Vicdan Ozerdem sigurno se radovala kratkom odmoru u Hrvatskoj sa suprugom i malim sinom. Nije ni slutila da će se njeno ljetovanje pretvoriti u dugotrajnu noćnu moru, jer je već po dolasku iz Njemačke, gdje inače živi, uhapšena i odvedena u pritvor u Dubrovniku. Sve po tajnoj tjeralici turskog Interpola, prema kojoj Turska traži ekstradiciju te novinarke i ljevičarke, optužene za terorizam koji se, međutim, sav sastoji u njenoj odvažoj višegodišnjoj borbi za politička, medijska, ljudska prava.
Zbog svoga je aktivizma u Turskoj, čija vlast nema milosti prema političkim oponentima, Vicdan u zatvoru provela punih pet godina, izvrgnuta svim vrstama torture, a 2000. sudjelovala je i u velikom zatvorskom štrajku glađu pod nazivom „Povratak u život“, što ga je vlast nemilosrdno prekinula, pucajući po zatvorenicima, pri čemu je ubijeno njih 30, a ranjeno 150. Po izlasku iz zatvora, Vicdan Ozerdem, teško narušena zdravlja, napušta Tursku i odlazi u Njemačku gdje odmah dobija politički azil i status izbjeglice.
Unatoč tome, ovih dana sud u Dubrovniku, nakon što je Vicdan već prebačena u zatvorsku bolnicu zbog ozbiljnog pogoršanja zdravlja, donosi skandaloznu presudu o njenom izručenju Turskoj. I time potpuno ignorira odluku Njemačke koja je 2009. godine odbila isti zahtjev Turske.
Teško je, naravno, pristojnim riječima opisati moralni profil suca koji je ispisao nalog o izručenju, navodeći terorizam kao razlog, i to nakon što su njemačko pravosuđe, tamošnje socijalne i zdravstvene službe poslale iscrpnu dokumentaciju iz koje je vidljivo da je Vicdan žrtva isključivo političkog progona. Te da postoji opravdana bojazan da bi njen povratak u Tursku opet značio zatvor i izloženost torturi kakvu je godinama prolazila. Umjesto da se novinarku odmah vratilo u Njemačku, hrvatsko je pravosuđe zavidnom brzinom odlučilo najgore, jer da su, eto, „takvi propisi i procedura“. Savjest, pak, ionako stanuje tek u imenu te političke aktivistice, bezrazložno izložene novom snažnom strahu i nedopustivom maltretiranju. Vicdan, naime, na turskom znači savjest.
A ovdje je riječ upravo o posvemašnjem nedostatku savjesti, kao mučnoj dijagnozi hrvatskog pravosuđa. Jer baš nekako istodobno dok je dubrovački sud strogo donosio jednu neljudsku odluku, Vrhovni sud Hrvatske stanovitog je Mihajla Hrastova suosjećajno osudio na četiri godine zatvora. Za ubojstvo čak 13 ljudi! Kao olakotna okolnost za likvidaciju velike grupe rezervista Jugoslavenske narodne armije u vrijeme rata, navedena je „nužna obrana“, makar je u 20 godina dugom sudskom procesu nesumnjivo utvrđeno da su rezervisti prije likvidacije bili razoružani i vezani.
Najviši sudski autoriteti izračunali su tako da život svakog od trinaestorice ubijenih mladića vrijedi tek nekoliko mjeseci zatvora ili onoliko koliko je turska novinarka provela u hrvatskom zatvoru. I dok jedan notorni ubojica uskoro izlazi na slobodu, budući da je veći dio kazne već proveo u pritvoru, Vicdan Ozerdem prestravljena je od same pomisli na povratak u Tursku u kojoj je već prošla torturu samo zato jer je htjela više političkih i ljudskih sloboda. To jest sve ono što je nepoznato i zločincu Hrastovu, ali i onima koji su presudili da je oduzimanje tuđeg prava na život bilo nužni dio „obrane“ domovine.
Slično je, također „u ime domovine“, ovih dana presudio i jedan „časni“ zagrebački sudac kada je iz pritvora pustio ubojicu šestorice srpskih staraca iz sela Grubori u zaleđu Šibenika. Riječ je o jednom od eksponiranijih ratnih zločina hrvatskih vojnika, kako zbog svoje brutalnosti, tako i činjenice da se masakr dogodio nakon završetka ratnih operacija. Dakle, iz čiste, grube etničke mržnje. A pošto je iz pritvora već pušten i drugi optuženi za isti pokolj, poražavajuća sudska poruka glasi kako za zločin u Gruborima nitko nije kriv. To jest nije se ni dogodio!
Sudac je, naravno, svoju skandaloznu odluku obrazložio nedostatkom dokaza, iako je isti ubojica prilikom prve istrage, još prije 17 godina, ponosno priznao zločin kazavši: „Ja sam to učinio i tko mi šta može!“
I doista, tko mu što može u državi u kojoj pravosuđe adorira domaće ratne zločince, namjerno otežava i prolongira i ono malo procesa za ratne zločine, mahom pretvorenima u bijedne sudske farse. Čak i kada se radi o najgorem ljudskom ološu, poput recimo vođe eskadrona smrti, Tomislava Merčepa, odgovornoga za smrt više od 30 ljudi srpske nacionalnosti, a čijem sramotnom suđenju svjedočimo ovih dana.
Isto to nacionalizmom zadojeno sudstvo s bezdušnom se lakoćom, eto, iživljava na stranim „teroristima“, poput turske novinarke, o čijoj će sudbini, srećom, ipak odlučiti ministar pravosuđa, jer na to ima diskrecijsko pravo. A sudeći prema rezolutnoj izjavi premijera Milanovića kako njegova vlada neće nikada izručiti nekog novinara, Vicdan Ozerdem vratit će se u Njemačku.
Ostat će međutim gorak okus olakog presuđivanja o terorizmu turske novinarke, kako je nazvano njeno ustrajno suprostavljenje režimu, i s druge strane benevolentan odnos prema pravim, domaćim teroristima, pa još i ratnim zločincima. Koji su, za razliku od Vicdan, svojevremno krvavo branili jedan sličan rigidan, nacionalistički režim, kukavičkim dokidanjem prava na život pripadnika druge etničke zajednice.
Mladina, 21.09.2012.
Peščanik.net, 25.09.2012.