- Peščanik - https://pescanik.net -

Vodič za zbunjene

 
Plašim se da će ljudi dostići tačku gde će u svakoj novoj teoriji videti opasnosti, u svakoj inovaciji nepotrebnu nevolju, u svakom društvenom napretku prvi korak ka revoluciji, i da će možda apsolutno odbijati da se pokrenu.“
– Aleksis de Tokvil

 
Ima nešto duboko pogrešno u načinu na koji danas živimo. Već trideset godina od želje za materijalnim bogaćenjem pravimo vrlinu, i sada ova želja predstavlja suštinu naše kolektivne svrhe. Znamo koliko šta košta, ali nemamo pojma koliko vredi. Više se ne pitamo da li su neka presuda ili zakonodavni akt dobri. Da li su pošteni? Da li su ispravni? Da li vode ka boljem društvu ili boljem svetu? To su nekad bila suštinska politička pitanja, uprkos tome što odgovori nisu bili laki. Moramo ponovo početi da ih postavljamo.

Materijalistički i sebični karakter savremenog života nije nam urođen. Veliki deo onoga što danas smatramo „prirodnim“ datira iz osamdesetih godina dvadesetog veka: opsednutost stvaranjem bogatstva, kult privatizacije i privatnog sektora, rastući jaz između bogatih i siromašnih. I pre svega, retorika koja ove pojave prati: nekritičko divljenje prema neobuzdanom tržištu, prezir prema javnom sektoru, zabluda o beskonačnom rastu.

Ne možemo ovako živeti. Mali krah 2008. podsetio nas je na činjenicu da je neregulisani kapitalizam sebi samom najveći neprijatelj: pre ili kasnije, on mora pokleknuti pod teretom sopstvene neumerenosti i ponovo zahtevati od države da ga spase. Ali budemo li samo pokupili krhotine i nastavili po starom, narednih godina možemo očekivati samo veće potrese.

Pa ipak, izgleda da ne možemo da zamislimo alternative. I ovo je nova pojava. Ne tako davno, javni život u liberalnim društvima odvijao se u senci debate između branitelja „kapitalizma“ i njegovih kritičara, koji su se obično vezivali za ovakav ili onakav oblik „socijalizma“. Do sedamdesetih godina prošlog veka, ova rasprava je u dobroj meri izgubila smisao za obe strane; ali svejedno, podela na levicu i desnicu  poslužila je nekoj svrsi. Bila je klin o koji su kačeni kritički komentari savremenih zbivanja.

Na levici, marksizam je privlačio čitave generacije mladih, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je pružao mogućnost za distanciranje od zadatog stanja. Isto je važilo i za klasični konzervativizam: dobro utemeljeno gađenje prema ishitrenim promenama pružalo je utočište onima neodlučnim da raskinu s tradicionalnim rutinama. Danas ni levica ni desnica ne mogu da pronađu uporište.

Već trideset godina, studenti mi prigovaraju da je „nama bilo lako“: naša generacije je imala ideale i ideje, verovali smo u nešto, mogli smo nešto da menjamo. „Oni“ (deca osamdesetih, devedesetih, dvehiljaditih) nemaju ništa. Dobrim delom, moji studenti su u pravu. Nama jeste bilo lako – kao što je bilo lako, bar u izvesnoj meri, generacijama pre nas. Poslednji put je gomila mladih ljudi izražavala sličnu frustraciju prema praznini svog života i obeshrabrujućem besmislu njihovog sveta još dvadesetih godina: nije slučajno što istoričari govore o „izgubljenoj generaciji“.

Ako su danas mladi ljudi izgubljeni, to nije zato što im nedostaju mete. Iz svakog razgovora sa studentima ili srednjoškolcima moći ćete da sastavite zaprepašćujući spisak briga. I zaista, dolazeća generacija je vrlo zabrinuta za svet koji će naslediti. Ali ove strahove prati jedno opšte osećanje frustracije: „mi“ znamo da nešto nije u redu i da nam se mnogo toga ne dopada. Ali u šta da verujemo? Šta da radimo?

