- Peščanik - https://pescanik.net -

Vankuver za četnike

Bila je takva knjižica kad smo bili mali, onomad, jako davno, upamtio sam je jedino po neobičnom naslovu: „I ti ćeš postati Indijanac“. Kako je to moguće, nije mi išlo u glavu, zar nije neophodno da se pre svega rodiš kao Indijanac? Kako se to postaje Indijanac? U međuvremenu sam ukapirao…

Verovatno ste sve već videli na televiziji. Mučne scene koje su vam od ranije poznate. Tako daleke, a tako bliske… Email mi je od jutros zatrpan raznim „veselim“ poređenjima tipa „eto, nismo mi baš najgori“. Jako paze Srbi da ne budu najgori.

(Nismo. Mi smo samo najduže među najgorima.)

Da li je gore svoj grad rušiti zbog Kosova ili zbog hokeja? U oba slučaja su najviše stradale patike i elektronika. Jeste to ISTO, ali je važnije razumeti kako dotična stvar radi, odozdo.

Da se ne lažemo: grad bi podjednako stradao i da su naši obožavani Kanaksi kakvim čudom pobedili. U pitanju je jedina moguća – agresivna – reakcija na snažnu i iznenadnu krizu identiteta. Pri tom je nazočni identitet potpuno lažan i kitch, što ga istovremeno čini i podložnijim krizi – i krizu agresivnijom. Rušenje grada je, ukratko, bila logična posledica završetka hokejaške sezone. Neko nam je (kalendar, niko drugi!) presekao dotok playoffs droge u venu. Pak smo malko popizdili.

Dva hebena meseca novine ne pišu ni o čem drugom, čak i van sportskih stranica. Prenosi utakmica, analize i hokejaški „specijali“ su otprilike sve što se moglo videti na televiziji. Na poslu se na dan utakmice pola firme pojavljivalo u dresovima, automobili su bili iskićeni navijačkim zastavicama, u opticaju su bile parole „Kanaksi – to smo svi mi“ (ne zezam se) pa čak i: „Ovo je ono zbog čega živimo“. T.j. playoff. Pa čekaj bre malo – ako već živimo za playoff, zar nije nekako za očekivati da pobesnimo, jednom kada dotični prestane?

Hokej je bilo počelo da gleda i kuso i repato. Čak i oni koji čitavog života ne mogu da ga podnesu: ovde prilažem dokaz br. 1, moju dragu gospoju. Vankuver je malo knap sa trgovima, pa su počeli da zatvaraju čitave ulice za saobraćaj, i instaliraju velike ekrane ne bi li narod što masovnije dolazio i grupno konzumirao životvorni hokej, jerbo je tako ugođaj najjači…

I bi žurka neprestana.

Evo zašto pišem sve ovo: neviđeno mi idu na živce komentari novinara, političara, gradskih vlasti, kolega na poslu i svih ostalih hokejaša. Svi se skandalizuju, svi upiru prstom u nezaposlene, neobrazovane, pijane klince iz predgrađa, čude se i nikako da se načude šta im samo bi, vlast mrndža nešto o „zaveri anarhista“. Niko bre da kaže o čemu se zapravo radi.

Radi se o HOKEJU. T.j. može da se radi o bilo čemu: o Kosovu, Jevrejima, WMD, terorizmu. Ako je ljude moguće ovoliko napržiti na hokej – onda ih je moguće napržiti na bilo šta. Što kompletna istorija čovečanstva, uključujuci i ovo skromno parče koje lično pamtimo, vrlo rečito potvrđuje. Nije važno na šta ložiš masu – rezultat je uvek isti.

Srča.

Za razliku od 9-og marta 91-e, kada smo jedva skrpili materijala za reportažu od kojih 50 minuta, preksinoćna divljanja po ulicama Vankuvera su proizvela neverovatnu količinu visokokvalitetnog materijala. U doba Fejsbuka izgleda da ništa nije normalnije nego inkriminisati samog sebe: društvo se masovno slikalo kako pali policijske automobile i razbija izloge, a onda su upload-ovali slike na net. Policija ne zna šta će od obilja dokaza, a čak su i građani počeli da se „samoorganizuju“ u ovom smislu, evo jednog zabavnog primera online doušništva: Pohvataće ih sve k’o zečeve. Al’ klincima izgleda kao da je bilo svejedno zbog toga, ili je to još jedan dokaz krajnje neracionalne prirode cele stvari. Isključilo to mozak, pa udri!

Uradili su klince, opet. Mogu da im prodaju bukvalno SVE. Klinci nemaju posla, škole ni perspektive. Ovaj grad nikada neće biti njihov. Čak im ni osećanja nisu ostavili na miru, i tu je marketing našao da svrdla i mešetari. Nezadovoljenje veštačkih potreba rezultira u vrlo stvarnom besu. Zvuči li dovoljno poznato?

Koštunicu u zatvor!

 

 
Odande gledajući

Peščanik.net, 18.06.2011.