- Peščanik - https://pescanik.net -

Verujem i želim

Bilo bi izvrsno kada bi nestranačka i stručna ličnost na čelu urbanizma Beograda bila dr Dubravka Stojanović, istoričarka. Bez ikakvog ovlašćenja sa njene strane, predlažem da u izvršnoj formi predsedava svakom telu nadležnom za urbanizam.

Ne znam da li ste primetili, ali meni se čini da u poslednje vreme naši političari sve sa Predsednikom na čelu imaju običaj da kažu “Ja želim da verujem”, “Verujem da ćemo uspeti”, a naročito je u upotrebi, i to ne samo kod nas, već koliko vidim i čujem i u međunarodnoj zajednici, iskaz “Ja ću učiniti sve”, ili “Mi ćemo učiniti sve”.

Veoma me je obradovala vest o institucionalizaciji gradske vlade, a istovremeno i činjenica da su na dnevnom redu razgovori o deportizaciji funkcija, te da je i Liberalno-demokratska partija uspela da se izbori za takvo stručno mesto u sekretarijatu za urbanizam.

“Ja želim da verujem”, iako ne verujem, da će civili, građani, prestati da budu ganjani urbanističkim haosom, baš kao što su u vremenima rata bili ganjani etničkim čišćenjem, mobilizacijom, pretnjama, ucenama, ubistvima, jer kao što vidim, a nije mi to prvi put, pa ponavljam, čovek zaista ne zna šta je grđe, da li to što je rušeno, posebno kada se radilo o “drugima”, ili ono što je ovde sazidano.

Često se govori o rušilačkom nagonu NATO-a, ali se retko govori o graditeljskim i investitorskim uzurpacijama i eksproprijacijama baš u to vreme.

Držim da je period aktivnog ratovanja i rušenja u vezi sa onim što svakodnevno gledamo oko sebe, sa instalacijom novog poretka u vidu novog biznis centra ili kuće, zgrade zapravo. Koja je nekako improvizovana i zahteva legalizaciju do koje će doći onda kada svaka moć bude u rukama onih koji se ne sećaju, koji nemaju interesa da se sete, već da budu novi i sve noviji.

Tu skoro penjem se od Užica, preko Mačkata na Zlatibor. Vidi li to ko.

Znam sve, ili bar deo svega toga oko korupcije, moćnika, tajkuna, znam da nisu u pitanju načela estetike, već savnim druga, izrabljivačka, varvarska, uzurpatorska, politička, ali stvar nadilazi “podnošljivi razvoj”, i devastacija je tolika da se prosto postavlja pitanje hoće li priroda i planina sama nekim stresom zbaciti sa sebe sve te ljudske i građevinske rugobe. Pa sve znamo o tome, ali pored toga prolazimo ne samo kao da nije “naše”, već kao da je to nekakva prirodna nepogoda kojoj se ne može stati na kraj. Šta to ljudi rade od sopstvene zemlje, koja, eto, više nije “umrežena” sa “drugima”. Da li se, kako kažu, gospodin Ilić vozi onim drumom, slalomom sa Zlatibora, tamo sa druge strane od Beograda, gde je svaka krivina neočekivana, a pri tom ako je nalevo ona naginje nadesno, a ako je nadesno naginje nalevo, veoma metaforično, samo opasno.

Svako zida onako kako je i sam zazidan.

Pa sa velikom nadom i pod sloganom “Hoću da verujem”, “Učinićemo sve da do toga dođe”, ili “Učinićemo sve da do toga ne dođe”, naročito kada je Kosovo u pitanju, a bez svesti da je urbanizam Kosova već na Zlatiboru, i ne samo na Zlatiboru, čitam intervju novog ministra za ekologiju Olivera Dulića, koji je u prvim trenucima veoma radikalan, a onda, postepeno, dolazi do razumevanja za sve one koji su “investirali”, pa onda o zakonima koje treba doneti, zakone, sve sa ona preostala dva inspektora kojima “graditelji i investitori” prete do smrti, kako smo to imali prilike da čujemo na TV.

“Ruši to, Bogdane”, napisao je svojevremeno Bogdan Tirnanić gradonačelniku Beograda Bogdanu Bogdanoviću, kada se pojavilo ono stakleno čudo od Jugodrva pored Narodnog pozorišta u Beogradu.

E sada, da bi verovanje i nada mogli “zaživeti” bilo bi izvrsno kada bi nestranačka i stručna ličnost “na čelu” urbanizma Beograda bila dr Dubravka Stojanović, istoričarka. Bez ikakvog ovlašćenja sa njene strane, predlažem da u izvršnoj formi predsedava svakom odboru ili svakom “telu” nadležnim za urbanizam. Da li je to moguće. “Ja želim da verujem da je to moguće.”

Ili , da svako u sekretarijatu za urbanizam, a i svaki naš predstavnik u gradskoj vladi pročita knjigu Dubravke Stojanović “Kaldrma i asfalt”, sve piše, i kako i kada i zašto i pošto. Prosto izgleda neverovatno da posle ove Dubravkine knjige može da se nastavi divljanje po kvadratnom metru javnih i tajnih prostora.

Sve znam, “da je tu lova velika”, da se ovaj i onaj “ugradio” i “utalio”, prosto je čoveku muka od te terminologije, znam i za “dil”, dođe mi da povraćam od ove reči, ali ne zato što sam fina, već zato što protivprirodni blud u koji je ugrađena zločinačka delatnost, mora da se ishodi kičem i ružnoćom, a ovo dvoje nasiljem svake vrste. Ako se poseku drvoredi na Novom Beogradu, e ne bi li se dobio građevinski prostor, broj fašista će rasti.

 
Danas, 20.08.2008.

Peščanik.net, 20.08.2008.