S vremena na vrijeme nailazim na rezultate nekakvih socioloških anketa, koje bi u principu morale označavati pojedine tendencije ili, kako se to kaže na ruskom jeziku, trendove. Tako sam negdje vidio rezultate jedne sociološke ankete, koja je ispitivala građane koji je njihov najveći moralni autoritet.
To je dobra stvar, zapravo. Sama po sebi hipoteza da u državi postoje raznovrsni moralni autoriteti kao da je dokaz za kakvu-takvu relativnu zrelost i zdravlje društvenog organizma.
Da ne bi smarao poštovanu publiku, odmah ću reći da je prema rezultatima te ankete vječito aktualni predsjednik postao moralni autoritet za otprilike trećinu ispitanika, a također veoma aktivni patrijarh Kiril skupio je jedva jedan postotak.
Reklo bi se da iz svih tih postotaka mora u pravilu uslijediti nekakav važan zaključak. Ako ne važan, onda barem nekakav. No dobro…
U sovjetsko vrijeme sociologija i sociološka praksa bile su pod velikom sumnjom. Kad bi se u uvjetima totalitarnog snažnоg osjećaja dubokog zadovoljstva, koji obuhvaća sve slojeve sovjetskog društva i koji je dan direktivom iz odgovarajućeg odjela Centralnog komiteta jednoglasja, odjednom ispostavilo da dragu komunističku partiju ili miroljubivu vanjsku politiku „našeg rukovodstva“ podržava ne 99,99 posto stanovništva, nego samo 88,88 i kad bi ti buntovnički postoci postali na neki način svuda poznati, to bi se percipiralo kao izdaleka vidljiva, opasno zjapeća rupa na ogromnom, preko čitave države razapetom transparentu na kojem stoji natpis „Narod i partija su jedno“.
Aktualnom, a ne dekorativno-propagandističkom sociologijom bavili su se tad ne toliko sociolozi svakodnevnice, koliko najvulgarniji drukeri, koji su od jutra do večeri prisluškivali razgovore u redovima za jetrenicu pseća radost,1 u kvartovskim i gradskim saunama, u vlakovima na duge relacije, u kantinama knjižnica, u kuloarima znanstvenih konferencija i restoranima stvaralačkih saveza.
To je i bila više ili manje objektivna sociologija, iz koje su se pravili najraznovrsniji zaključci i formirala različita aktivna rukovodstva. No to je bila totalitarna homogena država, ne ova sadašnja, u kojoj uz dozvolu srdačne vlasti cvate sto i nešto cvjetova, koji borave u živčano-vitalnom iščekivanju djelomične pljevidbe.
Sve se spoznaje u usporedbi. Ako bi se u tim prijašnjim vremenima ispostavilo da trećina ispitanika smatra da je njihov, recimo, premudri generalni sekretar moralni autoritet, onda bi to značilo nepopravljivu katastrofu. А danas je to baš taman. Danas je to, kako govori mladež, norma. To je čak, ako hoćete, pravi povod za zakonitu svečanost s domjenkom.
Nije da bespogovorno vjerujem državnim sociološkim službama. No smatram da, ako su i pokoji postotak po svojoj neiskorjenjivoj navici navukli, onda svakako nešto sitno. Mislim da zaista otprilike tako stoje stvari.
Ne radi se tu o brojkama i postocima, nego o tome što podrazumijevaju ti najintenzivnije misleći postoci pod takvim, reklo bi se, razumljivim kategorijama kao što su „moralan“ i „autoritet“. Nešto mi se čini da to nije uopće ono što pod tim, recimo, shvaćam ja. Nešto mi se čini da riječ moral često označava podaničke osjećaje i spremnost, koji su lišeni svake kritike, da se u svim slučajevima prikloniš vlastima i moći. Uglavnom tipičan moral, zar ne?
Što se tiče riječi autoritet, smatram da je ona – u operativnom rječniku ogromnog broja građana, čija je slika svijeta gusto prožeta kriminalnom etikom i estetikom, s njihovim pojmovima mažnjavanja, mita, sklapanja dealova, tuča i makljaža – proizašla otprilike iz tog konceptualnog niza.
Naravno, zanimljivije stoje stvari s outsiderima takve sudbonosne ankete. Neki se pitaju kako je u ovoj duhovnoj i pravoslavnoj državi, kakva je izvan svake sumnje Rusija, u kojoj je sve stegnuto do pucanja, patrijarhu pošlo za rukom osvojiti samo jedan mršavi maleni postotak. Kako?
No bolje o tome da ne mislimo, zato što riskiramo da ćemo upasti u nekanonsko, netradicionalno polje rada, područje alternativne aritmetike, koja ne samo da nam neće ništa objasniti, nego će nas još više dovesti u nepriliku.
Već sam jednom vidio rezultate nekih anketa koje su pokazivale da je broj onih koji sebe nazivaju pravoslavcima otprilike deset puta premašio broj onih koji sebe zovu vjernicima. Što svi ti respondenti shvaćaju pod pravoslavljem i pod vjerom u Boga i zašto se ta dva pojma toliko očito, toliko užasno uzajamno ne podudaraju, morali bi razumjeti, prema mojem mišljenju, ne sociolozi već stručnjaci nekakvih sasvim drugih područja.
МБX медиа, 05.04.2020.
Preveo Ivo Alebić
Peščanik.net, 11.04.2020.