Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, oženio se Ljubo iz Bosanskog Grahova za Edmondu iz albanskog Skadra, pa nakon svadbe sjeo da svede račune. Tri puta provjeravao računicu, zbrajao i oduzimao kolone, pa na kraju dozvao mladenku. “Jebiga, ženo”, veli, “zbrojio sam trošak mog puta u Albaniju i našeg povratka u Grahovo, pa troškove svadbe, hrane, pića, muzike i smještaja za tvoju familiju, i onda sve to usporedio sa svadbenim poklonima i tvojim mirazom.” “I?”, upitno će nova žena. “I ništa”, rezignirano će Ljubo. “Ispada da sam se s tobom oženio iz ljubavi.”
Tako je ispalo po Ljubinoj računici, a tako ispada i po tumačenju fenomenologa, sociologa, politologa i raznih drugih logologa. Pusto i poharano Bosansko Grahovo, čitali ste o tome, u privatizaciji nakon rata ostalo bez ičega – nestala drvna industrija, nestala i tvornica obuće, nestala i srednja škola, i banka, i apoteka, i dom zdravlja, i veterinarska stanica, nestalo i disko-klubova i fudbalskih klubova, nestalo u Grahovu svega, pa na kraju nestalo i – žena.
U cijelom gradu žene ni za lijek, pa ako koja i naiđe ulicom, ili je rođena majka, ili je već udata, ili je iz onoga zloglasnog Udruženja građanki Grahovo, što poštene žene uči kako pokrenuti biznis bez muškarca. Izgleda grad božeprosti poput gej parade, više je u Grahovu Hrvata nego žena, a ženske čeljadi manje nego u Vatikanu. Takva je, što dalje da vam pričam, tamo nestašica žena da su prije mjesec-dva, kad se ono pročulo da je u Grahovo iz Beograda stigao cirkus sa bradatim ženama, svi grahovski neženje navalili tamo. “Daj šta daš na ovu skupoću”, govorili potentni Grahovljaci, pa ispala na kraju velika pizdarija kad se ustanovilo da je to zapravo na svečanu liturgiju povodom gradske slave Sabora srpskih svetitelja iz Beograda stigla Njegova svetost patrijarh srpski Irinej sa svojom arhijerejskom svitom.
Općinske su se vlasti onda dosjetile. Nije, istina, zamisao bila ni nova, ni revolucionarna, ali je bila spasonosna – uvoz žena. Sve po kanonima liberalne ekonomije i zakonima slobodnog tržišta. Nema, najzad, u kapitalizmu osobite razlike između svinjskog i ženskog mesa: negdje prasetine ima viška, negdje ženetine nema ni za na vrh noža, pa tržište tu stvar samo uredi.
Prije dvije godine, recimo, u selu Podhumu kraj Livna, niti sat vožnje od Grahova, vlasnik lokalne kafane pokrenuo je biznis s uvozom ženskog mesa iz Bjelorusije. I dobro mu krenulo: jedanaest mladih, jedrih Bjeloruskinja spretni je poduzetnik skućio u Podhumu. Koju godinu ranije, recimo, srpski je državni sekretar za socijalnu politiku Željko Vasiljević kao jedino rješenje za projektirani demografski minus od dvjesto pedeset hiljada srpskih neženja bučno najavio državni projekt uvoza dvjesto pedeset hiljada mladenki iz Kambodže, Vijetnama ili Burme.
Što je bilo s kontingentom iz Indokine, đavo će znati, tek nijedna Kambodžanka ili Burmanka nije stigla do Srbije. “Il’ me ženi, il’ tamburu kupi, ja u nešto udarati moram”, pjevali su tada mladoženje po opustjelim srpskim selima, pa uskoro razočarano otkrili da im nove žene imaju doći iz Vijetnama. “Ja u nešto udarati moram”, žalili su se navodno kasnije, “ali ako mora da bude ‘made in Vietnam’, onda bolje novi Najkov fudbal.” Po jednima, naime, bilo je do loše kvalitete mladenki iz Indokine, dok su drugi tvrdili da tamo jednostavno nema dovoljno ženki za srpsko tržište. Pokazalo se da su potonji u pravu, jer stvar je krenula tek kad su poduzetnici izabrali novog proizvođača: u Ukrajini, pročulo se, imaju isti problem, samo što tamo nedostaje – mladoženja.
Opet, nije ni to bila nova stvar. I dobrih deset godina prije Srba, bogato su ukrajinsko tržište prvi otkrili Hrvati, odnosno glasoviti hrvatski demograf i epidemiolog don Anto Baković, koji je spas od “bijele kuge” vidio u uvozu mladenki iz Ukrajine. I tamo je stvar dobro krenula, osnovana je bila i agencija Crveno jedro, i tek što su uvezli prvih pet-šest Ukrajinki, hrvatska je vlada – valjda da zaštiti domaće proizvođače – uvela vize za Ukrajinu.
Stvar s uvozom mladenki, kako vidimo, nije ni nova ni revolucionarna, i priča iz Grahova ne bi bila ni po čemu osobito zanimljiva da tamošnje općinske vlasti po mladenke za svoje mlade ženike nisu krenule ni u Ukrajinu, ni u Bjelorusiju, a bogami ni u Indokinu, već u – Albaniju.
Kako se to dogodilo, otkud čestiti Srbin da uzme Albanku, đavo će znati. Postoji više verzija. Ima ih što tvrde da je do nesporazuma došlo kad su se preprodavači dogovarali oko cijene – “banka ide tebi, al banka i meni”, pa tako banka po banka Albanka – ali ima ih i s drugim teorijama. “Naše cure neće ovđe na selo živjeti, nemamo koga dovesti, neće krave, neće ovce. A nama treba da ostanemo tu. Naše cure neće, prema tome, mi moramo tako ići. Nema nacije, nema vjere, pa kad neće naše Srpkinje, idemo dalje. Hoću pravu gospođu da nađem sebi, za svoju kuću, da mi gleda mene i da stvaramo familiju”, objašnjava tako novinarima jedan budući albanski zet iz sela Obljaja kraj Grahova.
I ispala tako vijest iz Grahova dirljiva priča o srpsko-albanskoj ljubavi. Nema nacije, nema vjere, samo ljubav. Dobro, možda ne baš samo ljubav, više krave, ovce i stvaranje familije, ali i ljubav će valjda doći. A da se u toj iznenadnoj ljubavi ipak ne bi prešla granica – zaljubljenom čovjeku, kako znamo, svakakva budalaština pada na pamet – u Opštinskom vijeću su, po riječima predsjednika Duška Kuprešanina, nestrpljivim grahovskim ženicima odlučili dovesti samo Albanke – katoličke vjere.
Ukratko – shvatili ste – nema nacije, nema vjere, samo da je kršćanka, i da nije, gluho bilo, muslimanka.
Vijest iz Grahova tako, osim srpsko-albanske, ispala i dirljiva priča o pravoslavno-katoličkoj ljubavi. Štoviše, braku. A mladenke? Njih se ionako u cijeloj priči ne pita mnogo. Zbrojila bi ionako nesretnica svoju albansku vukojebinu, svoju naciju i vjeru, pa usporedila sa vukojebinom, nacijom i vjerom svoga budućeg muža.
I ispalo bi da se udala iz ljubavi.
Oslobođenje, 27.11.2014.
Peščanik.net, 28.11.2014.