Radio emisija 08.11.2013, govore Miša Vasić i Srđan Milošević.

Svetlana Lukić: Ovih dana saznali smo da je Srbija na četvrtom mestu u Evropi po potrošnji alkohola, sa prosekom od 11 litara alkohola po glavi stanovnika. Svetski prosek je 6 litara. Sudeći po onome šta izgovara i na koji način to izgovara, ima se utisak da je tu razliku od 5 litara, i to za jedan dan, jučerašnji, napravio jedan čovek, predsednik vlade. I kada je poruka koju šalje, ako čovek uspe da je razabere od narodskih poštapalica, prevrtanja očima i stiskanja usana – u suštini ispravna, argumentacija koju koristi, osioni i preteći ton kojim je saopštava, navodni usputni zaključci koje pri tome izvodi, u potpunosti dezavuišu osnovni stav.

Frustriran što ga, gle čuda, Srbi iz Severne Mitrovice nisu poslušali i pohrlili na izbore, poručio im je da bi bez Beograda, to jest vlade, to jest njega, pocrkali od gladi. Da se uzmu u pamet jer će im, sledi iz toga, zavrnuti slavinu. Pretio im je da će im Albanac biti gradonačelnik, kao da je to najgora kletva koja bi mogla da ih stigne. A onda je prešao na takozvane navijače, to jest huligane, kriminalce ili fašiste, kako se već koja od tih bandi deklariše. Samo je čovek sa 5 litara alkohola u krvi mogao da kaže kako su ti dripci sa klupskim šalovima oko vrata u stvari miljenici postpetooktobarskih vlasti, da su Delije nosioci demokratskih promena, da se takozvanim navijačima godinama udvaraju sve partije, osim SPS-a – koji se ponekad i pomalo, reče Dačić, udvarao nacionalistima i šovinistima.

Operativni Aleksandar Vučić je za danas zakazao sednicu glavnog štaba sadašnje vlasti. Sakupiće i sve policajce, obaveštajce i kontraobaveštajce, i već, kaže, iduće nedelje, videće oni svoga boga: navijači, koji nisu navijači nego kriminalci, i kosovski Srbi, koji nisu Srbi nego kriminalci, i svi koji pale rotaciona svetla, i svi ostali koji su učinili neko nepočinstvo, a svako u sebi neka dobro razmisli šta je skrivio. Slušate novinara Mišu Vasića:

Miša Vasić: Moj je utisak da je nastupila jedna izvesna panika u tim krugovima, klerofašističko-navijačko-ekstremno-desničarskim, onog trenutka kad su shvatili da Vučić ozbiljno misli, i da je odneo vrag šalu, i radikalska posla i Voju Koštunicu i Samradžića i sve ono što ide uz to – i jedan od odbljesaka te priče su ovi skandali u nedelju na kosovskim izborima. To su stvari koje su u vezi. E sad su ovi našli, dakle vlast i te neformalne strukture moći koje su mnogo šire nego što se misli, nije to samo služba, ili službe, tu je reč o jednoj političko-intelektualno-emocionalnoj klimi, koja se sad oseća uzdrmanom, i tu sad više nije ono što je bilo – njima su navijačka plemena bila fenomenalno zgodna, pre svega iz političko-taktičkih razloga, jer u Srbiji ko ne kontroliše ulicu, taj ne treba da se bavi politikom.

Oni su bili njihova rezervna armija građanskog rata, da se tako izrazim. Njihovi ispadi na ulicama, ceo taj cirkus na stadionima i sve što se događa je politička poruka – e, mi smo tu, ima s nama da računate. Problem je sad u tome što je njima istrgnut, na izvestan način, tepih ispod nogu, u smislu ’čekaj, šta ćete vi nama, na vlasti smo, solidno legitimizovani i legalizovani i vi nam više ne trebate, vi ste sad postali jedan, kako da vam kažem, remetilački faktor’. I onda to izaziva tu paniku, koja, naravno, izaziva porast nasilja jer oni, jadni, drugo i ne znaju.

Sad se, šta je danas, četvrtak, dakle sutra, u petak treba da se sastane taj čuveni biro za koordinaciju Vučićevih službi, i već svega toga, i onda su tu unapred najavili da čime će se baviti, nasiljem na stadionima, kosovskim izborima i, mo’š misliti, crveno-plavim i rotacionim svetlima na ulici, mislim, to je užasno važna stvar, što je isto oblik onako najjeftinije moguće demagogije. Nije reč o rotacionim svetlima, reč je o tome da li imaš, i koliko štićenih lica, ili nemaš štićenih lica, mislim, a rotaciona svetla idu potpuno normalno.

Ono što je problem sa štićenim licima je što je to mnogo skupo, to zahteva 12-13 ljudi po jednom čoveku, jer i ovi ljudi koji ih čuvaju moraju da imaju, ne znam, odmore, bolovanja, da se menjaju, ne mogu da rade u 3 smene, već kako to obično biva. Nije reč o rotacionim svetlima; ti ako nekog čuvaš, njegova pratnja mora da ima rotaciona svetla i sirene. Pa da l’ će ih oni uključivati kad treba ili kad ne treba, to je sasvim drugo pitanje. Tako da je to koješta. Vratimo se mi na ovo što je mnogo važnije.

Sad treba tog Frankenštajnovog monstruma, kog su sami napravili, od navijačkih plemena, ekstremne desnice, ovih obraščića, dvorjana i ostalih dverjana, je li, sad to treba pripitomiti i reći ’hej, deco, dosta je bilo’. Uvek se setim, ima jedan taj izvesni biznismen iz Kosovske Mitrovice, gangster, koji im je bio strašno koristan kad je trebalo paliti Jarinje i praviti cirkus tamo, pa su se vukle tu kojekakve krivične prijave pa koješta. Sad se svelo na to da ga niko više ne dira, on je rekao nekome koga ja poznajem ’sad me tolerišu da bih smirivao ono što su me tolerisali da bih uznemiravao’ – ili što bi rekao naš pokojni Srđa: uzbuđavao.

E sad treba objasniti tim raznima koji stoje iza svega toga: ’Vi treba da navijate za vlast. Jer do sad smo vas tolerisali’. Ovaj magarac što su ga ustrelili pre neki dan ima nekih 14 krivičnih prijava za koješta, uključujući i narkotike. To o narkoticima da ne pričamo. Jer kad ih tako čovek pusti, kad ih zaštiti od krivičnog progona, onda će oni, naravno, da se osile, ići će na prvu stvar koja donosi lovu. Šta donosi lovu? Narkotici donose lovu, tačka, gotovo je. I onda se tu napravi jedna struktura, jedna nevladina organizacija koja će sad tu da mulja drogu, da vodi računa, da se bavi iznudama, reketima i da vodi politiku određenih, što političkih, što fudbalskih funkcionera, otprilike ista gamad je u pitanju.

