- Peščanik - https://pescanik.net -

Veliki korak

Džon Stjuart Mil je 1846. godine, da bi naglasio globalni značaj antičke kulture, napisao svoje slavne reči da je čak i kao događaj u engleskoj istoriji, bitka kod Maratona značajnija od bitke kod Hejstingsa. (Uzgred, mogu se samo uz jezu zamisliti reakcije koje bi u srpskoj sredini, nastale kad bi neko umesto bitke kod Hejstingsa u isti kontekst stavio srpsku istoriju i Kosovski boj.)

U ovoj belešci otišao bih i korak dalje i tvrdio da će za hiljadu godina – period uporediv sa onima o kojima je govorio Mil – jedina značajna stvar koja će ostati upamćena iz 20. veka biti Gagarinov let u svemir i Armstrongov korak na Mesecu, čiju 40-godišnjicu slavimo ovih dana. Istoričari će biti u prilici da kažu da je čak i kao događaj u ruskoj, kineskoj, brazilskoj,… srpskoj ili ma kojoj drugoj suženoj istoriji, Armstrongov korak značajniji od dva svetska rata, velike ekonomske krize, bitaka, ofanziva, diktatora, revolucija i štogod se već lokalno i parohijalno danas smatra ekstremno hiper-mega-ultra značajnim.

Na čemu temeljim taj optimistični (ili pesimistički, za nemali broj ljubitelja ratova, kriza, diktatora i sličnih gadosti) zaključak? Već od Kopernikanske revolucije – čiju 400. godišnjicu kroz Galilejev jubilej takođe proslavljamo ove godine kao Međunarodnu godinu astronomije pod pokroviteljstvom UN – mi znamo da je Zemlja samo sićušni i ni po čemu izuzetni delić kosmosa.

Međutim, to znanje je ostalo prilično ezoterično i elitističko sve do početka svemirskog doba. Kada su letelice bez, a naročito one sa ljudskom posadom, a kao vrhunac svega one iz misije Apolo koje su se na putu ka Mesecu dovoljno udaljile, fotografisale našu planetu kao sićušnu plavu mrljicu, svi smo dobili makar i delimičan, ali emocionalno naelektrisan, utisak o krhkosti i sićušnosti svega onoga što u rutini svakodnevnice smatramo našim svetom. Kad razumemo da u dijalogu astronauta i kontrole misije između pitanja i odgovora mora da prođe skoro 3 sekunde zbog kašnjenja signala koji se kreću brzinom svetlosti, efekta koji je u svim dotadašnjim komunikacijama bio zanemariv, počinjemo da stičemo predstavu o potpuno novoj dimenziji u koju smo ušli sa misijama na Mesec. A tih par svetlosnih sekundi su potpuno zanemarive u poređenju sa svetlosnim satima koje karakterišu udaljenosti u Sunčevom sistemu, svetlosnim godinama koje karakterišu udaljenosti do najbližih zvezda, svetlosnim milenijumima i desetinama milenijuma koliko je velika naša Galaksija, da ne govorimo o milionima i milijardama svetlosnih godina koliko su udaljene druge galaksije i ostatak veličanstvene kosmološke arhitekture. U tom kontekstu, sve zemaljske podele, pa bile one nacionalne, verske, rasne ili ma koje druge su samo još besmislenije.

Istovremeno, upravo su mnoga od saznanja koja su pratila početak kosmičkog doba ukazala koliko je naš u prostoru i vremenu sićušni habitat izložen povremenim katastrofama istinski globalnih razmera. Dovoljno je pogledati već malim durbinom na Mesec u vedrim noćima da bismo shvatili kako je moguće s vremena na vreme biti pogođen sudarima sa asteroidima ili kometama.

Jedan posebno dramatičan događaj ove vrste izazvao je masovno izumiranje živih vrsta na prelasku iz geoloških perioda krede u tercijar, pre 65 miliona godina, u kome su nestali dinosauri, amoniti i brojne druge do tada „vladajuće” biološke grupe. Brojne druge prirodne kataklizme, poput supervulkanskih erupcija, dramatičnih promena klime ili, u poslednje vreme, antropogeničnih rizika poput nuklearne zime ili bioterorizma, će sasvim izvesno ugroziti opstanak ljudske vrste, svih vrednosti koje je ona stvorila, ali i drugih biljnih i životinjskih vrsta koje smatramo vrednim, sve dok ostanemo ograničeni na jednu planetu, Zemlju. Opstanak bi trebalo da bude snažan motiv za dalje istraživanje i kolonizaciju svemira, čak i ako se naša čisto saznajna žudnja za upoznavanjem naše kosmičke okoline umanjila. Sve dok su „sva jaja u jednoj košari”, čovečanstvo je osuđeno na neminovno izumiranje; možda ne za našeg života ili onog naše dece ili unuka, ali u dugoročnoj perspektivi to je savršeno izvesno, neumitno i neosporno, kao što je neosporno da dinosaura više nema.

Stoga je jasno da je jedina istinska dugoročna perspektiva za budućnost čovečanstva i njegove vrednosti – kosmička perspektiva. Pomenuti to u kontekstu jubileja spuštanja na Mesec ne znači da mudri ljudi i autentični humanisti – Nikolaj Fjodorov, Herbert Dž. Vels, Olaf Stejpldon, Nikola Tesla, Konstantin Ciolkovski, da navedem samo par imena – nisu to videli i znatno ranije.

Kao što kaže mnogo citirano, ali nedovoljno ozbiljno shvaćeno retoričko pitanje Ciolkovskog: Zemlja je kolevka čovečanstva – ali ko još želi da ceo život provede u kolevci? Ali tek nakon Gagarina i Armstronga postalo je jasno da nema nikakvih suštinskih prepreka koje nam na tom putu postavlja Priroda. Ovo saznanje, međutim, u još oštriji fokus stavlja prepreke koje nam na istom putu postavlja Društvo – inercija, sebičnost, kratkovidost, a iznad svega neobrazovanje i intelektualna lenjost koje karakterišu dominantne političke, ekonomske i medijske elite širom sveta su neki od faktora koji, nimalo slučajno, prate smanjenje interesovanja za svemirska istraživanja i uporedni uspon antinaučnog i pseudonaučnog mišljenja. Naravno, negde se to manifestuje jače, a negde slabije: negde se smanjuju ulaganja u teleskope i akceleratore, a negde se ljudi navode da stavljaju tamne naočare i teturaju se po podrumima u strahu od predivnog prirodnog fenomena kao što je pomračenje Sunca.

Kao što je jedan od najmudrijih ljudi svih vremena, Herbert Džordž Vels, napisao u Skici istorije(1919): Ljudska istorija sve više postaje trka između obrazovanja i katastrofe. Ishod trke ostaje da se vidi, ali korak koji je načinio Nil Armstrong 20. jula 1969. godine veliki je korak u toj – najdoslovnije – trci za život i opstanak. Za sve nas.

 
Autor je naučni savetnik Astronomske opservatorije u Beogradu i vanredni profesor na Departmanu za fiziku Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu.

Peščanik.net, 20.07.2009.