- Peščanik - https://pescanik.net -

Ustavni hobi

Jevreji baš kao ni mi ne spadaju u Anglosaksonce, a ipak su udesili da potpisi Davinića i Marovića potpadnu pod zloglasno anglosaksonsko pravo, a to pravo veli da ono što si potpisao važi i na papiriću istrgnutom iz đačke sveske, na štanicli, poleđini računa za „Infostan“ i sl.

A mi mislili ako na vrhu ne stoji logo naše mile države, ako ne piše ćirilicom Republika Srbija i Crna Gora, Ministarstvo odbrane, ako memorandum nema vodeni žig sa našim grbom radi kojeg izgibosmo u onolikoj meri (dušmane naravno takođe lišavajući života koliko god se gde moglo), ako pismena otaca naših nisu podvučena bojama naše mile trobojnice, ako ispod svega nije udaren pečat sa dvoglavim belim orlom te milom krunom kao znamenjem da ćemo opet biti kraljevina – sve što piše i sve što potpisujemo samo je društvena igra. Kao kad te prodavci ekološke posteljine i ergonomskih madraca časte bečkom sa pireom u hotelu „Srbija“ i pokažu ti kako se zdravo spava (neko iz publike obučen i legne na dušek), a ti posle ne kupiš ni najjeftinije jastuče.

Ne znam kakav je bio zamysel potpisnika, ovih naših. Kad se Koštunici otme najdublji uzdah „kako li je sada na Kosovu“ da oni uskoče: „Kaparisali smo jako povoljno satelit koji može da snimi svaku svetinju i svaku nepodopštinu nad našim narodom“. Koštunica (živne vlasno i neodustajno): „Javite da ga smesta uključe i da ga ne gase, moramo našu teritoriju, naše tkivo, da gledamo makar iz perspektive dvoglavog belog orla!“ A mešetari će: „Ima jedna loša strana, možete da vidite samo kako je izgledalo pre četiri dana, nije sinhron, tačnije, ako bismo ga sad uključili slika bi se pojavila za tri do četiri dana, zavisi od meteoroloških prilika i od ometanja kojem će lažna država Kosovo bez sumnje pribeći…“

„Podaci o Kosovu nikad ne zastarevaju“ – rekao bi Koštunica. „Kosovo je kao prošlost jedino i moguće, slika kosovskog boja kasni, ali i živi evo više od šest vekova, sad će nam snimci stizati za par dana, eh, da je više ovakvih ministara i šefova savezne države, koji ne čekaju da im neka ustanova naloži šta da rade! Srbija vam neće zaboraviti što ste joj tako povoljno nabavili duhovno oko, mi kao neutralna zemlja moramo baš zato da imamo najbolji špijunski satelit, nema jake neutralnosti bez jake špijunaže! Molodci!“

U Vrhovnom savetu ondašnje odbrane bejaše i Boris Tadić, novine su pisale da bi satelit trebalo da plate Vujanović, Tadić, Davinić i Marović, naš se predsednik na tu malu pakost nije ni osvrnuo, zagledao se u kokošinjac pun prozeblih kokošaka, mladonosilja, ali i starijih primeraka viđenih za supu ili ajmokac: „Ove kokice mora da su prozeble, a i frustrirane su, nije to patka kojoj je voda kao dobar dan, i u kavezu koji bujica nosi, plovka kao što joj ime kaže može da pliva četrdeset osam sati, i da pri tom peva „Stani, stani, Ibar vodo“, jeste li uspeli da ih zagrejete, imate li kalorifere, električnu ćebencad, zagrejane cigle kao u „Limenom dobošu“, da se malo oporave, ne zamerite što se šalim, malo duha dobro dođe dok beslovesna bujica odnosi vaše useve, rasade, a umalo da odnese i ovaj nasad, da, da, i one su živa bića…“

Živa bića (mammalia) dvoreći ga slušahu kako naš Franjo Asiški divani sa pticama: „Kako ste, male moje, pi-pi-pi, pardon, zabravljene ste i ne možete da potrčite ka svom predsedniku, sigurno ste se uzrujale i s pravom uplašile za život, jesu li vam dali svakoj po sedativ ovi ljudi, kokošiji sedativ, smejete se i vi, malo dobrog humora u dobroj poplavi dobro dođe, zar ne, mile moje!

