Evropska je dužnička kriza danas glavni izvor financijske nestabilnosti na globalnim financijskim tržištima. Bjelodano je da problem nije moguće trajno ukloniti ako se ne snizi ekscesna zaduženost nekih država. No, kako financijska (ne)stabilnost tako i sposobnost upravljanja dugom intimno su povezani. Ekonomisti bi rekli endogeni. Što se dugom više može upravljati, veća je financijska stabilnost i dakle sposobnost upravljanja dugom. I obratno.
Ekscesnu zaduženost dakako nije moguće odstraniti preko noći. Razloga je mnogo, neki od njih imaju ekonomskog rezona, no većinom je riječ o borbi interesnih skupina da očuvaju svoje privilegije. Od investitora u banke, koji žele da neko drugi pokrije očekivane gubitke kapitala, do sindikata, koji žele očuvati svoje privilegije iz proračuna. Neovisno o tome što ekscesnu zaduženost nije moguće odstraniti preko noći, to ne znači da nije moguće brzo donijeti mjere koje je vremenom mogu zajamčiti. I upravo je nepravovremeno donošenje mjera izvor današnje financijske nestabilnosti. Ona povećava premije za rizike na dug država, čime se povećava teret financiranja i ono uopće postaje upitno. Začaran krug.
U današnjem financijski integriranom svijetu javnofinancijsku krizu jedne države, na primjer Grčke, ne možemo jednostavno zatvoriti u staklenku s naljepnicom Grčka i baciti u Egejsko more. Zato je to postao problem cjelokupnog evro-područja. Sporost i oklijevanje s mjerama na toj ravni otvara danas pitanje zaraze krizom čitavog niza javnofinancijski slabih država. Problem je dakako danas teži nego što bi bio da se aprila 2010, kad su se problemi s Grčkom pojavili na naslovnicama, djelovalo energičnije.
A kako se djelovalo? Zajednički imenitelj svih instrumenata koji su danas u upotrebi jeste obećanje nekoga ili nečega koji se čini financijski čvrstim da će poravnati dug onoga koji se čini financijski slabim. Tako je s evropskim EFSF-mehanizmom (European Financial Stability Fascility) za jamčenje financijske stabilnosti u Evropi, čija bi sredstva trebala da jamče stabilne države. Njemačka se, na primjer, zadužuje umjesto Grčke na međunarodnim tržištima, a novac ide u Grčku. Međunarodni monetarni fond postupa slično. Grčkoj daje kredit sredstvima što ih pridobiva zaduživanjem na međunarodnim tržištima U oba slučaja riječ je o virtualnom stvorenim financijskim sredstvima, koja imaju neku realnu vrijednost ako većina ljudi vjeruje da će ih njihov izdavalac platiti.
Veoma slično je s nedavnim obećanjem vlada na vrhu EU da su države spremne dokapitalizirati banke koje bi možda zašle u probleme kada se bude otpisivao grčki dug ili, ako se zalomi, dug još koje države.
Ilustrirat ću što želim reći. Da bi ojačala povjerenje u bankovni sistem, država jamči za bankovne uloge ljudi. Ako vam neko jamči za bankovne uloge, tada vjerojatno nemate razloga da u slučaju sumnje u stabilnost banke svoje uloge iz banke podignete. Ako tako odluče i svi drugi deponenti banke, tada ne postoji opasnost da zbog kratkotrajnih problema s likvidnošću solventna banka propadne. Tako su s pojavom krize jeseni 2008 praktički sve države u svijetu uvele neograničeno jamstvo za bankovne uloge.
No, pogledajmo kako s tim stvarno stoji. Bankovni ulozi pojedinaca i poduzeća u Sloveniji iznose približno oko 23,5 milijarde eura. Država Slovenija može za te uloge mirno jamčiti, no jasno je da niti slučajno ne može svoja jamstva ispuniti ako bi štediše u bankama istovremeno to od nje zahtijevale. Cjelokupni dug države je manji (približno 16 milijardi eura), ali ni za njega nije jasno da li smo ga sposobni servisirati. Imamo iznimne probleme sa smanjenjem proračunskog deficita koji iznosi manje od desetine bankovnih uloga. A kamoli da bi država platila bankovne uloge!
