- Peščanik - https://pescanik.net -

Verbatim

 
Masovno objavljivanje diplomatskih depeša na sajtu WikiLeaks u prvom trenutku je izazvalo komentare koji otkrivaju duh vremena: neki su tvrdili da ova dokumenta sadrže samo banalnosti, dok su drugi govorili da se u ovim depešama nalaze važne državne tajne, koje ne bi trebalo objavljivati, jer „deci ne govorimo sve“, što otkriva stav da ti ljudi građane smatraju infantilnima.

Iz mog ugla, budući da sam više od deset godina svakodnevno čitao takve telegrame, mogu da posvedočim o njihovom značaju – nije prošao ni jedan jedini dan, a da iz njih nisam naučio nešto korisno o vođenju spoljne politike.

Ova polemika otvara prostor da se prisetimo jednog od najtežih filozofskih koncepata: tajnosti. I razloga zašto svako neke tajne čuva više od bilo čega drugog.

Prvo, šta je to tajna? To je činjenica koju čovek zna i koju odbija da podeli sa drugima. Stoga je tajna sastavni deo jednog odnosa: da bi postojala tajna, potrebno je bar dvoje.

Onaj koji je zna je, bukvalno, „insajder“ – on može da donese mudrije odluke od onog koji ne zna; posebno ako taj drugi ne zna da ovaj zna.

Takva informacijska asimetrija je društveno prihvatljiva kada korespondira sa raspodelom znanja potrebnom za podelu rada: svaki pojedinac zna nešto što je potrebno za funkcionisanje društva, a intelektualno vlasništvo omogućava da se vrednovanje inovacije ne dovede u pitanje.

Ova asimetrija nije prihvatljiva kada stvara neizdrživu nejednakost u raspodeli informacija potrebnih za život: onda svako želi da zna onoliko koliko i drugi znaju.

Tako je dostupnost informacija sada, a ubuduće će biti još više, jedna od glavnih ljudskih potreba i jedno od najvažnijih ljudskih prava.

U privatnom životu, to podrazumeva ne samo da ne lažemo, već i da govorimo potpunu istinu. Činjenica da će se sve jednom doznati primorava svakoga da prihvati ponašanje drugoga i ubrzava evoluciju morala. Psihoanaliza, zasnovana na otkrivanju onoga što je u nama skriveno, bavi se razotkrivanjem tajni. Ovakva transparetnost takođe dovodi do prestanka blaćenja drugih, i do pristanka na legalizaciju njihovog ponašanja; to se desilo sa homoseksualnošću; to će se sutra desiti sa istopolnim roditeljima; i mnogo kasnije, sa poliamorijom.

Na kraju, u javnom životu, demokratska dinamika primorava političare na odgovornost; ona od njih zahteva da žive kao otvorene knjige. A kada to ne čine, novinari ih nateraju.

Međutim, jedan deo tajnosti ostaje apsolutno nužan: niko se ne sme prisiljavati da kaže šta misli. To je čak i važnije od ostalih sloboda; konkretno, ni od koga se ne sme zahtevati da otkrije svoja verska ili politička uverenja.

To je jedan od preduslova za život u zajednici: niko se ne sme prisiljavati da kaže šta misli o drugima.

To je, na kraju, i preduslov za pregovore, koji je pretpostavljen svakoj razmeni, komunikaciji i diplomatiji: niko se ne sme prisiljavati da obelodani sve ustupke na koje bi pristao, ni u privatnim ni u javnim pregovorima, niti da otkrije psihološka, finansijska ili vojna sredstva koja mu stoje na raspolaganju. U tome je smisao državnih tajni. Oni koji budu znali kako da ih sačuvaju biće sutrašnji pobednici.

 
L’Express Blog, 06.12.2010.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 14.12.2010.