- Peščanik - https://pescanik.net -

Uvod u osnove stida

Nakon prošle kolumne o “slavlju” povodom pobjede Turske nad Hrvatskom javio mi se izvjestan broj čitalaca koji su mi prigovorili – uglavnom pristojno i razumno – što u kolumni nisam obratio dovoljno pažnje divljanju i nasilju hrvackih navijača u Mostaru i Hercegovini. Slaveći pobjede Hrvatske prije konačnog poraza, hrvacki navijači su žarili i palili kao u najboljim danima rata. To, naravno, nije bilo nimalo iznenađujuće s obzirom na plemensko srodstvo tih zaguljenih hrvackih navijača sa zadrtim hrvatskim navijačima koji su u Austriji i Švici svoju podršku reprezentaciji Lijepe njihove izražavali ustaškim znakovima i nacističkim pozdravima. Znamo, naravno, da nacionalistička patologija zahtijeva da se odanost svojima izražava mržnjom prema drugim, zbog čega je, na žalost, fudbal postao domen u kojem ta patologija buja.

Pa ipak, nisam se bavio – niti ću se dalje baviti – hrvackom ili hrvatskom navijačkom patologijom i to iz sljedećih nekoliko razloga.

Prvo, svojim vezivanjem za nezainteresovanu bivšu maćehu Tursku, patologija neofašizma u Bošnjaka dostigla je nove limite. Dok je neophodni sastojak nacionalističkog diskursa ideja Velike domovine (Velike Hrvatska, Velike Srbija, Velike Rusija) koja veže nacionalističku maticu i dijasporu a u kojoj bi svi, na kraju genocidnih krajeva, zajedno i lišeni onih drugih sretno živjeli, bošnjačkim nacionalistima ideja Velike Bosne predstavlja konceptualni problem pošto Bosna nikad nije bila jednonacionalna, te tako nema prošlog jednonacionalnog modela. Da bi uopšte postala jednonacionalna u Bosni bi bio potreban dupli genocid, što nije samo nepoželjno nego i nemoguće. Buduća, fantastična Velika Bosna bi neizbježno bila iste veličine kao današnja Bosna, osim što se današnja Bosna svakodnevno smanjuje. Otud je alternativna fantazija – barem u bezumlju fudbalskih “slavljenika” – pripadanje nekakvoj Velikoj Turskoj, samo što u okrilju Velike Turske, fantastične nasljednice Otomanske imperije, Bosne uopšte ne bi bilo. Vilajet nije država.

Drugo, kad se priča i misli (tim redom) o bosanskim glupostima, nepravdama i zločinima danas postoje dva pristupa. Jedan se zasniva na pretpostavci da smo mi – ko god da smo mi – primarne žrtve gorespomenutih gluposti, nepravdi i zločina. Jedna od pogodnosti tog pristupa je to da smo mi, od trenutka kad smo postali žrtve, lišeni svake odgovornosti za vlastite postupke. Pri tome se taj prvobitni trenutak na različite, pseudomitološke, kodirane načine vječno ponavlja, pa je onda moguće zamisliti da je penal dosuđen protiv naše reprezentacije dio iste, vječite zavjere protiv nas i svega što nam je sveto. Titula žrtve nam tako otvara historijski i moralni prostor u kojem mi – ko god da smo mi – više nikada nećemo biti odgovorni za ono što smo učinili, a kamoli ono što činimo. U tom apstraktnom prostoru mi smo svoji na svojemu, naše gluposti, nepravde i zločini su jednostavno nemogući, pošto je žrtva uvijek u pravu. Oni drugi su prvi počeli, a mi žarimo, palimo, ubijamo, silujemo, krademo i pričamo gluposti samo u časnoj samoodbrani. Drugi pristup, koji je samo zapravo varijacija onog prvog, je da svaka glupost ima tročlanu strukturu, kao bosanskohercegovačko predsjedništvo, u svakoj nepravdi moraju biti zastupljena sva tri konstitutivna naroda (a tek ponekad i Ostali), svaki zločin se pravedno dijeli na tri dijela, mada u datom zločinu jedan konstitutivni narod može imati privremenu prednost, kao što to u Predsjedništvu ima predsjednik. U toj tročlanoj strukturi postoji prećutan dogovor da su svi istovremeno žrtve, pošto je u interesu svih umiješanih da se eliminiše svaka mogućnost odgovornosti. Ništa što smo uradili nismo uradili bez prisustva onih drugih, ništa što bismo uradili ne možemo uraditi bez prisustva onih drugih. Nema nigdje na svijetu takvog moralno-političkog rahatluka kao što to ima u Bosni, multikulturnoj, multinacionalnoj državi u kojoj nijedan čin nije, niti će ikada biti samo naš, ko god da smo mi. Otud je moralni i politički imperativ svakog pojedinca i svake grupe koja se sastoji od pojedinaca, uključujući konstitutivne navijače, napaćeni narod, Ostale i ostale nesretnike, da konačno i nepovratno preuzme odgovornost za vlastite postupke. Dok se to ne desi, Bosna će biti država-lakrdija u kojoj je ustavom zagarantovano da je svaki građanin ovako ili onako žrtva drugih građana.

Treći, i najvažniji, razlog što se u prošloj kolumni nisam bavio hrvackim divljanjem je činjenica da kad mislimo o Bosni, ja mislim o Sarajevu. To je, naravno, pristrasno, ograničeno, možda i pogrešno, ali tako je i nema druge. Iako sam, naravno, za teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, iako imam prijatelja i rodbine diljem voljene nam rasparčane domovine, u Sarajevu mi se nekonstitutivna duša konstituisala. Kad zamišljam kako se živi u Bosni, ja zamišljam kako se živi u Sarajevu, iako u Sarajevu nisam bio skoro godinu i po dana. Zbog toga su mi Hercegovina ili Krajina – a naročito tzv. Herceg-Bosna ili Republika šumska – uvijek poprilično strane teritorije, jer tamo nisam i ne znam biti na svome. U Sarajevu sam, međutim, svoj na svome. I dok me je u tzv. Herceg-Bosni i Republici šumskoj uvijek strah kad tamo zađem, u Sarajevu me nikad nije bio strah, i nikad nisam mogao zamisliti da bi me mogao biti strah. Ali kad sam čitao o “slavlju” nakon pobjede Turske, bio me je strah, zamislio sam se kako sam na sarajevskim ulicama nabasao na slavlje i znao sam da bi mi bila bolna frka da sam tom divljanju lično prisustvovao. Bilo mi je tako jasno da fašistički ispadi u Sarajevu postaju, a možda su već odavno i postali, potpuno normalna stvar i da se pošteni građanin mora kriti u kući ako se u gradu ili svijetu igra međunarodna utakmica. Sa svim tim hrvacki ili srpski fašisti nemaju nikakve veze, pošto fašizam nikada nije bio niti će ikada biti odgovor koji se bilo čime može opravdati. Tog fašizma nas i samo nas mora biti sramota, kao što se oni drugi moraju stidjeti svog fašizma. Svaki fašizam, bilo prošli, bilo budući, uvijek je sto posto naš, naš i ničiji drugi, čak i ako nas više zapravo nema.

 
BH Dani, 11.07.2008. 

Peščanik.net, 12.07.2008.