Nacija je, kažu, ponovo na (povijesnoj) prekretnici. Netom izbori završiše, a referendum je iza ugla. Opet se očekuje pravorijek hrvatskoga puka – krivo zvanoga narodom, jer na referendumu se izjašnjava baš puk (demos, populus, people, Volk, itd.) kao zajednica državljana koja, barem načelno, nije utemeljena (isključivo) podrijetlom, na-rođenjem. Kao da stiže nova svečanost demokracije, sada međutim smještena u pokladno, a ne više u adventsko vrijeme.
Ne treba, međutim, brzati sa svečarskim tonovima (od dospijeća nove vlasti javni je prostor i tako prepun ulizivačkoga uljepšavanja efemernosti), jer referendum donosi i brojna dodatna, u samome listiću naravno nezabilježena pitanja. Ponajprije je riječ o neobjašnjenim razlozima zbog kojih se referendum održava barem mjesec dana ranije no što je to pobjednička koalicija bila najavila u vrijeme prijeizborne kampanje (najčešće su spominjali kraj veljače, ali i početak ožujka). Naknadno je ustvrđeno da je razlog u tomu što se već odavno sve zna o EU, ili, kako to elegantno formulira naslov interviewa jednoga od nositelja priprava: „Imali ste 10 godina da doznate što nosi EU – nema odgode”.
Raspravljati o promjeni Evropske unije
No, ovaj je argument usko lokalne naravi – o tomu što je Hrvatska prihvatila (a ne „ispregovarala“, kako vole reći) kao uvjet za ulazak građani mogu doista dosta doznati (posebice oni koji spretno krstare internetom). No, problem je posljednjih mjeseci bitno drukčiji – EU se, naime, iz temelja mijenja; o tomu bi trebalo raspravljati. Čini se nedvojbenim da postoje razlozi za zadovoljstvo zbog promjena kroz koje je Hrvatska prošla posljednjih godina kako bi položila ispite koje joj je postavljala EU (posebice kada je riječ o ljudskim pravima, vladavini prava i političkoj kulturi). No, podjednako se čini razvidnim da postoje razlozi za nezadovoljstvo promjenama kroz koje je posljednjih mjeseci prošla EU.
Riječju, to više nije institucijski sklop s kojim je Hrvatska započela pregovore, a odbijanje da se o tomu uopće raspravlja doista pokazuje demokratsku insuficijenciju (većine) hrvatskih političara (što, možda, Hrvatsku dodatno kvalificira za ulazak u Uniju – s obzirom na njezin tradicionalni, posljednjih mjeseci dodatno naglašeni, demokratski deficit). To je utoliko ozbiljnije ukoliko se radi o odluci devedesetpostotne parlamentarne većine – gotovo je, na žalost, postalo pravilom: ono o čemu se uspiju dogovoriti dvije najveće stranke pogrešno je ili besmisleno (nedavne ustavne promjene, upravljanje HRT-om, ili odluka o zbrzanome datumu referenduma).
Kontrola korektnosti referenduma?
Nije bilo ozbiljnih razloga za referendum već u siječnju bez iole ozbiljne diskusije o recentnim promjenama u Evropskoj uniji, barem ne onih koji se tiču demokratske procedure. Štoviše, zakonske odredbe ne omogućuju korektno provođenje referenduma, a na prvoj je sjednici Sabora bilo vremena za nužne izmjene da se razmatrala demokratska procedura, umjesto rokova. To više što je tom prigodom bilo vremena za izmjenu Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi s nepismeno prijetećim obrazloženjem da je to nužno žurno obaviti zbog novoizabranih funkcionara, jer inače „će neki od njih obnašati dužnosti nespojive s njihovim sadašnjim dužnostima“. Bio je to dio dvoznačnoga parlamentarnog nastupa nove većine, sapetoga između odličnoga govora mandatara i posve traljavoga vođenja prvih sjednica (s očitim naznakama ponovnoga prijezira spram parlamentarne manjine).
A trebalo je učiniti svega nekoliko nomotehnički jednostavnih promjena od kojih je ključna ona koja bi vjerodostojnost referenduma dovela na razinu koja je – kada je o parlamentarnim izborima riječ – standard već puno desetljeće. Ako je u zakonu o parlamentarnim izborima određeno da se birački odbori obvezatno sastavljaju od predstavnika vladajućih i oporbenih stranaka, bilo bi logično očekivati nešto slično i kada se radi o referendumu.
Bilo je vremena da se uglavi kako se odbori sastavljaju i od predstavnika stranaka i/ili udruga koje zastupaju pozitivan odgovor na referendumsko pitanje, ali i od onih drugih. Kako pozitivan odgovor zastupa 99,34% zastupnik(c)a u Saboru, one druge se moglo pozvati da se – npr. u roku od petnaest dana – prijave kao zagovornici negativnoga odgovora i predlože svoje predstavnike Povjerenstvu za provedbu državnog referenduma i biračkim odborima. Nije jasno zašto bi se vjerovalo rezultatima koje će ustanoviti jednostrano sastavljena tijela za provedbu referenduma (a to slijedi iz neupitne dominacije jednoga stajališta među političkim strankama), a očito se ne vjeruje takvim tijelima kada je riječ o parlamentarnim izborima.
