Čak su i oni kojima se u cjelini nije dopala Tanovićeva Ničija zemlja, znali istaknuti da u ovom filmu postoji jedna jako dobra scena: ona u kojoj vojnik u rovu, u vrijeme dok rat u BiH bjesni i u kojem je BiH glavno globalno krizno žarište, čita novine i komentira: “Vidi sranja u Ruandi.” Kao svaku dobru (crno)humornu repliku, i ovu je moguće tumačiti na različite načine. S jedne strane, ona ukazuje na svijest o relativnosti vlastite situacije, na mogućnost da negdje južnije, vojnik u rovu u Ruandi čita novine i kaže: “Vidi sranja u Bosni.” S druge pak strane, ona ilustrira teškoću razumijevanja humanitarno-političkih problema negdje na drugom kraju svijeta, pa čak i selektivnost daljinske empatije. Najkrvaviji rat na našoj planeti u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća iz perspektive rata u Evropi je puko sranje.
Jedno od općih mjesta i stajaćih tema ratne bosanskohercegovačke (a naročito sarajevske) književno-publicističke produkcije jest “prozivanje” Evrope i Zapada zbog ravnodušnosti spram patnji ljudi u poharanoj Bosni i opsjednutom Sarajevu. Postoji čitav ovdašnji paraknjiževni žanr koji bi se mogao krstiti sintagmom “Evropo, stidi se”. Najironičnije u cijeloj priči je zapravo ono na šta je ukazala Samantha Power: u odnosu na ravnodušnost spram tragedija u tzv. trećem svijetu, rat u Bosni i Hercegovini je itekako snažno djelovao na javnost u zapadnoevropskim zemljama i SAD-u, tako da je tzv. međunarodna zajednica, makar i sa zakašnjenjem, ipak intervencijom i intenzivnim posredovanjem u pregovorima zaustavila taj rat. Oni koji su u BiH u ono doba željeli poluozbiljno-poluironično amnestirati ravnodušne zapadnjake, nudili su argument njihove nemogućnosti da uopšte zamisle iskustvo rata. Onaj famozni stih “da ti roknu samo dvije – sve bi ti se samo kazalo” spada u taj registar. Ispostavlja se, međutim, da ni činjenica da je nekom nekoć rokalo mnogo više od dva puta ne garantuje sućut i empatiju. Reakcije bosanskohercegovačkih medija i ukupne javnosti na sukobe u Kirgistanu i strašne patnje tamošnjih civila, dobrano usporedive sa događajima u BiH prije nepune dvije decenije (masovna ubistva, silovanja, mučenja, progoni), žalosno su stereotipne i oskudne. Sve se svodi na papagajsko ponavljanje agencijskih vijesti i (gromo)glasnu ravnodušnost.
Dobro, nije baš ni da je situacija u Bosni i Hercegovini sjajna, usprkos činjenici da nije rat. Međuetničke napetosti, siromaštvo, zapaljiva retorika – zbog svega toga je bh. javnost još u dobroj mjeri o sebi samoj zabavljena. A ipak, nije uvijek tako. Postoje u svijetu neuralgične tačke koje i u ovakvoj BiH uspiju prizvati i izazvati empatiju i solidarnost, makar prividnu. Evo, recimo, najskorijeg primjera. Kad je Izrael nedavno izazvao krvoproliće na brodu Mavi Marmara, jednom od šest brodova iz flotile mira, konvoja koji je pokušao prekinuti blokadu Gaze, reakcije su, u Bosni i Hercegovini, a naročito u Sarajevu, bile i više nego glasne. Svi su se osjetili prozvanim da jasno i nedvosmisleno osude Izrael: od političkih lidera preko novinskih komentatora pa sve do tzv. običnog svijeta koji je i na uličnim demonstracijama osudio nasilje. Otkud ta senzibiliranost na nasilje nad civilima koje provodi izraelska vojska, odnosno ravnodušnost kao jedina reakcija na mnoge gore i masovnije zločine počinjene u Kirgistanu? Pitanje zapravo nije teško. Radi se o još jednom primjeru “udešene percepcije” karakteristične za veliki dio sarajevske javnosti, a kad je riječ o globalnim sukobima u kojima učestvuju muslimanski narodi. Ako su muslimani žrtve, a nemuslimani napadači, osuda je promptna, snažna i neizostavna. Ako je, međutim, situacija obrnuta, a također i ako se radi o međumuslimanskom sukobu, reakcije po pravilu izostaju. Pošto međuetničko nasilje u Kirgistanu spada u potonju kategoriju, pošto su i Kirgizi i Uzbeci sunitski muslimani, i to prilično umjereni i sekularizirani, a usprkos tome jedni drugim priređuju brutalno etničko čišćenje, oni što su najglasniji u osudi Amerike pri invaziji na Irak, odnosno Izraela zbog nasilja u Gazi i na Zapadnoj obali, sada šute. Oni kojima je situacija na nekim drugim kriznim žarištima u svijetu uvijek posve jasna i uvijek bez problema biraju “svoju” stranu, sada su zbunjeni ili ravnodušni, a kao vrhunac empatije ili angažmana eventualno mogu parafrazirati pominjanu Tanovićevu repliku i listajući novine u kafani, u pauzi između dvije popodnevne utakmice na Svjetskom nogometnom prvenstvu, društvu za stolom dobaciti: Vidi sranja u Kirgistanu.
Oslobođenje, 22.06.2010.
Peščanik.net, 23.06.2010.