- Peščanik - https://pescanik.net -

Velikodušnost – savet pobednika

Jednom, dok sam još bio u Oksfordu, Bob Mej mi je dao savet: „Nikad nećeš izgubiti ako budeš previše velikodušan.“ Bio sam impresioniran, jer Bob je bio poznat kao pobednik. Za njega pobeda u nekoj igri znači sve. Od ljudi koje poznajem on je sigurno najviše razmišljao o pobedi i porazu. Što bi rekla njegova žena: „Taj i kad se igra sa psom, igra da bi pobedio“. U to vreme, Bob nije savetovao samo mene, već i britansku Vladu. Nekoliko godina kasnije postaće predsednik Kraljevskog društva, Lord Mej od Oksforda, i dobitnik mnogih prestižnih nagrada.

Matematička analiza ljudskog ponašanja pokazuje da je Bob bio u pravu. Velikodušnost je ključni element dobitničkih strategija kod igara koje se zasnivaju na ljudskoj interakciji. Na ovim strategijama temelje se mnogi postupci iz svakodnevnog života, i one otkrivaju neobičnu evoluciju kooperativnosti.

Biolozi razlikuju dva osnovna činioca evolucije, mutaciju i selekciju. Ja bih dodao treći, a to je kooperacija. Do kooperacije dolazi kada jedna osoba plati cenu da bi druga osoba ostvarila neki dobitak. Ovde se cena koštanja i dobitak vrednuju reproduktivnim uspehom. Reprodukcija može biti genetska ili kulturna. Ova druga se odnosi na širenje znanja i ideja.

Samo uz određene mehanizme prirodna selekcija može odabrati pojedince koji smanjuju svoju kondiciju da bi poboljšali kondiciju svog konkurenta. Jedan od tih mehanizama jeste direktni reciprocitet: moja strategija zavisi od onoga šta si ti učinio meni. Drugi je indirektni reciprocitet: moja strategija ne samo da zavisi od toga šta si ti učinio meni, već i od onoga šta si učinio DRUGIMA.

Matematička analiza oba mehanizma pokazuje da su dobitničke strategije obično velikodušne, pune nade i praštanja. Velikodušnost ovde znači da pojedinac ne traži da dobije više od svog protivnika, nada označava saradnju u prvom potezu ili u odsustvu informacija, a praštanje znači pokušaj ponovnog, pomirljivog uspostavljanja saradnje nakon slučajnog izostanka podrške. Ove tri osobine su povezane. Ako sam velikodušan, lakše mi je da oprostim, da imam poverenja i da rizikujem saradnju sa novopridošlim igračima.

Na Vimbldonu morate poraziti protivnika da biste ušli u sledeći krug. Ali svakodnevni život nije teniski turnir. Većina naših interakcija odvija se u populaciji igrača i nagrade sa akumuliraju tokom susreta sa različitim ljudima. Pošto je sveukupni uspeh proporcionalan tom zbiru nagrada, druga osoba u bilo kom susretu više je saradnik nego protivnik. Ako sam spreman da drugima prepustim malo veći deo kolača oni će želeti da taj kolač podele sa mnom. Od velikodušnosti se tako mogu umesiti neke veoma uspešne pogodbe.

Eksperimenti su potvrdili uspeh velikodušnosti. Tipičan primer uključuje studente i kompjutere: kompjuter uparuje pojedince po slučajnom izboru. Jednoj osobi, donatoru, postavlja se pitanje da li bi želeo da prebaci nešto novca primaocu. Danotor zatim dobija informaciju o odlukama primaoca u prethodnim rundama, sa drugim igračima. Eksperiment je pokazao da ljudi svoje odluke zasnivaju upravo na prethodnom ponašanju primaoca. Velikodušni ljudi imaju veće šanse da dobiju donacije.

Slični sistemi zasnovani na dobroj reputaciji funkcionišu i prilikom elektronske trgovine. Kada kupujete fotoaparat preko interneta, verovatno je da ćete razmotriti i cenu i reputaciju prodavca. Potrošači su voljni da plate više ukoliko smatraju da je prodavac pouzdan. Uspešni sajtovi su oni sa dobrom reputacijom.

Zašto onda ljudi nisu uvek velikodušni, puni nade i pomirljivi? Deo objašnjenja bi mogao biti taj što saradnja nikad nije stabilno stanje. Matematička proučavanja pokazuju da je ona stalno ugrožena mogućim izostankom podrške. U društvu nekooperativnih, gde niko nikome ne pomaže, spremnost na saradnju može se pojaviti ukoliko se pojavi grupa ljudi koja počne da primenjuje strategiju direktnog reciprociteta zvanu „milo za drago“ – činim ti isto ono što ti činiš meni. Milo za drago ne može dugo da traje jer je želja za osvetom autodestruktivna. Ubrzo će biti zamenjena za poboljšanu verziju – „velikodušno milo za drago“. Evo, sarađivaću kad god ti sarađuješ, a ponekad čak i onda kada ti to ne učiniš. Drugim rečima, pomirljiv sam. Neko vreme saradnja cveta. Ali u društvu „velikodušnog milo za drago“ pojava bezuslovnih saradnika na kraju dovodi do invazije onih koji to nisu. A to vodi do cilklusa saradnje i nesaradnje, što može da objasni, makar delimično, mešavinu spremnih i nespremnih na saradnju, koja je u ljudskom društvu stalno prisutna.

Matematički modeli omogućavaju precizno ispitivanje osnovnih aspekata ljudskog ponašanja. Igre koje su ovde opisane javljaju se u svakom društvu. Drevni ljudi su najveći deo vremena provodili u malim grupama gde se interakcija ponavljala. Isto važi i za većinu odnosa u savremenom svetu: ponovni susreti su uvek mogući , a ulog je obično čovekova reputacija. Evolucija prosocijalnog ponašanja ne može se razumeti van okvira direktnog ili indirektnog reciprociteta. Verujem da su igre indirektnog reciprociteta zapravo odgovorne za ključne pritiske selekcije na polju socijalne inteligencije i jezika.

U takvim igrama, socijalna inteligencija je neophodna da bi se pratili i tumačili tuđi međusobni odnosi. Sa velikim interesovanjem pratimo šta naša srodna bića čine, kako nama tako i drugima. Kada odlučujemo o svojim potezima, imamo u vidu – često podsvesno – moguće posledice po našu reputaciju. Štaviše, sopstvena zapažanja često nisu dovoljna, mi želimo da učimo iz tuđeg iskustva. Širenje glasina o indirektnom reciprocitetu zahteva upotrebu jezika. Kako je moj kolega Dejvid Hejg jednom lepo primetio, „za direktni reciprocitet ti treba lice, za indirektni ti treba ime“.

 
Martin A. Nowak, Nature, 4.12.2008.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 14.01.2009.