Nakon više od sedamdeset godina zajedničke države, u kojoj su zajedno prošli sve vrste totalitarnih režima od monarhije, preko fašizma, komunizma, Južni Slaveni su počeli da se mrze tek sa pojavom demokratije. Sa slobodom su došle brojne istine, ali i brojne iluzije. Snažni vjetar nacional-šovinizma je iščupao iz korijena svaki element bratstva i jedinstva, a samu pomisao na Jugoslaviju u mnogim svojim frakcijama učinio ‘tamnicom naroda’. Nova politika je pregazila sve dobre i loše strane bivšeg sistema, zavodeći novi poredak u sve sfere društva.
Godine koje su dolazile značile su izgradnju novih političkih institucija, novih vrijednosti koji će se štititi, pa samim tim i ustav kao najviši pravni akt države kojim se postavljaju temelji za politički i pravni poredak. Najzanimljiviji za posmatranje se čine ustavi Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Republike Srbije, kao država regiona, koje su proizašle iz Jugoslavije, prolaze tranziciju, a bar zvanično za cilj imaju evropske integracije, odnosno ulazak u EU i NATO.
Sa evropskim vrijednostima i jednakosti svih građana, Srbija je jasno raskrstila već u prvom članu:
USTAV REPUBLIKE SRBIJE ČLAN 1.
„Republika Srbija je država SRPSKOG NARODA i svih građana koji u njoj žive, zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima GRAĐANSKE DEMOKRATIJE, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti EVROPSKIM PRINCIPIMA I VREDNOSTIMA.“
Kako pravnoj tradiciji Srbije nije strana kontradiktornost u najvišim pravnim aktima i prepisivačka vještina onih kojima je povjerena izrada istog (poput Srpskog građanskog zakonika Jovana Hadžića iz 19. stoljeća), ni ovakav član nije neko veliko iznenađenje. Evropske principe, građansku demokratiju i isticanje jednog naroda prikazujući njegove pripadnike ‘građanima prvog reda’ u odnosu na ostale, u stanju su spojiti samo balkanski pravnici u svojim fanatičnim pokušajima stvaranja ‘vječnih ustava’ za ‘vječne’ i ‘nebeske’ narode kojima pripadaju. Možda bi ovdje mogli shvatiti poziciju srbijanskih ustavotvoraca, budući da je navedeni član ispisan u noćima pred buru, u vremenima zablude da će isti imati neki značaj u presudnom boju za Kosovo.
Da se najveći balkanski promašaji obično napišu u velikim historijskim trenucima, potvrđuje i Ustav Bosne i Hercegovine (donesen kao aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma) sa svojom preambulom:
USTAV BOSNE I HERCEGOVINE PREAMBULA
„Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9. 1995. godine, BOŠNJACI, HRVATI I SRBI, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine:“
Ovdje imamo još jedan primjer tipičnog evropskog promašaja, u kojem su svi građani jednaki, s tim da ispred imamo tri naroda. Kontradiktornost se nastavlja kada se preambulom određena kao etnokratska država krene dičiti nediskriminacijom:
USTAV BOSNE I HERCEGOVINE ČLAN 2. – TAČKA 4.
„Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.“
Utopistička tačka topljenja je zaključena, posebno kada govorimo o zemlji u kojoj se izbor za ključne pozicije poput one člana Predsjedništa BiH ili predstavnika u Domu naroda bazira na etničkoj pripadnosti (i to isključivo tri ‘poželjne’ etničke skupine). Na nižim nivoima stanje nije bolje, već je mnogo gore, budući da paralelizam prava tri konstitutivna naroda prestaje, a sve prerasta na isključivi etnički eksluzivitet jednog, ovisno o kojem se dijelu zemlje radi.
U Ustavu Republike Hrvatske stvari idu dalje, pa se član 10. – stav 2., može tumačiti kao pokrivanje interesa pripadnika jedne isključive etničke grupe čak i u drugim zemljama:
USTAV REPUBLIKE HRVATSKE ČLAN 10. – STAV 2.
„Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“
U ovoj rečenici se jasno pravi razlika u odnosu na odrednicu ‘hrvatskog državljanina’, koji se spominje kao takav u drugim pitanjima ustavom zagarantirane zaštite. Nameće se kao ustavno pravo Republike Hrvatske da se miješa u politiku i unutrašnja pitanja drugih država, s ciljem zaštite ne svojih građana, već isključivog etničkog korpusa, za kojeg se očigledno čak ni ne mora vezivati hrvatsko državljanstvo.
U slučaju Ustava RH gdje se u temeljnim odredbama ne imenuju ekskluzivne etničke grupe, jasno se stvara drugi nacionalistički koncept kroz izjednačavanje etničkog i državnog identiteta pojedinaca. Samim tim se ideja stvaranja i ovog Ustava svodi na istu promašenu kvazi-građansku, a u suštini etnonacionalističku ideologiju.
Nacionalizam, rušenje evropskih i građanskih vrijednosti, su iskazani ne samo u toj dominaciji neke etnije, već se ide i dalje. Pa tako jedan član Ustava Republike Hrvatske može vrlo lako zatvoriti vrata Evropske Unije drugim južnoslavenskim-balkanskim državama. Naime, za slučaj da Hrvatska postane članica prije država koje potpadaju pod spomenuti opis, te tako dođe u mogućnost da rukovodeći se svojim Ustavom odlučuje o prihvatanju istih u evropsku porodicu, na dnevni red stupa ustavna zabrana, poznatija kao stav 2. člana 141.:
USTAV REPUBLIKE HRVATSKE ČLAN 141. – STAV 2.
„Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja JUGOSLAVENSKOGA DRŽAVNOG ZAJEDNIŠTVA, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.“
Kada posmatramo sve druge citirane stavove iz tri ustava, svi izgledaju bezazleno u odnosu na ovu izričitu zabranu koja stoji, od 1997. godine, u Ustavu Republike Hrvatske. Nejasno definirna terminologija otvara vrata brojnim pitanjima, koja nisu toliko pogubna po Hrvatsku, koliko mogu biti po druge bivše jugoslavenske republike.
Radna grupa koja je radila na izmjenama Ustava 2000. godine je zaključila da ovaj član nije smetnja za integraciju Republike Hrvatske u Evropsku Uniju, pa samim tim ga ne treba ukinuti. Naravno, isti se nisu bavili pitanjem ustavnosti neke buduće odluke da Hrvatska digne ruku za ulazak Bosne i Hercegovine ili Srbije, ali ni pitanjem da li je EU kao sveukupna cjelina znači i ‘nešto što bi moglo dovesti do obnavljanja zajedništva’ unutar iste sa Slovenijom koja je već članica, kao jednom od omraženih ‘jugoslovenskih država’.
Očigledno je da nacionalistička ideologija na kojoj se baziralo kreiranje sva tri spomenuta ustava utvrđeno stoji u brojnim dijelovima istih. Ako raznorazne evropske komisije imalo ozbiljno prostudiraju najviše pravne akte ovih država, isti će biti trajna smetnja za njihovu integraciju u evropsku porodicu, zbog jasnog odstupanja od osnovnih principa modernog građanskog društva.
Krajnji zaključak ove analize koja se može izvršiti samo na osnovu čitanja ustava tri spomenute države, govori nam mnogo o snažnom nacionalizmu, realnoj nejednakosti građana u samoj normi, ali i stravičnom otporu prema nekoj novoj državi bratstva i jedinstva, nesvjesni da je to upravo Evropska Unija, koja za sve predstavlja krajnji cilj.
Nedim Jahić, 1989, student druge godine Pravnog fakulteta u Sarajevu, aktivist Inicijative mladih za ljudska prava, te građanski aktivist i idejni tvorac projekta Združena Komuna
Peščanik.net, 22.10.2008.