- Peščanik - https://pescanik.net -

Vlast gubi tlo pod nogama

 
Nadamo se da devojkama iz Pussy Riot neće dosuditi preterano surovu kaznu. Ako računamo da je Putin pravosuđu već poslao nekakav signal, verovatno će dobiti vremensku kaznu koju su već odležale. To bi u ovom trenutku bila najrazumnija odluka vlasti. No svejedno, pravda ipak neće pobediti. Ona je već nepopravljivo pogažena prvim danom dugotrajnog zatvora u kojem se ove devojke i sada nalaze. Samo će im široka svetska popularnost, ta koju su im naše kaznene i crkvene vlasti tako usrdno obezbedile, biti delimična kompenzacija, a sudski proces nad njima će ući u istoriju XXI veka kao primer nečuvenog srednjevekovnog mračnjaštva.

Što se umetnosti Pussy Riot tiče (nezavisno od ocene njihovog postupka), ja nisam ni za, ni protiv. Ja mnoge savremene performanse i instalacije prosto ne razumem. S tim žanrom sam se prvi put sreo pre 35 godina kada sam na jednoj izložbi video iznošeni kaput umetnika Adnoralova koji je bio izložen kao instalacija, ili – kao performans. I to se tumačilo kao novi korak u umetnosti.

A postupak ovih devojaka je zapravo to što su futuristi nekada nazivali šamar vladajućem društvenom ukusu. Ja mogu da razumem one koji su se zbog toga uzrujali. Recimo, isto bi toliko neprijatno bilo da su one došle u neko pozorište, i usred predstave skočile na scenu i poremetile njen tok. U takvim slučajevima ljude izvode iz sale i možda kažnjavaju novčano. No ta gadost koja je posle incidenta grupe Pussy Riot nastupila, prosto je nepojmljiva. To je spoj čudovišne neukosti, surovosti i neizmerne gluposti. Taj jezivi praznik zla koji su organizovale pristalice obračuna s ovim mladim ženama neodoljivo podseća na sovjetske performanse iz tridesetih godina prošlog veka, na vremena kada se publika prosto ričući odazivala pozivu na progon i streljanje opozicionara kao da su besni psi.

Ljudi koji podivljalo kunu Pussy Riot i traže da se što je moguće surovije kazne, ni po čemu se ne razlikuju od boljševika koji su uništavali crkve, rušili krstove i od crkava pravili svinjce ili skladišta krompira. Ova se gadost čini još gnusnijom, jer kako mi se čini, režim sistematski ohrabruje samoinicijativu nitkova najrazličitijeg tipa. Sada konkretno govorim o čoveku koji je napao i udario ženu koja je obezbeđivala zatvorenice, i koji je potom rekao da će to i dalje činiti. Ako on za to što je učinio ostane nekažnjen, to će biti direktno podstrekavanje na linč.

Uzgred, ne verujem da je gnev onih koji traže da se devojke surovo kazne iskren. Mislim da devet desetina onih koji su u svojoj jarosti najglasniji, računaju na to da će njihov „patriotizam“ biti primećen, a potom i dostojno nagrađen. Takve sam ljude i sam sretao na svom putu, na primer, onda kada su me rešetali zbog „Čonkina“. Na raspravi po mom ličnom predmetu, takođe su tako rikali „kritičari“ mog dela, padali u histeriju glumeći užasan gnev koji je navodno bio izazvan mojim bogohulnim pripovedanjem (ja sam takođe bio bogohulnik), a zatim, pošto bi obrisali svoje bale, mirno odlazili u bife na zasluženu porciju viršli.

Oni govore da bi devojke kudikamo gore prošle da su svoju pank molitvu otpevale u džamiji ili sinagogi. A evo šta ja mislim: da su ove devojke to isto uradile u kavezu s tigrovima ili u sanduku punom zmija otrovnica, one bi takođe veoma loše prošle. I uopšte, ima još mnogo mesta gde bi im bilo još gore. Ili, recimo, da su one 5. decembra 1931. zamolile Bogorodicu da skloni Staljina, njih bi digli u vazduh zajedno s Crkvom Hrista spasitelja, a ateisti, prethodnici ovih naših današnjih razgnevljenih pravoslavaca, takav bi performans s oduševljenjem prihvatili.

Sve skupa, čitava ova današnja priča me podseća na jedan drugi istorijski događaj. Ovo mi sve liči na proces protiv Sinjajevskog i Danielja (1965-1966) koji je zahvaljujući onima koji su njime rukovodili i onima koji su ga vatreno podržavali, ukazao na represivnu suštinu režima, otvorio oči milionima ljudi i u zemlji i u inostranstvu i tako veoma snažno potkopao osnove tadašnje sovjetske države. Ovaj proces jer izrodio protestni pokret koji se tokom vremena i prema potrebama različito nazivao: pokret za zaštitu ljudskih prava, disidentski pokret ili prosto pokret za demokratiju. Mnogi ljudi na Zapadu koji su tada bili simpatizeri zemlje u kojoj je „pobedio socijalizam“, uključujući i komuniste, tokom ovog procesa su se ozbiljno razočarali (baš kao što vernike sada razočarava Ruska pravoslavna crkva), a mnogi su tada postali i njeni neprijatelji. Sovjetski savez je tada izgubio mnogo starih drugova i dobio mnogo novih neprijatelja, a kao rezultat ovog, kao i mnogih drugih usputnih razloga, na kraju krajeva se – srušio.

Kada je sovjetska vlast počela da se bori protiv disidenata, ona je time zapravo užurbano sekla granu na kojoj sedi. Sadašnja vlast čini to isto i tako gubi tlo pod nogama. A crkva čini sve da od sebe odgurne i vernike i kolebljivce.

I u formi zaključka želim da kažem da kada sam prvi put čuo za tu grupu i na televiziji video njihov nastup na Gubilištu (Лобное место), a potom i u Crkvi Hrista spasitelja, nisam ih osuđivao, ali ni podržavao. Pomislio sam da su to nekakve glupave huliganke, jedna od mnogih grupa dežurnih skandal-majstora. Ali sada, kada sam pročitao poslednju reč optuženih koje su one dale na sudu, kao i nekoliko njihovih izjava do tada, shvatio sam da su to sasvim obrazovane, misleće devojke (za razliku od nekih pevačica i balerina) koje imaju sasvim određene poglede na život i koje umeju da se izražavaju ne samo pevanjem i skakanjem, već i ozbiljnim rečima. A njihovo ponašanje na fonu svog tog prokletstva koje se na njih obrušilo, kao i surove kazne koja im preti, potpuno dostojno zaslužuje bezuslovno poštovanje.

 
Grani.ru, 14.08.2012.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 15.08.2012.

Srodni linkovi:

Julija Latinjina – Pank-molitva Bogorodici

RAPSI – The Pussy Riot controversy

Radio Eho Moskve – Nepravoslavni zvuci