Skepticizam nije fobija
U odnosu na ovu „sitnicu“ mnoge su druge karakteristike prijereferendumskoga ozračja zapravo drugorazredne. Na njih je i opet upozorio „Gong“, konsekventno insistirajući na važnim, ali ne i bitnim problemima hrvatske demokracije. Godinama se bave problemom financiranja kampanji (a ne demokratizacijom političkih stranka), iako kampanje, dokazano i na nedavnim izborima, ne utječu bitno na izborne rezultate, a sada su se okomili na neravnomjernost referendumske promičbe. Ta je propaganda doista jednostrana, no to će zanemarivo utjecati na ishod referenduma, jer je rečeno propagiranje barem toliko jednolično (dapače: dosadno), koliko je i neobjektivno (važi to, nasuprot indikativnim tvrdnjama „Gonga“, i za sadašnju vlast i Delegaciju EU, a ne samo za bivšu). Nevjerojatno je da bi nekoga moglo ponukati na promjenu stava kada na televiziji vidi cijelu političku vrhušku kako docira o blagodatima EU tonom, mimikom i gestikulacijom gimnazijskoga direktora koji podjeljuje ukore pred prepunom gimnastičkom dvoranom.
Atmosfera u prilog EU rezultat je činjenice da godinama već sve relevantne političke stranke zastupaju pristupanje, da to čini i velik dio akademske i poslovne zajednice (što god to značilo). Eksperti su stoga prihvatili svojevrstan diplomatizirani novogovor, kako se eventualna odvajanja od matice javnosti ne bi odveć isticala (Institut za međunarodne odnose je, tako, ovih dana objavio analizu pod indikativnim naslovom: „Hrvatska i Europska unija – Prednosti i izazovi članstva“; činjenica da, logički, pojmovni par glasi: prednosti i nedostaci zanemarena je, očito zato da se ne remeti javni sklad).
Ova su dugotrajna zbivanja formirala javno mnijenje i dovela do općega prihvaćanja Evropske unije kao sinonima za Evropu u cjelini. Čak ni protivnicima ulaska izgleda više nema smisla dokazivati očito: ne samo zemljopisno, nego i kulturno, ekonomski, politički itd. postoji (važna) Evropa i izvan EU – već i pijanci na cesti policajcima koji ih privode viču da je to „ne-evropsko“ ponašanje. Istovremeno se u političkoj „raspravi“ neštedimice rabi besmislena podjela koju su uveli eurokrati: javnost se dijeli na eurofile i euroskeptike. Elementarno poznavanje stranih riječi (koje, naravno, ne karakterizira uredsku internacionalu) traži da se nasuprot eurofilima (evroljupcima) spominju eurofobi (evrostrašljivci), jer se radi o dva kompatibilna, premda suprotstavljena, osjećajna stava. Euroskeptici su pak oni koji dvoje o tomu treba li – ili ne – pristupiti Uniji, zapravo jedini koji razumno reagiraju na dilemu.
Neartikulirano protivljenje
Nasuprot oficijalnoj retorici mnogi će euroskeptici u konačnici ipak prihvatiti članstvo u EU, jer Hrvatska je, zapravo, već u EU – kao objekt; postane li (ma koliko ograničenim) subjektom to realno poboljšava stanje. Na to će utjecati i očite argumentacijske slabosti protivnika pristupanja. Kod njih se ne radi samo o političkim marginalcima (svježe dokazanima na nedavnim izborima), nego – uz zanemarive izuzetke – i o zastupnicima posve neartikuliranih stajališta. S desne se strane insistira na tomu da u EU Hrvatska „gubi važne dijelove svoga državnog suvereniteta i, u političkom smislu, postaje neka vrsta autonomne pokrajine“, no suverenost (i njezini „dijelovi“) više nije u prvome planu za mnoge, jer ekonomska je kriza označila sadašnjost Unije (o čemu je kod nas zaprepašćujuće malo znano). Zbog toga raste značenje ljevičarske kritike, no ona je u domaćima uvjetima zaostala ispod razine Lenjinova „Imperijalizma kao najvišega stadija kapitalizma“. U svojem katekizmu ona odbacuje EU kao neoliberalni projekt, a neoliberalizam definira kao „ekonomsko-političku doktrinu koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici privatnog profita i koja djeluje u korist kapitala a na štetu većine društva“. Zaista nije jasno što je pritom „neo“, jer ovakva je „definicija“ tek primitivna verzija Hilferdingove analize i teško motivira političku protimbu integraciji.
Prvo pravo referendumsko pitanje
Nema dvojbe o tomu da će skori referendum pokazati većinsko opredjeljenje za pristupanje EU (u referendumskome pitanju se – ne baš precizno – govori o „članstvu“, kao da je Hrvatska već država-članica). Bitan je razlog tomu u činjenici da većina u društvu – prema svim pokazateljima – želi taj pristup. Ta većina, vjerojatno, nije tolika kolika će biti na referendumu, ali, kvalitativno, stav društva zasigurno neće biti falsificiran.
Ostaje pitanje demokratske procedure, što će, možda, neke od euroskeptika navesti na odustanak od referenduma (već i zbog njihove malobrojnosti to neće bitno utjecati na ishod). Ipak, povijesno gledano, Hrvatska nekako napreduje, ne samo u poredbi s davnim vremenima (1102., 1527., 1918., 1945.), nego i u komparaciji s 1991. Tada je, po prvi put, puk mogao odlučivati o državnoj (dez)integraciji, no, dok su danas problematični elementi procedure, tada je već i samo pitanje bilo protu-referendumski postavljeno – jer nije omogućivalo jednoznačan odgovor. 94% sudionika referenduma pozitivno je tada odgovorilo na nejasno pitanje: „Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?“ – pravno i politologijski to nije puno značilo, politički, očito, jest.
Danas je pravni okvir manje upitan, a politički je izvjestan, premda ni približno u mjeri zabilježenoj 1991. Slobodno interpretirajući Hašeka na djelu je, valjda, umjereni napredak u granicama zakona – i kada je o novome velikom usisivanju riječ.
Večernji list, preneseno s dozvolom autora
Zamirzine, 16.01.2012.
Peščanik.net, 17.01.2012.