlastelin pojavi, on će svakom od njih već pokazati gde mu je mesto.

I na kraju, naravno 19. oktobar, rođendan prvog pokolenja onih koji nisu školovani batinom. A takođe praznik i za sva ostala pokolenja koja su potom sledila i kojima niko nije našao primenu u zemlji u kojoj ima sreće, no mira i slobode nema. Sreća je kada si do paroksizma obuzet ulizičkim patriotizmom, povijen pred vlašću, prislonjen uz skute caru, vlastelinu, vođi bande, drezdenskom potpukovniku ili bilo kome i bilo čemu sve misleći da si dvoranin, a u stvari si samo običan sluga.

Mira nema, osim u snu. I to ne za sve, i ne uvek. A sloboda? Sloboda je, kako reče Firs – nesreća.

Tih licejaca, tih proslavljenih velikoškolaca koje smo pominjali prilikom naših prazničnih večeri, nije bilo mnogo. I nije ni važno da ih bude mnogo. Važno je da ih uvek bude. Važno je da uvek bude onih koji će u sebi i za sebe uvek znati, koji će se uvek osećati kao građani svoje domovine, jer ona će postojati samo dotle dok postoje i njeni građani. A naša domovina je – kako smo to u našim zdravicama uvek govorili – Carsko Selo.

Grani.ru, 20.10.2011.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 15.11.2011.


________________

  1. 19. oktobar 1811 – dan osnivanja Imperatorsko-carskoseljskog liceja. Najčuveniji studenti prve generacije su Ivan Pušćin, Anton Deljvig, Vilhelm Kjuhelbeker i, naravno, Aleksandar Puškin.
  2. 05. mart 1953 – dan kada je umro Staljin.
  3. 19. februar 1861 – dan kada je u Rusiji proglašena takozvana Velika reforma, akt kojim su bile ukinute pravne norme feudalnog sistema (крепостное право).
  4. Višnjik (Вишнёвый сад), poslednja drama Antona Čehova, prvi put postavljena u Moskovskom umetničkom teatru 17. janura 1904, u režiji Konstantina Stanislavskog.