Jeste li čuli za Stiega Larssona? Ako posljednje dvije-tri godine niste proveli na Marsu, odnosno ako niste osuđeni na informiranje isključivo preko bosanskohercegovačkih medija, morali ste. Larsson je švedski pisac, autor trilogije “Milenijum”, tri romana (“Muškarci koji mrze žene”, “Djevojčica koja se igrala vatrom” i “Kula od karata”), od kojih svaki ima petsto i kusur stranica, a koji su postali najveća svjetska književna senzacija prve decenije dvadeset prvog vijeka. Larsson je umro od srčanog udara s jedva pedeset godina neposredno pošto je izdavaču predao rukopis treće knjige “Milenijuma” i ne dočekavši uopće čak ni prve vjesnike slave i kulta koji se stvorio oko njegovog djela.
Na prvi pogled, Larrsonovi romani žanrovski gledano su “krimići”, no s druge strane i Dostojevskog bi danas, kako bi rekla Patricia Highsmith, nazivali piscem kriminalističkih romana. Stieg Larsson uspio je ispisati vrhunske romane o našem vremenu, uzbudljive i društveno-kritičke, od one rijetke vrste gdje je vrhunska literarna zabava oplemenjena umjetničkom dimenzijom.
Najradije bih ovdje zapravo pisao esej o Larssonovim romanima, no niti je ova kolumna mjesto za to, niti je ovaj prostor dovoljan. Spominjem Larssona zato što je bio i novinar te jer se dobar dio “Milenijuma” dešava u novinarskom miljeu. Mikael Blomkvist, glavni muški protagonist, po profesiji je novinar; u “Djevojčici koja se igrala vatrom” Larrson na jednom mjestu govori o Blomkvistovom odnosu sa sestrom te o njihovim karakternim razlikama pa kaže da se ona politički angažovala za socijaldemokrate, a da ju je zbog toga “Mikael ponekad u šali nazivao aparatčikom. On je inače već kao mladić shvatio da je nemoguće istovremeno biti član neke partije i sačuvati novinarsku vjerodostojnost. Štaviše, izbjegavao je i da glasa, a i onda kad bi to uradio, odbijao da čak i najbližoj prijateljici otkrije za koga je glasao”.
Larrson je bio novinar starog kova, idealista, pa je od te japije napravio i glavnog junaka svojih romana. Stvarnost je danas, naravno, drukčija, a to se, evo, i u posljednjih nekoliko dana potvrđuje i globalno i lokalno. Prije osam dana, u prošli utorak, najvrelija britanska te jedna od najvećih svjetskih medijsko-političkih tema bilo je otvoreno svrstavanje visokotiražnog tabloida The Sun na stranu konzervarativaca. “Laburisti, izgubili ste” – pisalo je vrišteći velikim slovima na naslovnici. Većina komentatora i analitičara već neko vrijeme predviđa gubitak vlasti laburista na predstojećim izborima u Velikoj Britaniji, a takav je ishod nakon gubitka velikog medijskog saveznika sada još izvjesniji. The Sun je, naime, u proteklih dvanaest godina žestoko podržavao laburiste. Ovakav preokret izazvao je veliki interes. U pojedinim zemljama raspravljalo se o promjeni orijentacije, a u drugim, kao, recimo, u susjednoj Hrvatskoj, o samom konceptu po kojem mediji direktno i nedvosmisleno staju iza konkretne političke opcije. U anglosaksonskim zrelim lijevo-desnim demokracijama, onim u kojima je, hoću reći, politički spektar faktički sveden na dvije opcije, takvo što je već tradicionalno. Drugdje, međutim, a naročito na našim stranama, vrijedi “Blomkvistov princip”: direktno partijsko angažiranje, pa čak i javno obznanjivanje vlastitih planova da se glasa za tu-i-tu partiju – kraj je novin(ar)ske vjerodostojnosti.
Dobro, Rupert Murdoch, vlasnik najtiražnijeg britanskog tabloida, između Gordona Browna i Davida Camerona opredijelio se za potonjeg, no barem nije sam osnovao političku partiju. U Bosni i Hercegovini, gdje svjetski trendovi, po besmrtnom Krležinom poučku, redovito variraju “po domaćim nastranostima”, vlasnik najtiražnijeg tabloida je, nakon prilično frekventnog mijenjanja dnevnopolitičkog uvjerenja, odlučio formirati vlastitu stranku. To je u ovom slučaju vjerovatno conditio sine qua non bilo kakve političke dosljednosti. No nemojmo se lagati, to je samo tjeranje već postojećeg trenda, kad smo već kod latinskih fraza, ad absurdum. Kad vlasnici medijskih imperija javno potenciraju dugogodišnje prijateljstvo sa entitetskim premijerom, a menadžeri nezavisnih dnevnika figuriraju na stranačkim izbornim listama, priča o vjerodostojnosti se lako stavlja ad acta.
Ipak, navedeni Larssonov fragment implicitno nam nudi važnu lekciju. Vjerodostojnost može biti samo individualna; i u novinarstvu, i, što je važnije, u politici. Nisu vjerodostojne firme ni partije; vjerodostojni su (ako jesu) samo ljudi. Rasprostranjeni vox populi, ono famozno “svi su oni isti”, na nivou bosanskohercegovačkih stranaka je zapravo prilično tačno. Ljudi, međutim, nisu isti. Kao što se novine kupuju zbog vjerodostojnih autora i glasati treba za vjerodostojne kandidate. Izbor između demagogija različitih samo po predznaku, između jednako lažnih kvazietničkih, kvazipatriotskih i kvazisocijalnih parola je a priori pogrešan. Ključni je uvijek ljudski faktor.
Oslobođenje, 07.10.2009.
Peščanik.net, 10.10.2009.