Sad oni imaju primedbe na fudbalere, pa imaju primedbe na trenere, pa na predsednike klubova, sa nekim ciljem koji je iza toga, i taj je cilj sigurno mnogo banalniji nego što mi mislimo – neke pare su tu u pitanju. Kroz taj fudbal protiče ogromna količina nekontrolisanog keša. I tu je ono, ko klepi – klepi, ko je veštiji – veštiji je. Sad dovesti to, sutra, u petak, na toj njihovoj nekoj koordinaciji, dovesti to natrag i vratiti crve u konzervu, to će jako teško ići.

Mislim da je ovo jedna vrsta demagogije, al’ to je jako skupa demagogija. Jer sad se Aca Vučić našao u prilici da ga tu neki ne slušaju, a on je već sve to što jeste, i što je nadrukao i napumpao u javnosti da jeste. E, sad ga tu odjednom nekakvi ne slušaju, kaže:’je l’ sam lepo rek’o, nemoj da pravite sranja’, oni i dalje prave sranja, i onda, naravno, nikakvo čudo što se Ivica Dačić danas pojavi i kaže da to mora silom. To mora od početka silom. Vi niste radili silom, tolerisali ste, pravdu za Uroša, ne znam, ovo ono, policijski sindikati su besni s punim pravom, čekaj, mislim, sad mi treba da pijemo batine od vaših ljubimaca.

Kažite nam, što bi rekao onaj jedan iz sindikata nedavno, pred gej paradu, kažite nam, je l’ vi mrzite pedere il’ ne mrzite pedere? Objasnite nam, šta mi sad treba da radimo? Ti policajci nisu glupi, šta god ko mislio. Znaju oni vrlo dobro koliko ima sati i odakle vetar duva. Sad treba da se ističe u službi i da pije batine, u okviru neke potpuno veštačke i izveštačene igre, eto, kao, mi poštujemo ljudska prava, gej populacije, ma nemoj mi reći! A gade vam se pederi, što otvoreno govorite. I sad, ko trpi po leđima, trpe policajci.

Dakle, sad treba Aca Vučić i ta ekipa koja će se sutra naći da vide gde su stali, šta se događa, i kako bismo mi sad mogli, kažem, sve te crve da vratimo u konzervu. Što bi rekao Marfi, može jedino tako da se stavi ta konzerva u jednu još veću konzervu, pa da se to lepo zatvori. Tu se, naravno, pojavljuje čitav niz novih mogućih komplikacija, jer ako oni budu to uzeli stvarno da rasklapaju, tu celu priču, onda će tu doći do krajnje neugodnih i delikatnih posledica, koje ja ne smem ni da zamislim.

Svetlana Lukić: Kao šta?

Miša Vasić: Pa kao na primer da mangupi na sudu počnu da pričaju ko im je šta suigerisao, na šta ih je upućivao, nagovarao i ko ih je plaćao. I zašto. Tako da sad potpuno smešni cirkus koji je nastao oko kosovskih izbora, gde Marko Jakšić tvrdi da su to žandari, a ovi ostali tvrde da je on, to podseća na ona blesava vremena devedeset prve-druge, ko je koga ubio – ’nismo, mislim ono, to su oni sami sebe, da bi nas optužili’, i tako dalje, i tako dalje, al’ to je potpuno tipično za njih. A imamo dakle posla s jednom politikom u toj svojoj ukupnosti o kojoj razgovaramo, koja je zadrla, potpuno zatucano, u neke nadrealne sfere.

Njima smeta kad Erdogan kaže da je Kosovo Turska ili Turska Kosovo, već kako god to bilo prevedeno, a izgleda da je loše prevedeno. Mislim, ako vi možete da pričate da je Kosovo Srbija, može i Erdogan da priča, sa istorijski malo jačim razlozima, da je Kosovo Turska, jer Turci sede na Kosovu od 1389. do 1912, a vi sedite od 1912. do 1999. Ne, oni se ozbiljno uvrede da šta on ima tu da priča, a i u jednom i u drugom slučaju to su totalne budalaštine. Nit’ je Kosovo Turska, nit’ je Kosovo Srbija, a Kosovare niko ne pita. Oni sede na svom dupetu, briga Kosovare: ’Kosovo je naše, a vi izvol’te, pričajte šta god vam padne na pamet, baš nas briga. Nego, daj da trgujemo, ako može’. Znači, u jednoj takvoj potpuno blesavoj i nadrealnoj situaciji, sad treba tu uvoditi neki red, ali ga uvoditi tako da ugled, lik i delo gospodara Vučića (sva deca već misle da se ulica zove po njemu), ne budu okrnjeni.

Al’ on se razmahnuo i ono što pokušavamo mi razni koji nešto tu piskaramo po javnosti da mu skrenemo pažnju, najdobronamernije je: ’Pa spusti to malo, mislim, ne možeš sve, delegiraj’. Sad, kome da delegira, navijačima? Pa već je jednog pokušao da postavi u Pančevu, nekog sa severne tribine, pa su ga, ono, jedva su ga se rešili, rešili su ga se tako što je sada savetnik direktora Elektro Vojvodine, tako nešto. Ako imaš plitku kadrovsku kacu, počneš sa samog dna da grebeš. To je jedan od velikih problema Srpske napredne stranke, kao što je bio problem i radikalima: postoji ograničena količina olivera antića.

To smo već potrošili, kukala mu majka, e sad treba naći nove. Dobro, okej, ima prebeglica, u redu, stvari idu potpuno postmoderno, k’o što u Hrvatskoj ne može više čovek da uhvati razliku između HDZ-a i SDP-a, tako ovde ne može između Demokratske stranke i naprednjaka. Tu jedino ko nešto malo odudara u čitavoj toj priči su ovi nesretni DSS-ovci, jer oni su ionako zatucana sekta. Postaje sve to zapravo uzajamno razmenjivo, pošto nema programa, nema ideologije, nema ničega. Nego se radi radnja. Čovek gleda Đilasa, gleda Vučića, pa najbolje bi bilo da se ujedine u neku veliku koaliciju, kao što su u nekim lokalnim samoupravama i počeli, bez ikakvih smetnji i problema.

Ta severnokosovska situacija je jedna vrsta minijature ove navijačke situacije ovde. Ti ljudi su gurkani, plaćani, organizovani da ljuljaju čamac tamo i da prave nestabilnost. E sad kad je ta politika prošla, došla je druga politika stabilnosti i kad smo se pomirili sa stvarnošću, ovi sad ne mogu da shvate, kao što ni navijači ne mogu da shvate: ’Čekaj, mislim ono, a šta smo mi to, i zašto, do sad radili?’. Pretpostavljam da, ako je tog Dikića dole i bilo – on je savetnik ministra policije – da ga je Dačić verovatno poslao da proba da ih umiri tamo. A on čovek ima među njima, pretpostavljam, neki ugled. To mu, naravno, nije pošlo za rukom. To će biti isto jedan dosta bolan proces, čim ovaj mali Marko Đurić, savetnik Nikolićev, pominje milion evra dnevno. Ne ide tih milion evra dnevno u džepove tih tamo na severnom Kosovu. Tu se otplaćuju razni krediti koje je Srbija sebi natovarila na vrat, neke Trepče, Obilići i tako, ali bogami jedan dobar deo ide i tamo.