Ovo je ironično izvrtanje ranijih stavova. U doba energične radikalne dogme, mladi su bili sve samo ne nesigurni. Karakteristični ton šezdesetih bio je ton bezobalnog samopouzdanja: mi smo tačno znali kako da popravimo svet. Upravo je ovakva nezaslužena arogancija delimično odgovorna za reakcionarni kontranapad koji je usledio; ako levica želi da povrati svoju slavu, izvesna doza skromnosti neće biti na odmet. Kako god bilo, problem mnora da se identifikuje, ako želite da ga rešite.

Ova knjiga je napisana za mlade sa obe strane Atlantskog okeana. Možda će američki čitaoci biti iznenađeni čestim pominjanjem socijaldemokratije. Ovde, u Sjedinjenim Američkim Državama, taj termin se ne susreće često. Kada novinari i komentatori zastupaju javnu potrošnju za društvene potrebe, često sebe opisuju – a i kritičari ih tako nazivaju – kao „liberale“. Ali ovo ume da zbuni. „Liberal“ je časna i dostojanstvena etiketa, i treba je ponosno nositi. Ali kao i dobro skrojeni kaput, ona skriva više nego što otkriva.

Liberal je neko ko se protivi mešanju u tuđe poslove: ko je tolerantan prema drugačijim stavovima i nekonvencijalnom ponašanju. Liberali su kroz istoriju zastupali mišljenje da drugi ne treba da nam se mešaju u život, i da pojedincu treba ostaviti maksimalan prostor u kojem će živeti i razvijati se onako kako hoće. U svom ekstremnom obliku, takvi stavovi se danas vezuju za samozvane „libertarijance“, ali taj izraz je uglavnom izlišan. Većina pravih liberala još uvek se drži načela da druge treba ostaviti na miru.

Socijaldemokrati su, s druge strane, neka vrsta hibrida. Sa liberalima dele posvećenost kulturnoj i verskoj toleranciji. Ali u državnoj politici, socijaldemokrati veruju u mogućnost i značaj kolektivnog delovanja radi kolektivnog dobra. Kao i većina liberala, socijaldemokrati daju prednost progresivnom oporezivanju za pokrivanje troškova javnih službi i drugih javnih dobara koje pojedinci sami ne mogu da priušte; ali dok mnogi liberali takvo oporezivanje ili javno pribavljanje doživljavaju kao nužno zlo, socijaldemokratska vizija dobrog društva u samom začetku podrazumeva veću ulogu države i javnog sektora.

Razumljivo je da socijaldemokratija slabo prolazi u Sjedinjenim Američkim Državama. Jedan od mojih ciljeva jeste da objasnim kako država može igrati značajniju ulogu u našem životu, a da ne dovede u pitanje naše slobode – i da pokažem kako bi bilo dobro, pošto će države u doglednoj budućnosti još uvek postojati, da razmislimo u kakvoj državi želimo da živimo. U svakom slučaju, većina uspešnih američkih zakonodavnih i društvenih mera dvadesetog veka – koje nas sada teraju da ukinemo u ime efikasnosti i „manje države“ – u praksi korespondira sa onime što Evropljani zovu „socijaldemokratijom“. Naš problem nije šta da radimo, već kako da o tome razgovaramo.

Evropska dilema je nešto drugačija. Mnoge evropske države već dugo praktikuju nešto nalik socijaldemokratiji, ali su zaboravile kako da je promovišu. Današnji socijaldemokrati su defanzivni apologeti. Kritičarima koji tvrde da je evropski model preskup ili ekonomski neefikasan dozvoljeno je da se provlače bez objašnjenja. Pa ipak, socijalna država je još uvek, kao što je oduvek i bila, popularna kod svojih korisnika: nigde u Evropi ne postoji biračko telo koje traži ukidanje javnih zdravstvenih ustanova, ukidanje besplatnog ili subvencionisanog obrazovanja ili smanjenje obima javnog prevoza ili drugih osnovnih usluga.

Ja želim da preispitam opšteprihvaćeno mišljenje na obe strane Atlantskog okeana. Naravno, meta je u velikoj meri već načeta. Početkom ovog stoleća „vašingtonski konsenzus“ suvereno je vladao. Gde god da ste se našli, neki ekonomista ili „stručnjak“  objašnjavao je prednosti deregulacije, minimalne države i niskih poreza. Činilo se da sve što javni sektor radi, privatni sektor ume bolje.

