- Peščanik - https://pescanik.net -

Vladavina kiča

Nije to lako objasniti. Ali pokušaću. Doživeti, recimo, ljubavnu romansu, veoma je lepa i konstruktivna stvar; iz ljubavnih romansi nastaju porodice, deca, u krajnjoj liniji idol ovdašnjih, što reče Teofil Pančić, „larpurlart patriota“ – nacija. Ali nekome li padne na pamet da svoju romansu stavi na papir (da je ovekoveči) dobijamo šund literaturu i kič. Neke stvari imaju smisao isključivo u domenu intime. Neke, pak, isključivo u domenu javnosti. Kod nas je granica između privatnog i javnog, između ličnog i opšteg odavno razvaljena, pa se sadržaji mešaju stvarajući konfuziju iz koje nikako ne uspevamo da se izvučemo.

Da se razumemo, ne vidim ništa loše u oduševljenju javnosti uspehom naših sportista. Ali vidim mnogo toga lošeg u politizaciji i „nacionalizaciji“ sportskih dostignuća. Na momente se čini, ne bez razloga, da naša država, sa sve predsednikom na čelu, nije ništa drugo do sportska i estradna agencija. Evo, plivači i vaterpolisti promptno padoše u zaborav, ali tu je Guča. Ne lažu mnogo režimske kupusare kada prenose oduševljenje stranaca Srbijom, Gučom, splavovima i Beograđankama, „najlepšim ženama na svetu“. Ljudi dođu, vide svuda jeftin provod; ovde kalakurnica, tamo tulum. Treba, međutim, proživeti ovde izvesno vreme da bi se iza te šarene koprene sagledalo ružno lice stvarnosti. To nije posao stranih turista, nije čak ni posao običnih građana, ali je svakako posao političara na vlasti. Ali naši političari, za razliku od njihovih kolega u uređenijim zemljama, kao đavo od krsta beže od nagomilanih problema koji su već obrazovali ogromno akumulaciono jezero društvenog nezadovoljstva i napetosti. Umesto da se late rešavanja tih problema, što je težak ali ne i neizvodiv posao, oni ne propuštaju nijednu priliku da se pojave na kakvoj blještavoj manifestaciji, sve onako nasmejani, šaljući sublesastu poruku: „Ma kakvi problemi, sve je to luk i voda, žanjemo uspehe na svim stranama, još samo Kosovo da vratimo, eto nama zemlje Dembelije.“

Nisu naši političari glupi ljudi. Znaju oni šta se kuva ispod pene teniskih turnira, sportskih mitinga i raspevanih televizija. Ali imaju oni kec u rukavu – patriotizam. U njegovoj najgoroj, ali najdelotvornijoj kič varijanti. Da vidimo. U ambijentu gde je ukinuta razlika između privatnog i javnog, ojađenim ljudima je veoma lako da (uz pomoć državnih plaćenika) sopstvene muke poistovete sa problemima srpskog naroda i srpske države. Na taj način njihove patnje prividno dobijaju viši smisao. Istovremeno donoseći, takođe prividno psihološko olaškšanje. Celokpuna medijska mašinerija, kako Koštuničinog tako i ovog režima, jeste neprestano podgrejavanje takve psihološke matrice. „Srbin sve može da podnese.“ „Srbi sve mogu.“ „Srbi su žrtve nepravde.“

Na tom poslu psihotizacije i kretenizacije, kako su to komunisti lepo formulisali, „širokih narodnih masa“, okupilo se jedno šaroliko društvo mrčitelja papira, mučitelja kamere, samozvanih genija i profesionalnih narikača. Ta ekipa, u najboljem slučaju mediokriteta, koja ničim nije zadužila ni srpsku kulturu, ni nauku, ni žurnalizam, e ta ekipa je prerasla u svojevrsnu kastu, nešto nalik nekadašnjim pravobraniocima samoupravljanja, teoretičarima istog ( Vojsilav nam se dr Koštunica svojevremeno istakao u tome), piscima govora i prigodnih pesama. I toliko su uspešni na svom nesretnom poslu da tvrdim: stepen psihotizacije naroda je neuporedivo veći nego u vreme Slobodana Miloševića.

E, sad dolazi ono glavno. Do kada će sve to da traje? Političari i njihove medijske sluge misle da će trajati zauvek. Ali svi mi dobro znamo da ništa na ovom svetu, a pogotovo ništa u politici, ne traje zauvek. Znaju to i pomenuta gospoda, ali računaju da je patriotizam nešto neugasivo, kao ljubav prema deci i prijateljima. I to je tačno, samo što se odnosi na autentični patriotizam, na patriotizam kao lično osećanje, a ne patriotizam koji je medijskom manipulacijom indukovan spolja. Pa čak i pod pritiskom.

Jer, ko ne peva u tom raštimovanom horu, taj je odgurnut na marginu i na čelo mu je zalepljena etiketa: Izdajnik Kosova.

Kuda to sve vodi?

Slom prethodne ideologije socijalizma i radničkog samoupravljanja odveo je SFRJ u krvav rat. Miloševićeva ideologija nacionalizma i patriotizma nije, kako se pogrešno smatra, doživela slom njegovim padom, već je paradoksalno ojačala u onolikoj meri koliko je oslabila državu Srbiju. A ona je u ovom momentu slaba, da slabija ne može biti. Sila i moć državnog aparata i državnih slugu, nipošto nije sila i moć države. Političari i njihovi sateliti po svemu sudeći ne uspevaju da uoče tu razliku. Ako država počiva na ideološkim konstrukcijama, zajedno sa njima i propada. Partije su te koje imaju ideologiju, država je ne sme imati, kao što je ne sme imati ni pošta, ni železnica ni bilo koji sistem koji počiva na racionalnom organizovanju poslova. Naša državna ideologija, mešavina mitova o provodu, radovanja uspesima sportista i kuknjavom nad otetim Kosovom, krhka je kao paučina. Sve surovija realnost čini je još krhkijom. Podsetio bih gospodu političare da nemaju ni delić moći i harizme koju je imao drug Tito, da je njihov ideološki i partijski aparat smejurija u odnosu na maršalov. Pa ipak, jednoga dana, ni po čemu drugačijeg od ostalih, maršalove biste su srušene, sabrana dela izbačena iz biblioteka i nastao je haos. Nije, naravno, haos nikakvo rešenje. Daleko od toga. Ali ja ne vidim nijedno moguće drugačije ishodište ukoliko se država ne prihvati posla zbog kojeg postoji. A sport, zabavu i sve ostalo ne prepusti navijačima, sportistima, zabavljanima i zabavljačima.

 
Danas, 11.08.2009.

Peščanik.net, 12.08.2009.