E sad, treba se pogledati u ogledalo i reći sam sebi: ’Ja sam magarac, na pogrešnog sam se konja kladio’, uvući glavu u ramena i pristati na stvarnost. A s druge strane, i tu se ponavlja čuveni blesavi sindrom RSK, velika većina Srba živi tamo južno od Ibra i snašli su se nekako, integrišu se koliko god mogu, ja razgovaram sa tim ljudima povremeno, i samo mole boga da sve to prođe. Kod njih bombe ne pucaju, kod njih se ne događaju ti cirkusi, i Albanci su, brate, spustili loptu, mislim, ne može večno tako. Isto kao što je u Hrvatskoj dve trećine Srba ostalo pod kontrolom republike Hrvatske kad je Milan Martić pravio Krajinu. I šta ćemo sad s njima? Ma ništa, ko ih jebe, kao, to su Tuđmanovi Srbi. Pa je posle ispalo šta je ispalo.

Znači praviti od severnog Kosova neku novu kosovsku Krajinu, to ne dolazi u obzir očigledno. E sad, to što ovi to ne mogu da shvate, to su već nekakva iracionalno-osećajna pitanja. Ali smiriće se, moraće da se smiri na kraju. A što se Vučića tiče, ja bih jako voleo da je on za 45 minuta sredio ono na Marakani, što je, taktički gledano, jednostavnije sa raspoloživim snagama. Nego sad će on za 45 minuta da napravi red u Kosovskoj Mitrovici. Pa mislim, možeš da napraviš red, pozoveš na informativni razgovor nekog od ključnih ljudi, i kažeš im ovako: ’E sad je bilo dosta! Nemoj slučajno da vam padne na pamet, inače…’ To se dade izvesti za 45 minuta, ali tih 45 minuta je trebalo utrošiti pre izbora, a ne sad.

I sad naravno, svesni toga i Krstimir Pantić i Oliver Ivanović kažu: ’Ljudi, malo nam je…’ Sad, naravno, da ih razuverimo. Jer se to razmahalo, neću uopšte da ulazim u fenomen organizovanog kriminala na severu Kosova, to, hvala na pitanju, već slutimo. A bogami se dosta dobro i zna. Ne znam, da im čovek obeća amnestiju, da kaže ovako: ’Hajde, zaboravićemo šta je bilo, dajte se, bre, uljudite već jednom’.

Svetlana Lukić: Takozvani običan svet koji ne živi od šverca, od kriminala i tako dalje, nego od nekih para koje stižu iz Beograda na ime penzija, odnosno plata, njima je poručeno: ’Sad tišina, mi idemo u Evropsku uniju, nemoj ništa da mi zucneš’. Znači, prosto, što bi rekli komunisti, nije bilo tog ideološko-političkog rada dovoljno na terenu.

Miša Vasić: Bilo je, ali u suprotnom smeru. E sad to sve prevrnuti, to je kao veliki brod, tanker, treba sat vremena da se zaustavi uopšte, pa tek onda da menja kurs. Reč je o velikoj inerciji, masi, koja se zaletela određenom brzinom u određenom smeru. Sad to treba zaustavljati polako, dobra je ideja poslati Dikića, jer on im je kao blizak, je l’, slično misle, pa će verovatno da im objasni, međutim tu uvek postoji mogućnost i opasnost, kao što smo se već naučili iz raznih primera, da oni tog istog Dikića pogledaju i pomisle u sebi ’izdajnik’.

Svetlana Lukić: Mnogo ima nekih nasilnih smrti, kao da se gubi kontrola nad tim, odnosno kao da to više niko ne broji. Ljudi propadaju kroz neke rupe, nikako da se neki elementarni sistem uspostavi, da koliko-toliko funkcioniše. Ne znam da li si video, Božović, ovaj nesretni državni sekretar u ministarstvu unutrašnjih poslova, kaže da nije uništena neka droga zato što se tu ukrštaju ingerencije nekoliko ministarstava koja se nisu dogovorila kako da se uništi ta zaplenjena droga.

Miša Vasić: Policajci su se već žalili na to da im se gomilaju zalihe zaplenjene droge koju oni ne mogu da unište pre pravosnažne sudske odluke, a sudski procesi se vuku. Umesto da se, jednostavno, donese propis da ekipa iz Instituta bezbednosti dođe, ustanovi da je reč o tolikoj i tolikoj količini, toliko i toliko procentnog ne znam već čega, i da to postane dokaz na sudu, i da se zatim odmah promptno uništi, i to po naredbi suda. Sud je nadležan. To je onda ispalo 2001. oko onih 600 i nešto kila, je l’, u vlasništvu državne bezbednosti, hvala na pitanju, ne vole da ih se na to podseća, ali žao mi je. To se, brate, uništi istog trenutka. Ili sačuvaš slučajni uzorak mali, to je sasvim dovoljno, ma šta, jedan naprstak je dovoljan. Da se to uradi, znači, to je čisto taktičko-tehničko pitanje, mislim, to ne bi smelo da bude neki problem.

Svetlana Lukić: Ali o čemu to onda govori?

Miša Vasić: Pa govori o jednom nedostatku volje da se učine nekakvi radikalni rezovi, koji nisu ni nedemokratski, nisu ni nasilni, jednostavno su razumni i praktični. Ali do razuma i praktičnosti očito ovde nikom nije stalo, stvarno ne znam šta oni misle.

Svetlana Lukić: Ali zar nije to jedan deo onoga što smo zvali i što zovemo partijskom državom? Čak i da su ljudi koji sede u ministarstvima najbolji, da imaju najbolje namere, sistem je već ustanovljen takav da između njih ne postoji nikakva komunikacija, često su iz različitih stranaka koje ne sarađuju. Odavno smo ustanovili da vlada nije tim, nego zbir nekih pojedinaca koji u okviru svojih ministarstava rade. Čak i da rade najbolje, to nije dovoljno, kao što znamo iz fudbala: nije dovoljno da imamo dobre pojedince.

Miša Vasić: Ako se krenulo, i ako se nastavilo, po principu stranačkih kvota, da ovaj ne sme da pita ovog drugog ’Zašto si ovoga postavio kad je budala, ili je nesposoban?’ – onda dobijemo ovo što smo dobili – stalni, i nezaustavljeni porast broja državnih činovnika. Tu ima gomila gladnih usta koja treba nahraniti. Onda dolazimo do onoga što ja stalno ponavljam, a to je da u Srbiji funkcionišu svega tri industrije: prva, i najjača je Služba, druga su kladionice i kockarnice, a treća je Parking servis. To jedino finkcioniše, ništa drugo ne funkcioniše.