Dale ste nauci tolike izraze, kokošije slepilo, kokošije grudi, sad i sedativ, želim da vas povodanj i poplava više nikad ne poplaše i da se opet vidimo u Srbiji dolmi, Srbiji nasipa i odvodnih kanala, gde ljudi neće zidati kuće na klizištima, talasnim potkapinama, nad provalijama, što su dosad toliko puta lakomisleno i moram reći glupavo uradili, a što im se sada obija o glavu!“

&

Već sam bio predložio Ustavni sud za najplemenitiji podvig godine, njegovi članovi jednoglasno su, jednodušno, saborno, skrušeno i bogobojažljivo priznali da im je znanje, ah, odveć krhko – krši li predsednik Demokratske stranke Ustav time što je postao predsednik Republike, to pitanje nadilazi njihovu stručnost i zadire u teologiju i metafiziku pred čijim bezdanima i pravnim prazninama skidaju i sudijske kape i same toge koje smo valjda i njima a ne samo ovim neustavnim sudijama dali da se sašiju po meri.

Pa za šta vas mi plaćamo, braćo i sestre (jednu sestru i lično poznajem), kad jednu prostoproširenu rečenicu vi nećete da razumete! Predsednik Republike ne može obavljati nijednu drugu javnu funkciju! Vsjo! Je li rukovođenje partijom javna funkcija?! Ne, nije javna nego je tajna!? Ne, ne, ne, javna je, ali nije to nikakva funkcija! Biti šef partije samo je taština i muka duhu. Dobro. Taština i muka duhu nisu javna funkcija. Ergo: bivajući zaposlen u nepsihološkoj ustanovi, Andrićev venac 2, Tadić Boris ne krši Ustav, kao što ga nije kršio ni Koštunica, a to što je vođa stranke dođe mu kao ustavni hobi, što je bio i Koštunici.

U protivnom bi Tadićeva predsednička karijera bila zidanica nad ambisom, kuća na klizištu, kokošinjac u koji prodire mutna studena voda.

U Beogradu, toga i toga i dne, prisutne sudije, taj i taj, s.r., taj i taj s.r.

&

U tom Somboru svega na volju/Svega ima to j’ istina/I šibica i benzina/U tom Somboru

Baš ima sreće prodavac kikirikija i drugih sportskih zanimacija! Kiosk mu pale jednom u jedanaest godina, sledeća paljevina zadesiće ga u Evropskoj uniji, neko mu je razbio izlog, polio mu benzinom espap i radno mesto te ubacio kletu žigicu. Radnja se zove „Goranac“.

Čovek je da li od osnutka porodične manufakture ili posle prvog požara istakao svoju zastavu: „Priznajem da nisam Srbin, nisam čak ni Mađar, ali nisam baš ni Albanac! Mi Goranci nismo stvorili lažnu državu Kosovo, ne kidamo vaše tkivo, ne palimo sprske svetinje, pa čak ni stogove sena, mi smo vredni i skromni ljudi, zamislite nas kao neke kosovske Bunjevce, samo nemamo Zvonka Bogdana da zapeva ’Hej, Goranci, na jugu Srbije, odlične su vaše leblebije…’

Ako ovo čita palikuća me pita: „Da, a to što je musliman, idi malo na internet, pa ćeš videti ko su Goranci!“

Neću na internet, imam dvojicu prijatelja Goranaca u Beogradu, i jednog u gradiću koji neka ostane anoniman, jer znakomstvo sa mnom nije baš neka preporuka, potonji drži poslatičarsko-pekarsku radnju, radno vreme od šest ujutro do deset uveče, za tih šest ujutro mora biti spreman svež burek, pri čemu nije Goranac puki posednik za koga rano rane proleteri svih zemalja, nego rade on, njegova žena, ćerka i zet, pa vi sad vi promislite bi li ih u ono nekoliko sati dok svi spavaju jednom ciglom i molotovljevim koktelom valjalo podsetiti da baš tom svojom japanskom marljivošću nelojalno konkurišu nama pravoslavcima i da im nije ovo Gora, nego srce Srbije!

Ali, kakvo si to, srce!

Šta je to sa tobom?

Peščanik.net, 26.05.2010.