- Peščanik - https://pescanik.net -

Vlasnik mandata

Nisam pravnik. To mi daje za pravo da odluku Ustavnog suda Srbije „čitam onako kako je napisana“ i da o njoj sudim na osnovu njene primene u praksi.

Dakle, poslanik izabran na listi partije ili koalicije (proporcionalni sistem) a ne pojedinac zaokružen na listiću (većinski sistem), postaje jedini VLASNIK svog mandata. Tako mandat postaje neka vrsta lične imovine. Imovina je očigledno pokretna jer je poslanik nosi u sebi, ona mu se ne može oduzeti ali praksa pokazuje da je on može prodavati, i to više puta. Ne vredi trošiti reči kao što su odgovornost i moral na poslanike čija politička uverenja traju kraće od trajanja njihovog mandata. Jedan od njih javno izjavljuje da nije ni pročitao program svoje nove stranke. Verovatno je zauzet čitanjem programa svoje sledeće stranke. Nadam se da će se njihovo „sad il’ nikad“ pretvoriti u „sad i nikad više“.

Međutim, mene u celoj priči zanimaju kupci. O njihovom moralu, poštenju i poštovanju demokratskih procedura niko ne govori. U ovom slučaju kupci su političke partije koje kupuju mandate ali pri tom ne postaju njihovi vlasnici jer oni i dalje ostaju neotuđivo vlasništvo poslanika. Nešto kao zakup stana – Izdaje se poslanik, cena ta i ta, vernost do tri meseca…

Po obavljenoj kupoprodaji te „demokratske“ partije/kupci naprasno zaboravljaju „volju građana izraženu na izborima“ i trijumfalno, na velika zvona, obaveštavaju javnost da su postale parlamentarne stranke! Bez učešća na izborima. Neke od njih opravdano, jer u vreme izbora nisu ni postojale. Ovakav pristup demokratskim institucijama sigurno je rezultat ozbiljnih ekspertskih analiza i računica. Naime, učešće stranaka na izborima, kampanje, šetnje po Srbiji, veoma su skupe a pritom je rezultat potpuno neizvestan. Ovako lepo kupiš gotove, već izabrane poslanike. Tačno znaš koliki ti je budžet – koliko para, toliko muzike, tj. toliki poslanički klub.

Kao prevareni građanin ne znam kome da se obratim. Osećam se naime kao vlasnik jednog dela poslaničkog mandata jer da ja nisam glasao ne bi on imao šta da prodaje. Poslanik dakle prodaje moju imovinu mimo moje volje a partije kupuju kradene mandate. Obe stvari bi trebalo da budu kažnjive po zakonu. Bojim se da krenem po sudovima jer ću završiti na Ustavnom sudu koji je već sve odlučio ne vodeći računa o mom delu tog vlasništva. Nije mi ni do tromesečnih šetnji za „priznavanje volje građana i rezultata izbora“. One su nas do ovde i dovele. Ne znam šta da radim sa jedom i nemoći koja me obuzima pred apsolutnim odsustvom morala, političke kulture, dugoročne političke vizije i pre svega pred bahatim nepoštovanjem volje građana. Jedino što mi preostaje jesta da te nemoralne, nabeđene demokrate pitam: da li vas je bar malo sramota?

 
Danas, 14.10.2003.

Peščanik.net, 13.10.2003.