Ali tu dolazimo do onoga što će svaki biolog da ti kaže odmah: parazit koji ubije svog domaćina na kome parazitira, će da crkne. I to je ta priča. Ako sad mi treba da čekamo, a nešto mi se ne čini da ovi što su na vlasti mnogo brzo misle, pa enormno ćemo se načekati. A problem je u tome što svaki dan tog čekanja donosi jasnu i egzaktno merljivu štetu. Alo, ne možemo da vas čekamo, oprostite, nismo mi vama krivi što niste u stanju da delegirate ovlašćenja, da uredite efikasnu državnu upravu i sistem odlučivanja, nego nas zamajavate sa kojekakvih 45 minuta i bavite se rotacionim svetlima.

Dakle, to se čekati ne može, donosi štetu, a sad to ne vredi, jer su se oni, oni su se kao rogovi u vreći upetljali, tako da svaki pokušaj podizanja efikasnosti, učinkovitosti državne uprave, će nekom naneti štetu. Svaki pokušaj smanjivanja broja zaposlenih, ili broja poslanika u tom našem nesrećnom parlamentu, koji je prevelik za ovu državu, će opet nekom naneti štetu. I tu će, kako god krenu, u bilo kom pravcu, stati nekome u tanjir, a taj neko, da pomenem moju omiljenu stranku, PUPS, će užasno da se uvredi. Jer u takvim koalicijama, koje sadrže nekih 6, 7, 9 glasova u parlamentu, moraš sve da ih držiš srećnima stalno. Ali i to ima svoj kraj, ali je problem sa njima, što oni ne vide da to ima svoj kraj.

Oni se ponašaju – opet moja omiljena analogija – poput onih proneveraša iz ’Zlatnog teleta’ Iljfa i Petrova, koji ne mogu da se uzdrže da ne kradu i da ne banče, i sve su tužniji i tužniji, jer znaju da će na kraju da zaglave zatvor, ali to je jače od njih, eto, ne mogu, i ne mogu, i ne mogu. Kockar koji krene da gubi, ne može da prestane, i onda: fijaker, konj, zlatni sat, štap, cilindar, a ishod te situacije je predvidiv, ali kad se čovek tako ponaša na državnom nivou, e, tu ishod više nije predvidiv. A ja sam tu, moram da priznam dosta zabrinut.

Ko zna na šta to može da izađe? Jer napravi se jedna gomila strašnih napetosti, koje će eksplodirati na mestu gde je najtanje, ali i na mestima koja su neočekivana. Ne verujem da će tu biti reč o utakmici, pre će biti neka eksplozija socijalnog nezadovoljstva. Fudbal je na kraju fudbal i to svako zna. I ovi koji oko toga dižu emocije i frku su duboko u duši svesni da je samo reč o nekim parama koje treba da promene ruke. Ali socijalna nezadovoljstva, pogotovu one vrste kad, ko god napravi negde štrajk, kaže ’mi hoćemo da pričamo samo s Vučićem i ni sa kim više’, pa izvin’te, za to je kriv Vučić, što vi hoćete samo s njim da pričate. Nekad, u stara vremena, bi se našao neko iz ministarstva, neko nadležno lice iz lokalne samouprave, pa bi se ljudi lepo dogovorili. Ne, ovi ne veruju više nikome, osim Vučiću, a to je pak Vučićeva zasluga.

Svetlana Lukić: Ti imaš masu sudija koji ne smeju da sude i da presude, posebno u slučajevima koji bi mogli biti medijski ili politički osetiljivi. A kada je trebalo da se promeni zakon o bezbednosti saobraćaja, čekalo se da MUP delegira svoje ljude, međutim MUP to ne radi, jer Dačić je baš u Briselu pa čekaju da se on vrati. Imaš utisak da cela država sad stoji čekajući Dačića i Vučića.

Miša Vasić: Pa svi su se stisli, jer ih je u međuvremenu naučilo: bez vrhovnog šefa nema ničeg. Zakon o bezbednosti saobraćaja, to je nešto za šta je kompetentna uprava saobraćajne policije, da kaže ’mi mislimo ovo ili ono’. Ne treba im za to Dačić i Vučić. Ne treba im čak ni njihov general Simić, kako se zove. Tu nekakvi referenti, ozbiljni ljudi, koji se u to razumeju stvarno, bi mogli da kažu ’izvin’te, mi mislimo da bi auto-škola trebalo ovo ili ono’. Ne, oni se ne usuđuju, jer tu sad treba znati šta se misli u Visokoj porti, u Stambolu. Pa ljudi, pa Sulejman Veličanstveni je bio genije u delegiranju ovlašćenja.

Lepo je govorio Volter da je bolja tiranija jednoga nego tiranija nekolicine, jer jedan čovek ima svoje dobre i loše trenutke, nekolicina uvek ima samo loše trenutke. Proglasi se diktatorom i spasiteljem otadžbine. Budi kao Staljin. Hajd’, ne moraš da praviš gulage, ali proglasi se za cara Afrike i Azije, pa će nam biti lakše. Odluči se već jednom: hoćeš da budeš diktator – nećeš da budeš diktator. Na prosvećenog diktatora bih ja pristao. Sa neprosvećenom oligarhijom nekolicine, koji se još pritom otvoreno između sebe ujedaju – ne pravi se tako država. Dosta sam melanholičan kad je to u pitanju.

Svetlana Lukić: Već je opšte mesto da su svi ti huligani i klerofašisti odrasli u društvu u kome su kao heroji predstavljani Mladić i Legija i Arkan i Milan Nedić i Draža Mihajlović. Tome su svoj doprinos dale i zvanične i nezvanične rehabilitacije ličnosti koje su najblaže rečeno problematične ili, modernim rečnikom kazano, kontroverzne. Među njima je i knez Pavle Karađorđević, čijoj se rehabilitaciji najviše obradovao, pored ćerke Jelisavete naravno, i Boris Tadić koji je posle donošenja sudske odluke rekao da čovek koji je imao neke veze sa potpisivanjem Trojnog pakta pod hitno treba da dobije neku ulicu u Beogradu. U nastavku emisije slušate mladog istoričara Srđana Miloševića, kome je nedavno objavljena knjiga pod nazivom „Istorija pred sudom“. Podnaslov je: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti rehabilitacije kneza Pavla Karađorđevića. Slušate Srđana Miloševića.

Srđan Milošević: Cela ta priča oko rehabilitacija, pa i ove konkretne, relevantna je onoliko koliko je relevantno to pozivanje na prošlost u nekim savremenim političkim javnim praksama i tako dalje; u izgradnji na kraju nacionalnog identiteta, koji je stalno u nekoj vrsti nadogradnje, da tako kažem. E sad, bilo je i određenih reakcija na knjigu. Ja mogu da kažem da su one naravno različite, ali uvek me je najviše negde iznenađivalo ako neko kaže ’pa ti si napisao knjigu u kojoj kažeš da je knez Pavle fašista’, na primer. Ja to nisam rekao.