Slično je u bilo kojoj drugoj državi. Zato možemo biti uvjereni da bi umjesto ispunjenja neograničenog jamstva za uloge, države zabranile podizanja odmah kada bi započele navale na banke.
Zašto dakle jamstva za bankovne uloge? Zato jer vjerujemo u njih. Ako, naime, vjerujemo da država može svoje jamstvo ispuniti, tada navale na banke nema i jamstva ne treba ispunjavati. Ako u jamstvo ne vjerujemo i ako do navala na banke dođe, jamstvo nije moguće ispuniti. Jamstvo je čvrsto samo koliko je čvrsta vjera u njega.
Natrag k rješavanju evropske financijske krize. Kada smo se jednom zbog „evropskih“ razloga odlučili da Grčka neće biti automatski isključena iz evro-područja i da imaoce obveznica i dionica banaka, koje su im pri lakomislenom ponašanju pomagale, nećemo ostaviti da ih financijska tržišta primjereno „nagrade“, ostalo nam je samo da Evropa da jamstva za pomoć. Oklijevanje da li će u EFSF biti 400, 600 ili 800 milijardi eura, samo je pokolebalo vjeru u ta jamstva. Odmah smo morali reći da je u njemu jamstvo za nekoliko hiljada milijardi, i zatim se usuditi kao što je Nigel Mansell jednom opisao svoju vožnju kroz Paraboliku: „Zatvorenih očiju i gasom do kraja.“ Rizično, no može biti dobro rješenje kada se jednom napravi greška i prijeđe tačka, s onu stranu koje povratka više nema.
Slično kao s vožnjom s punim gasom i vjerom da će auto i gume izdržati jeste i s jamstvima. Većinom prođe u redu, katkada se teško zalomi. Jamstva su naime glavni izvor moralnog hazarda. Ljudi i poduzeća koja ih uživaju ponašaju se riskantnije nego što bi se inače ponašali. Države su odveć rasipne, banke odveć smjelo kupuju njihov dug. Zato jer se pouzdaju da će država jamčiti kada se doista zakomplicira.
Za voditelje EU mogućnosti nema mnogo. Brzo treba prestati s oklijevanjem i saglasno zajamčiti neograničena jamstva djelovanja u slučajevima eskalacije krize. Vrijedna će biti toliko koliko ćemo vjerovati u njih. Ako budemo u njih vjerovali, financijska tržišta će se smiriti, premije za rizike država će pasti i time će se povećati sposobnost upravljanja dugovima najzaduženijih država. Vrijedna su samo koliko je niska vjerojatnost njihove upotrebe. Koordinaciju očekivanja u tu „dobru ravnotežu“ može zajamčiti samo jedinstvena politika na ravni EU. Koordinacija u „lošu ravnotežu“ mogla bi pak voditi u veoma teško produbljenje krize.
Što će biti ako sve dobro prođe? Vjera je tu već dugo. Mijenja svoj pojavni oblik, no još je uvijek tu. Vjeru dakako možemo razumjeti i šire, ne samo da će se neka natprirodna sila pobrinuti za probleme. Možemo također vjerovati da to može napraviti neki prosvijećeni vladar ili savremena demokratska država. Može i neka druga država. Tragaoci alternative kapitalizmu samo su profeti neke druge vjere. Pomanjkanje lične odgovornosti uvijek će stvarati okolnosti da neko povjerenje u društvene institucije zloupotrijebi kako bi ispostavio račun svojih problema drugima. Zato današnja kriza nije posljednja financijska kriza. U kapitalizmu ili bez njega.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Dnevnik, 21.10.2011.
Peščanik.net, 22.10.2011.