Reinhart Koselleck, filozof, historičar, svjedok vremena, intelektualac i umjetnik utjecao je kao malo ko na poslijeratnu njemačku generaciju. A ključ tog utjecaja krije se ponajprije u njegovom radikalnom postavljanju pitanja semantike povijesnih vremena. To je zapravo zadatak pred kojim se nužno nalazi svaki pokušaj razumijevanja prošlosti. Jer, kako je Koselleck napisao u predgovoru za zbirku svojih radova Prošla budućnost (Vergangene Zukunft), ”izvori prošlosti nam doduše kažu nešto o postupcima i idejama, o planovima i događajima, ali ništa o samom povijesnom vremenu”. A ono nije nikakva objektivna struktura unutar koje se zatim odvija ”subjektivno” doživljavanje. Naprotiv, semantika povijesnog vremena trebala bi da doprinese rasvjetljavanju strukture povijesnog vremena, izvještavanju o tome u kojemu tipu povijesnog vremena se konstituira stanovito iskustvo i nadasve što samo to povijesno vrijeme jeste. A to dakako nije išlo i bez ličnog, egzistencijalnog uloga.
U dnevnim novinama Frankfurter Allgemeine Zeitung pedeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata objavio je Koselleck pod naslovom Užarena lava (Glühende Lava) intrigantnu autobiografsku skicu. Za Kosellecka je, rođenog 1923, i tokom rata vojnika Wehrmachta, Dan oslobođenja, dakle 8. maj 1945., bio je ujedno dan pada u zatočeništvo. Opisuje tako Koselleck u svojoj autobiografskoj skici kako su Amerikanci predali Rusima njegovu jedinicu koja je zatim, u velikoj koloni zarobljenika, krenula prema Istoku. Ratni zarobljenici su promarširali pokraj Birkenaua i stigli najzad do Auschwitza, gdje su se smjestili po barakama. Za Kosellecka ime Auschwitz tada nije imalo nikakvo značenje. Njemački zatvorenici tek će od Rusa doznati da su u Birkenau plinom umoreni milioni ljudi. Mnogi su zatvorenici smatrali da je to sovjetska propagandna laž, ali ne i sam Koselleck. On je, kako piše, spontano bio uvjeren u istinitost tih riječi i opisuje okolnosti pod kojima ga je u Auschwitzu istina o tom mjestu pogodila skoro fizičkom snagom. Jedan nekadašnji poljski zatočenik koncentracijskog logora postavljen je da nadzire njemačke ratne zarobljenike i tjerao ih je da što brže rade. Jedanput je uhvatio neku klupčicu i podigao je prijeteći u zrak. No prije nego što ju je razbio o Koselleckovu glavu, naglo se zaustavio i rekao: ”Ja bih te trebao tresnuti u glavu, a vi umorili plinom (vergasst) – milione”. Klupčica je odletjela u ugao i razbila se. Koselleck nastavlja: ”U trenu, kao da me je doslovno udario, bilo mi je jasno da govori istinu. Umorili plinom? Milione? To se nije moglo izmisliti”.
I Koselleck započinje fundamentalnu refleksiju o istinitosti svojih sjećanja: ”Postoje iskustva koja se kao užarena lava ulijevaju u tijelo i tamo se zgrušaju. Neopoziva, ona se, nepromijenjena, mogu nakon toga odande prizvati u svako doba. Nema puno takvih iskustava koja je moguće prevesti u autentična sjećanja; ali kad to uspije, onda ta sjećanja počivaju na čulnoj prezentnosti. Miris, ukus, zvuk, osjećaji i vidljivo okolno polje, ukratko sva čula ponovo se bude, u ugodi ili boli, i nije potreban nikakav rad pamćenja da bi ona bila i ostala istinita”.
Od ovih neposrednih sjećanja koja se kao lava ulijevaju u tijelo Koselleck razlikuje jezički posredovana sjećanja. Dok prva neodređeno dugo zadržavaju svoju čulnu evidentnost, svoju ”prezentnost istine”, dotle se druga putem ponovljena pripovijedanja učvršćuju, ali pri tome vremenom gube svoju čulnu snagu: ”Postoje, dakako, brojna sjećanja koja sam često pripovijedao i ponavljao, ali je čulna prezentnost istine iz njih davno iščezla. Čak i za mene samog ona su još samo literarne povijesti, mogu im, slušajući samoga sebe, jedino pokloniti povjerenje. Za njihovu čulnu izvjesnost više ne mogu jamčiti”.
Dok je znanje saopćivo jezikom, dotle tjelesno pohranjena iskustva, sa svojom snagom doživljenog utiska i svojim apsolutnim karakterom, ostaju naposljetku nesaopćiva i nezamjenljiva. Doživljavaju se kao posebno autentična zato što zadržavaju radikalno individualno opažanje minulih realnosti, a time istovremeno jamče i za unikatnost vlastite egzistencije.
Koselleck će ovu razliku, ova dva skladišta pamćenja za sjećanje, privesti do teorijskog usijanja u svojoj posthumno objavljenoj knjizi Pojmovne povijesti (Begriffsgeschichten, 2006). Ishodišno je postavljeno pitanje: kako postupati s poviješću prikazanom jezikom i pismom i pri tome izbjeći pad u zloćudni historizam, odnosno poistovjećenje povijesnih događanja s njihovim govornim i pisanim prikazom, s medijem u kojemu su prikazani? Jer, ”povijest se ne događa bez jezika, ali nikada nije s njim identična niti se može na jezik reducirati”.
Jezik i ono van-jezičko postoje paralelno kao sistem i okolni svijet: ”Rođenje, ljubav, smrt, sitost, glad, pljačka, pobjeda, ubistvo i poraz sve su to djelovanja ljudske povijesti … i nije moguće poricati njihovo vanjezičko postojanje”. Jezik kao medij je oblik prikazivanja te vanjezičke okoline, selektivno slijep per naturam suam. ”Na jezičkim izvorima račva se put u ono što u prošlosti može da bude uknjiženo kao jezik, a što kao stvarno događanje”. I Koselleck zaoštrava svoje sumnje u vjerodostojnost pisanih izvora prošlosti: ”Ono što se analitički može razlikovati, naime jezik i ono vanjezičko, to se zahvaljujući učinku jezika može analogno iskustvu opet povezati. To je fikcija onog faktičkog. Jer ono što se zaista dogodilo je, pri naknadnom osvrtu, realno samo u mediju jezičkog prikaza”. Drugim riječima, ono što je zapisano nije se nikada dogodilo onako kako je zapisano, ali i samo ono što je zapisano se dogodilo, sve drugo je prepušteno zaboravu ili je kao legenda i mit izloženo stalnim promjenama tumačenja i postoji i dalje kao fragilna nit prema neprozirnom mraku prošlosti.
Razlika između minule stvarnosti i njezinih jezičkih svjedočanstava nikad se dakle ne može preobraziti u zamišljen identitet. Taj je san za Kosellecka bio odsanjan. Prošlost koju ne možemo rekonstruirati iz zapisa i drugih artefakata prošlosti može, dakako u promijenjenoj formi, iznenada provaliti u sadašnjost, odnosno napredak se u promijenjenoj formi može preokrenuti u prijašnje stanje. I taj još nikad doživljeni događaj najbolji je ključ za razumijevanje onoga što je bilo. Drugim riječima, tek kad iskusimo nesreću, postaju nam razumljive bivše i tuđe nesreće.
To je zavjet Reinharda Kosellecka poslijeratnoj generaciji.
Peščanik.net, 04.07.2012.