I toliko puta je podvučeno i u samoj knjizi i nekako osećam potrebu da to kažem da to nije knjiga o knezu Pavlu, već o postupku rehabilitacija. Nekih istorijskih činjenica, onih najrelevantnijih, dotiče se onoliko koliko su one bile relevantne u samom postupku rehabilitacije. Ja sam kroz tu knjigu želeo zapravo da pokažem da je sve to učinjeno u jednom maniru koji podrazumeva zanemarivanje i istorijskih činjenica i nekih pravnih okvira koji su relevantni za sam taj postupak rehabilitacije, i da je u stvari bilo jedino važno poništiti nešto što je bila odluka komunističkih vlasti posle Drugog svetskog rata, ne obazirući se na činjenice i na ono što je nekadašnji pravni okvir, dakle, posleratni, i na ono što je današnji pravni okvir.

Dakle, konačna neka poruka je da se ne može graditi vladavina prava na taj način što ćemo sve zanemariti, i činjenice i pravo. Meni se čini da sam ja to kroz ovu knjigu naprosto pokazao. Bilo je i nekih komentara od strane prijatelja da je to samo jedna u nizu ilustracija, da se moglo uzeti bilo šta drugo. Naravno, ja isto to mislim, ali čini mi se da je ova konkretna rehabilitacija u mnogo čemu paradigmatična. Na kraju krajeva, radi se o rehabilitaciji najznačajnije ličnosti od svih onih koje su u vezi sa Drugim svetskim ratom rehabilitovane. I u tom smislu kažem da je važno da se razgovara o tome kakve se vrednosti konstituišu kroz taj proces rehabilitacija.

Meni se čini da se tu najviše vrši neki obračun sa socijalističkom prošlošću, da se to čini nekritički, i da je jedno pitanje to preispitivanje određenih problema, određenih pojava koje su vezane naročito za tu neposrednu posleratnu prošlost, a da je sasvim drugo pitanje, i sasvim druga perspektiva kada se, sa određenim političkim ciljem, ili sa određenom ambicijom da se utiče na redefinisanje identiteta – iskrivljuje prošlost. To je onda sasvim druga stvar i zbog toga je u stvari usledilo to neko moje interesovanje za tu temu, iz koga je proizišla i ova knjiga, koja, ponavljam, se bavi rehabilitacijom, pre svega, kneza Pavla, a onda i samim problemom i fenomenom rehabilitacija, pokušavajući da ih situira u neki savremeni kontekst. I ja se svakako radujem svakom polemičkom tonu koji bude usledio nakon čitanja te knjige.

Svetlana Lukić: Kada si rekao da je problematična sama rehabilitacija, i sa pravne i sa istorijske tačke gledišta, možeš li to da nam malo podrobnije objasniš?

Srđan Milošević: Pa evo ukratko: u tom procesu rehabilitacije, odluci kojom je, 1945. godine knez Pavle Karađorđević proglašen za zločinca i izdajnika, od strane državne komisije koja se bavila tim pitanjima, dakle toj odluci je savremeni sud pripisao pravni smisao i pravne posledice koje ona nije imala. Konkretno, radi se o tome da je odluka shvaćena kao nekakav dokument koji je imao smagu presude, a u stvari to nije bilo tako. Drugo, u samom postupku je zanemareno da je za donošenje takve odluke postojala osnova u međunarodnom pravu, pre svega u statutu međunarodnog vojnog tribunala, koji je donet i usvojen kao aneks Londonske deklaracije 8. avgusta 1945. godine, kojim su definisana određena krivična dela, među kojima je bio i zločin protiv mira.

I sada je moja teza da se taj postupak, odnosno da se priključenje Jugoslavije Trojnom paktu u tom ukupnom aranžmanu koji je postignut, naročito uključujući garanciju da će u slučaju pobede Osovine Jugoslavija dobiti Solun, koji je tada pripadao Grčkoj, još uvek nezavisnoj i zemlji koja se u tom trenutku bori protiv italijanskog napada – moje tumačenje je da je u tome bilo osnova da se taj sam postupak pridruženja Trojnom paktu smatra kao inkriminisano delo za koje se može postaviti pitanje krivične odgovornosti.

Osim toga, tu je i jako veliki broj potpuno pogrešnih istorijskih činjenica, na nivou faktografije. Na primer, na jednom mestu se kaže da je knez Pavle okupio političke stranke da bi se sa njima dogovorio oko promene ustava i tako dalje, a u stvari radi se o skupu opozicionih političkih stranaka koje su se skupile upravo kako bi kritikovale režim i posle samog sastanka je upućena i jedna proklamacija, odnosno poziv na promenu ustava, a sve to skupa je knez Pavle označio kao jednu podmuklost opozicije. Dakle, on nije imao nikakve veze sa tim skupom, ali je to proglašeno kao nekakvo njegovo okupljanje stranačkih ličnosti, kako bi se sa njima dogovorio oko daljeg funkcionisanja države.

Drugo, recimo, dosledno se tvrdilo da knez Pavle nije nikada ništa radio mimo ustava, to se tvrdi u rehabilitaciji, a evidentno je da su mnoge stvari činjene mimo ustavnih nadležnosti, tako da to sve skupa može da ima svoje istorijsko objašnjenje, od čega ne treba bežati, ali prosto je smešno onda tvrditi da toga nije bilo, kada je toga zapravo bilo, i to čak spada u notorne činjenice. I niz je drugih primera: recimo, da se u dokumenu pominje Demokratska Federativna Republika Jugoslavija, što je država koja nikada nije postojala. Sve skupa to ostavlja jedan utisak potpune dezorijentacije, jednog promašaja, jer sve skupa čak nije bilo ni potrebno da se to radi, i to je ono što je u stvari meni isto interesantno.

Bilo je dovoljno dokazati, za rehabilitaciju, budući da je knez Pavle rehabilitovan po zakonu iz 2006. godine, bilo je dovoljno dokazati da je odluka iz 1945. godine imala političku i ideološku motivaciju. I to je moguće dokazati, zato što sam tvorac odluke kaže, u opštoj oceni svoje delatnosti, kaže ’ovo su bile odluke koje su imale politički značaj, politički smisao, postigle su svoj politički efekat i tako dalje’, dakle, sam tvorac nije skrivao činjenicu da je reč o jednom i političkom dokumentu, tako da je i sama ta činjenica bila dovoljna za rehabilitaciju, jer prvi član rehabilitacije kaže da pravo na rehabilitaciju imaju oni koji su osuđeni iz političkih i ideoloških razloga. Dakle, već u samom duhu odluke i prirodi odluke iz 1945. stekao se uslov za rehabilitaciju. Nije bilo potrebno vršiti tako široko elaboriranje istorijskog konteksta, što je sve na kraju urađeno pogrešno.