Vašingtonsku doktrinu svuda su pozdravljali lokalni navijači: od profitera „irskog čuda“ (mehur nekretnina u „keltskom tigru“) do doktrinarnih ultra-kapitalista bivše komunističke Evrope. Čak se i „stara Evropa“ u početku zanela. Projekat slobodnog tržišta Evropske unije – takozvana „lisabonska strategija“; ushićeni privatizacioni planovi francuske i nemačke vlade: sve je to oslikavalo ono što su francuski kritičari nazivali novim ‘pensée unique’.

Danas smo svedoci delimičnog otrežnjenja. Da bi se izbeglo nacionalno bankrotstvo i kolaps celokupnog bankarskog sistema, države i centralne banke izvele su zaprepašćujući zaokret, darežljivo trošeći javni novac na ekonomsku stabilnost, preuzimajući propale kompanije i stavljajući ih pod javnu kontrolu bez mnogo premišljanja. Iznenađujući broj tržišnih ekonomista, obožavalaca Miltona Fridmana i njegovih čikaških kolega, staje u kolonu da položi zakletvu vernosti sećanju na Džona Mejnarda Kejnsa.

Sve je to vrlo ugodno. Ali teško da čini intelektualnu revoluciju. Naprotiv: kako se može zaključiti iz reakcije Obamine administracije, povratak na kejnzijansku ekonomiju samo je taktičko povlačenje. Isto se može reći i za Nove laburiste, još uvek odane privatnom sektoru kao takvom, a naročito londonskom finansijskom tržištu. Naravno, jedan od efekata krize bio je da obuzda fanatizam kontinentalnih Evropljana za „angloamerički model“; ali glavni dobitnici bile su iste one partije desnog centra koje su nekad toliko revnosno oponašale Vašington.

U najkraćem, praktična potreba za jakom državom i intervencionističkom vladom ne može se osporiti. Ali niko ne „preispituje“ državu. Još uvek je primetna nelagoda da javni sektor brani na temelju zajedničkog interesa ili principa. Zaprepašćujuća je činjenica da su u nizu evropskih izbora nakon finansijskog kolapsa, socijaldemokratske partije redovno loše prolazile; uprkos propasti tržišta, pokazalo se da su nedorasle ovoj prilici.

Ukoliko želi da ponovo bude ozbiljno shvaćena, levica mora da pronađe svoj glas. Ima mnogo razloga za srdžbu: rastuća nejednakost bogatstva i prilika; nepravednost staleža i kasta; ekonomska eksploatacija u zemlji i inostranstvu; korupcija i novac i privilegije koje guše arterije demokratije. Ali više neće biti dovoljno da identifikujemo nedostatke „sistema“ i da posle, pilatovski, bežimo: ravnodušni prema posledicama. Neodgovorno retoričko busanje u prsa nije se prethodnih decenija isplatilo levici.

Stupili smo u doba nesigurnosti – ekonomske nesigurnosti, fizičke nesigurnosti, političke nesigurnosti. Činjenica da smo ovoga uglavnom nesvesni, slaba je uteha: malo je onih koji su 1914. predvideli potpuni kolaps svog sveta i ekonomske i političke katastrofe koje su zatim usledile. Nesigurnost rađa strah. A strah – strah od promena, strah od propadanja, strah od stranaca i nepoznatog sveta – poguban je po poverenje i međusobnu zavisnost na kojima počivaju građanska društva.

Svaka je pomena remetilačka. Videli smo da su naznake terorizma dovoljne da stabilne demokratske države bace u kovitlac. Klimatske promene imaće još dramatičnije posledice. Ljudi će biti primorani da se oslanjaju na državne resurse. Tražiće zaštitu od svojih političkih lidera i predstavnika: otvorena društva će ponovo morati da se zatvore u sebe, žrtvujući slobodu zarad „bezbednosti“. Izbor se više neće svoditi na državu i tržište, već na dve vrste države. Zato je neophodno da ponovo razmotrimo ulogu države. Ako to ne učinimo mi, učiniće neko drugi.

 
Uvod iz knjige Tony Judt, Ill Fares the Land, Penguin Press, 2010., koja će na jesen biti objavljena u izdanju Peščanika.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 17.08.2011.