Svetlana Lukić: Na kraju se ispostavilo da je taj sudski proces rehabilitacije politički.

Srđan Milošević: Apsolutno, apsolutno. Ja mislim da je to najveći problem generalno sa rehabilitacijama, mislim da je o tome pisano i na vašem sajtu, Vesna Rakić Vodinelić je napisala jedan dobar tekst o tome kako se u stvari rehabilitacije shvataju kao politički, odnosno ideološki postupak, a ne pravni, i mislim da je to najtačnija ocena. Sa čitavim nizom problema koje otvara taj zakon o rehabilitaciji, recimo, zašto nije dozvoljena samo delimična rehabilitacija, kao što je slučaj u Rumuniji, gde se onda zaista može utvrditi da li je u nekom segmentu odlučivanja, u vreme kada se konkretna odluka donosila, načinjeno manje ili više propusta, a u kom segmentu je konkretno ta neka odluka i dalje relevantna, odnosno utemeljena u činjenicama. Tako je recimo Jon Antonesku na kraju samo delimično rehabilitovan: za određeni broj inkriminacija je konstatovano da jeste odgovoran i za to nije rehabilitovan.

Dakle, ukoliko se zaista želelo uspostavljanje nekakvog pravno utemeljenog odnosa prema tim problemima, onda je trebalo uraditi to mnogo detaljnije, na kraju krajeva, trebalo je mnogo ozbiljnije napisati i sam zakon. Taj zakon iz 2006. godine kritikovali su i oni koji su u načelu pristalice procesa rehabilitacije, ali on je bio zaista veoma loš. Godine 2011. donet je jedan detaljniji zakon, i sad je opet poseban paradoks što, ako bismo se držali tog zakona, mogli bismo da vidimo da jedan izvestan broj ljudi koji su po starom zakonu o rehabilitaciji rehabilitovani, po ovom novom ne bi bili, ne bi bilo moguće njih rehabilitovati, ili pak jedan dobar deo argumentacije, konkretno u rešenju o rehabilitaciji kneza Pavla, takođe ne bi bio upotrebljiv.

Svetlana Lukić: Na kraju svih krajeva, za širu javnost je bitno pitanje rezultata rehabilitacije, tačnije rečeno, da li je knez Pavle bio dobar ili loš momak. Mislim da si to naveo u knjizi, da je odmah bilo posle toga bilo nekih ideja da mu damo ulicu. To se veoma brzo pretvori ovde u – znači, čovek nije bio kolaboracionista, ili nije odgovoran, nego je bio žrtva komunističkog progona – ergo, on je jedan od novih heroja nove Srbije.

Srđan Milošević: Tako je. Na taj način se čitava stvar sa rehabilitacijama generalno doživljava, i to je problem. Ja bih se uvek uzdržavao od tih kvalifikacija da li je neko bio dobar ili loš momak, ali mi je potpuno, sa druge strane, jasno da je to jedna binarna opozicija u kojoj se vrlo često razmišlja, a naročito u domenu toga ko će dobiti ulicu, ko će imati neku vrstu komemoracije. Ja sam rekao i ponoviću da ne misilm da je knez Pavle bio fašista, nije čovek bio ni blizak tim idejama, ali je činjenica da je, usled tih političih okolnosti, zemlju uveo u jedan problematičan politički aranžman sa Osovinom, i po mom sudu naprosto je to jedna istorijska situacija koja, nezavisno od volje pojedinca, njega lišava prava na neku proslavljajuću komemoraciju, na nekakvu rehabilitaciju u tom smislu da se sad odjednom pretvori u velikog državnika, heroja nacije i tako dalje.

Naprosto, to je bila jedna odluka koja je, ako postavljamo to i u kategoriju kulture sećanja, onda imamo posla i sa vrednosnim orijentacijama, tako da se može reći da je to bila odluka koja je moralno problematična i takva ličnost ne zaslužuje tu vrstu komemoracije. U javnom prostoru mislim da bi treblao, ipak, da se nalaze ličnosti koje su dominantno obeležile istoriju nečim pozitivnim. A mnoge ličnosti koje su imale možda čak i najbolje namere i lepe sposobnosti i tako dalje, našle su se u okolnostima koje su njih direktno optuživale, odnosno nametale im jednu vrstu istorijskog nasleđa koje naprosto nije za veliku komemoraciju.

Svetlana Lukić: Slave se neki ljudi, a meni se čini da će tu biti svrstan i knez Pavle, koji su, da upotrebim tu sintagmu, čuvali supstancu srpskog naroda. Pa ćemo na kraju stići i do Nedića i Ljotića.

Srđan Milošević: To i jeste taj put, ako se negde ne podvuče linija u pogledu toga šta jeste za nekakvo javno proslavljanje, i šta ima svoje pozitivno mesto u kulturi sećanja, ako se kao kriterijum uzme samo to ko je spasavao zemlju od rata. Ali kako onda pomiriti proslavljanje i veličanje ljudi kao što je Nikola Pašić, koji nije zemlju poštedeo rata, u kome je stradalo toliko stanovništvaa, gotovo jedna trećina muške populacije – zašto su onda svi ti ljudi koji su tada se suprotstavljali ultimatumu Austrougarske heroji, a heroji su i oni koji se nisu suprotstavili 1939. godine, za njih imamo drugi kriterijum – oni su sačuvali biološku supstancu naroda. Mislim da je to put koji nigde i ne vodi, tu se vidi samo jedan kriterijum, a to je da je reč o ljudima za koje se želi pronaći mesto u tom nacionalnom panteonu i za njih je jedino relevantno to što su bili na važnim pozicijama – i što su bili Srbi.

Svetlana Lukić: I nisu bili komunisti.

Srđan Milošević: I naravno, najvažnije je to da nisu bili komunisti.

Svetlana Lukić: Kako je tebi izgledao cirkus, reality show povodom sahrane Jovanke Broz?

Srđan Milošević: Meni nije najjasnija ta odluka da ona bude sahranjena u Kući cveća, mislim da je bilo neumesno gotovo sve što se dešavalo u vezi sa tom sahranom, kao da je to bilo neko usiljeno pranje od nekakve griže savesti, i prema njoj lično, i prema toj epohi, koja je na toliko puno načina kriminalizovana, pa sad je nekom palo na pamet da možda to može da bude politički upotrebljivo.

Na žalost, i ona sama, naročito u toj poslednjoj fazi, nije bila dovoljno uzdržana, nakon što je prošla što je prošla, i čini mi se da je izabrala možda i najgori trenutak da progovori, kada je već toliko dugo ćutala. Ali i to je sve skupa još samo jedna ilustracija onoga što već jako dugo prepoznajem kao nedostatak dostojanstva u svemu što radimo, zaključno sa nestankom ordenja sa tog odra, iz spomen sobe. Zaista, po ko zna koji put ostaje gorak ukus posle svega što se dogodilo.

Nestala je država na čijem čelu je bio Tito, čija je ona bila supruga, nestao je sistem, socijalistički, u kojem je ona bila aktivna, i unutar kog je živela, nestale su najvažnije ličnosti koje su tu epohu obeležavale u nekom suštinskijem smislu nego ona, i ostalo je samo to: Dior, haljine, dijademe, nakit… to je ono što izgleda nadživljava sve ono pre više od dve decenije netragom nestalo. U tom smislu meni je sve ono što se dešavalo zaista bilo krajnje neugodno. A uopšte me ne čudi, s obzirom na to da je Tito sad uglavnom u kuvarima, na majicama, u nekim gedžetima kojekakvim, pa ne čudi me onda ni zašto se o Jovanki Broz govori samo na taj način. Pri čemu mislim da ne treba njenu ulogu ni preuveličavati.

Svetlana Lukić: Da se vratimo na rehabilitaciju kneza Pavla. Pre neki dan, u nekom mađarskom selu je podignut spomenik Hortiju. U postsocijalističkim zemljama taj obračun sa prošlošću se veoma često manifestovao i rehabilitovanjem ljudi koji su bili fašisti ili kolaboracionisti. Gde je tu Srbija?

Srđan Milošević: U Srbiji zaista nije došlo do rehabilitacije onih koji su bili najvažniji u tom lancu kolaboracije, za razliku od naročito baltičkih zemalja gde su prononsirani fašisti rehabilitovani. Ovde se i dalje rehabilitacije vrše (ne govorim sad samo o sudskim rehabilitacijama, govorim uopšte o tom javnom rehabilitovanju ličnosti i pokreta iz Drugog svetskog rata), dakle i dalje se te rehabilitacije pretežno vrše na temelju toga da je takođe reč o antifašistima.

Dakle, u Srbiji je najviše zastupljen taj talas rehabilitacije, pa i kada se rehabilituju četnici obrazloženje je da je reč o nekakvim antifašistima. Što je netačno, to je jedno neprihvatljivo tumačenje, jer barem od 1939. se znalo šta je antifašizam, a to je borba protiv fašizma, dakle, a ne nekakva aktivna mržnja prema Nemcima i proklinjanje. Došlo je tako do nekakvih najpre zaokreta u tumačenju, da su tu bila dva antifašistička pokreta, pa onda do kriminalizacije partizanskog pokreta, tako da tu zaista postoji konfuzija koju je teško i opisati.

Zbog toga je najvažnije da se opet vratimo na osnovno stanovište, da se ipak jasno precizira šta taj antifašizam jeste bio, to je prvo pitanje, i drugo, da se ipak jasno kaže da određeni postupci i tih partizanskih jedinica, koji imaju karakter ratnog zločina, nisu nešto što u celini obeležava sam pokret, dok je, sa druge strane, kolaboracija i zločin nad nesrpskim stanovništvom, i nad onima koji su bili prepoznati kao komunisti, nad porodicama ljudi koji su bili jataci partizana, ili čiji su pripadnici bili u partizanskom pokretu, dakle, sve to skupa ipak jeste dominantna karakteristika četničkog pokreta. I čini mi se da je to neki osnovni okvir. E sad, kako to pomiriti sa pričom o dva antifašistička pokreta, meni baš nije najjasnije.

Svetlana Lukić: Znači, u Srbiji nije došlo do zvanične rehabilitacije prononsiranih kolaboracionista. Tu misliš na Nedića, Ljotića?

Srđan Milošević: Pre svega na njih. Ti su neki procesi pokrenuti, kada je u pitanju Milan Nedić i ne znam dokle će to stići, ali ne bih se usudio da pravim projekciju kako će se završiti ni rehabilitacija Draže Mihajlovića. Ja nisam siguran da će on biti rehabilitovan. Sve ide ka tome, ali me uopšte ne bi iznenadilo da se, eto, dogodi da on zapravo ne bude rehabilitovan, ukoliko se, iz nekog razloga, koji možda sad izgleda nezamisliv – to može biti neki spoljašnji pritisak, to može biti nekakvo balansiranje nekih unutrašnjih odnosa – prosto, može se dogoditi da on ne bude rehabilitovan, da se proces prolongira još ko zna koliko dugo, ili da se donese takvo rešenje kojim on neće biti rehabilitovan. Mislim, zaista me to ne bi iznenadilo, upravo iz razloga što mislim da se mnogo više ovde vodi računa o nekim političkim obzirima, i ukoliko bi bilo moguće da iz nekog razloga neko proceni da bi to bilo politički štetno (neko može da kaže da to, u evropskim integracijama, može da nanese štetu Srbiji, ili možda će Hrvati da prave probleme zbog nekog ugovora novog ili šta ja znam) i da sve, prosto zbog toga, bude stopirano. Tako da, u tom smislu, meni neko odsustvo neke načelnosti i nekog jasnog principa u svemu tome zapravo smeta.

Ja pravim jednu podelu tih rehabilitacija (uprostiću je), na one koje su javne, da tako kažem, nezvanične rehabilitacije, dakle koje podrazumevaju da se u određenim krugovima obnavlja poštovanje prema ličnostima koje su na bilo koji način bile osuđivane od strane socijalističkih režima zbog kolaboracije, zbog zločina i tako dalje, u toku Drugog svetskog rata, i sa druge strane nalaze se one oficijalne rehabilitacije. U Hrvatskoj konkretno, bilo je pokušaja da se pojedini pripadnici ustaškog pokreta i ustaških jedinica rehabilituju, čini mi se da je jedna rehabilitacija čak i uspela, ali je ona poništena, koliko je meni poznato, tako da, iako su ti procesi pokretani, rehabilitacije, ove zvanične, ustaša i pripadnika ustaškog pokreta nema, čak ni na onim nižim nivoima, a da ne govorim o onima koji su bili u vrhu tog pokreta.

Međutim, kada je u pitanju javna rehabilitacija, imate čitav niz ulica koje su ponele ime po Milu Budaku, koji je bio vrlo visoko pozicioniran u režimu Nezavisne države Hrvatske, pod obrazloženjem da je on bio značajan kulturni stvaralac i tako dalje, kao da to može biti kriterijum koji poništava ono drugo, što je daleko markantnija pojava u karijeri Mila Budaka, dok u Srbiji je zaista akcenat prevashodno na četničkom pokretu, mnogo manje na toj priči o Milanu Nediću, Dimitriju Ljotiću; to je ostavljeno marginalnim grupama, pri čemu treba imati u vidu da, koliko je meni poznato, u Smederevu – da li postoji neka ulica ili trg Dimitrija Ljotića?

Svetlana Lukić: Stalna inicijativa, svakako, stalno je na stolu.

Srđan Milošević: Da, uvek je tu negde, dakle, nekih tu suštinskih razlika onda u tom pristupu nema. Kada je reč o pribaltičkim zemljama, tu je situacija najdramatičnija, jer su tu čak direktni saradnici, pripadnici SS legija rehablitovani, ustanovljeni su bili čak i praznici, recimo Dan legije, koji je komemorisao učešće jedne od tih SS legija u borbi protiv Crvene armije. Tako da se u domenu te nezvanične rehabilitacije najdalje otišlo tamo i zaista se pojavljuje kao neka pravilnost da, što je zemlja bliža bivšem Sovjetskom savezu, to su te rehabilitacije izraženije, i sve ektremnije i ekstremnije ličnosti se rehabilituju. To, naravno, verovatno ima neke veze sa karakterom socijalističkog režima u svakoj konkretnoj državi, ali isto govori o toj snazi, iracionalnoj, antikomunizma. Jer, jedno je osuđivati režim koji je bio uspostavljen posle 1945. godine, a sasvim drugo iz te osude izvoditi rehabilitaciju onih koji su bili saradnici fašizma.

Svetlana Lukić: U celoj Evropi je dramatična ekonomska kriza i u mnogima od ovih zemalja koje pominješ, kao da se socijalni bunt i protest manifestuje tako što neko napravi Hortiju spomenik ili maršira uz nacistička obeležja.

Srđan Milošević: Mislim da to ima više veze sa bekstvom od svega što podseća na socijalističku prošlost. Mi u evropskim, ili svetskim okvirima, već jako dugo možemo da govorimo o krizi levice i taj socijalni bunt se kanališe kroz desničarske pokrete, koji takođe obećavaju socijalnu pravdu. Tako da ostaje otvoreno pitanje za budućnost: ko će u zemljama periferije kanalisati socijalno nezadovoljstvo. Tako je i kod nas: kada se potroši popularnost trenutno najpopularnijih stranaka, pre svega imam u vidu Srpsku naprednu stranku, jer teško da će ona uspeti da zadovolji apetite 40% glasačkog tela. To su ljudi koji imaju velika očekivanja, kao što su ih imali i 5. oktobra.

Mislim da uopšte nije pogrešan utisak ljudi da je ovde sve u stanju raspada, od institucija do ljudskih odnosa na kojima počiva svako društvo. Postoje dve pretpostavke koje održavaju svako društvo, a to su poverenje i poštenje. Ukoliko toga nema, ni najbolji zakoni, ni najčvršće institucije ne mogu da budu od pomoći, biće razorene u rekordno kratkom roku. A mi imamo taj problem što institucije nemamo nikakve, sem te fasade, što smo i u pogledu tog poverenja i poštenja vrlo nisko.

Da bi složena zajednica kakvo je moderno društvo mogla da funkcioniše, potrebno je da i sami građani imaju svest o svojim obavezama. I gotovo je školska stvar da svako od nas ima ono što se zove javna dužnost poštovanja zakona. Imamo socijalnu dužnost da budemo solidarni sa drugim ljudima i imamo tu ličnu dužnost poštenja. Jedan moj prijatelj živi u Berlinu, pa mi je rekao ’ovde ljude od najranijeg doba vaspitavaju da je igra zanimljiva samo ako se igra pošteno’. U protivnom, niko neće da se igra. I ja mislim da je to ključ stvari. Ta ideja da sve može nekakvom mutljavinom, nekakvim izbegavanjem pravila, nekakvim prečicama, na kraju nas sve samo dovodi do toga da se sudaramo kao muve bez glave. To je, čini mi se da je to pojam iz fizike, Braunovo kretanje društva, bez ikakve jasne putanje, i onda s kim se sudariš, na koga naletiš, šta ti bog da. Očigledno je da je to kontekst koji velikom broju ljudi odgovara, a onda se drugi prilagođavaju, i onda se dolazi u situaciju da više nema nikakve nade da u jednom trenutku nešto može da bude bolje.

Kad je tekla ta rekonstrukcija vlade, rekonstrukcija koja teče je l’, imao sam i tada utisak da su stvari potpuno naopako postavljene. Odjednom je postalo jako važno da se na važne političke funkcije kakva je ministarska dovode nestranačke ličnosti. Pa ministarska funkcija je i politička, ako ne čak i primarno politička, i onda tu treba dovesti političku ličnost, a onda u neko javno preduzeće, ili za nekog sekretara, tu dovodiš prevashodno stručnjake, nezavisno od njihovog stranačkog opredeljenja. Ovde je urađeno obrnuto.

Dakle, bitno je da se demagoški kaže ’evo, ovde je postavljena nestranačka ličnost, čak za jednog ministra’, a onda po dubini postavljaš stranačke jurišnike, prvoborce. Dakle, to je jedna potpuno iskrivljena perspektiva razumevanja politike. A onda se stavljam i u poziciju tih ljudi koji su prihvatili to, i pitam se, ’pa čekajte, zašto ste to prihvatili? Ako vam se ne sviđa stranka koja vas kandiduje za ministarsku funkciju, pa zašto onda prihvatate da budete ministar, ako već imate problem sa tom strankom? Ako nemate problem i hoćete u politiku, pa učlanite se u stranku i delujte sa te pozicije. Ali ne, mnogo je bolje da se politički improvizuje, a neko će reći ’ nismo mi tako razvijena demokratija’ – pa baš je tad važno da se ono što je prepoznato kao politička elita ponaša na način koji odgovara nekakvoj parlamentarnoj, demokratskoj logici, i baš je tada važno da se upravo uspostavljaju neki politički standardi koji odgovaraju razumevanju politike u modernom smislu.

Ima isto tako često komentara ’pa neka se samo neke stvari završavaju, ima vremena za te stvari koje se doživljavaju kao nekakva kozmetika’; ja mislim da to mora ići sinhrono, i ne vidim razlog zašto to ne bi išlo sinhrono. Ne mislim da mi prvo moramo da rešimo pitanje Kosova, pa onda pitanje političke kulture ili razumevanja demokratije, parlamentarizma. To su pitanja koja se negde čak i ukrštaju i jako je važno da se rešavaju sinhrono, jer ako vi sve skoncentrišete na rešavanje jednog problema, a dozvolite da vam se u drugom segmentu dešava potpuni raspad, pa onda nikada ništa nećete rešiti. Mislim, ta sinhronost je zapravo neophodna, a to ne može jedan čovek. To mora da radi jedan organizovan sistem. U protivnom, samo ćemo glavinjati. I da računamo da će se, eto slučajno desiti nešto kako treba, što je naravno vrlo malo verovatno da će se dogoditi. Tako da sve to skupa ostavlja ponovo na mene jedan utisak teskobe, budući da bez obzira na sve nekako ipak ovde nekako treba i živeti.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik, govorili su Miša Vasić i Srđan Milošević. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 11.11.2013.

Srodni link: Srđan Milošević – Istorija pred sudom

REHABILITACIJE U SRBIJI