- Peščanik - https://pescanik.net -

Vodoprivreda i tranzicija

 
Bliži se dan kada će neko morati da odgovara za razne neodgovornosti koje su dovele do ovakvih posledica poplava. Da se razumemo, nevreme koje nas je zadesilo uistinu spada u kategoriju koju meteorolozi nazivaju stogodišnje kiše. Ali mora se isterati na videlo linija posle koje prestaje “odgovornost” prirode i počinje odgovornost društva, države i institucija. Rojters je 20. maja preneo izjavu Holgera Kreja iz Svetske banke da je bivša Jugoslavija imala jedan od najrazvijenijih vodoprivrednih sistema. I gde su sad ti sistemi? Uništeni su u tranziciji. Ne zato što nije bilo novca, već zato što su bili partijski plen. Rukovodstva se menjaju sa promenom vlasti i ništa nije moguće raditi dugoročno i planski.

Ne mogu da govorim o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali mogu da govorim o Srbiji (mada verujem da je razlika mala). Ne moramo ići previše unazad da bismo videli da je ogroman nemar države doveo do ovakvog stanja vodoprivrede. Kako je B92 preneo 27. avgusta 2012. ministarstvo finansija je imalo nameru da ukine određene parafiskalne namete. Tada je na čelu ministarstva bio Mlađan Dinkić. Jedan od nameta koji je trebalo da budu ukinut je i namet za odvodnjavanje. On je samo jedan od nameta kojima se prema članu 99. Zakona o vodama finansira vodoprivredna delatnost. Nekoliko rebalansa budžeta su ta sredstva koja su zakonom predviđena za vodoprivredu oduzimali i alocirali ko zna gde.

Politika od 27. oktobra 2012. izveštava o manjku novca koji se ulaže u vodoprivredu: “Rebalansom budžeta drastično su smanjena ionako skromna sredstva za vodoprivredu, zbog čega će se teško održavati brane, nasipi i kanali koji nas štite i od nestašice i od preobilja vode”. Od traženih 5,8 milijardi dinara, Direkcija za vode je dobila 3,8 milijardi. Već tada je bilo jasno da neće biti dovoljno novca za remont crpnih stanica ili izgradnju obaloutvrda. “Država je, manje-više, plaćala samo minimalno redovno održavanje, to jest popravljanje i čišćenje nasipa, brana i kanala. U 2012. godini, to će se svesti na 60 do 70 odsto minimuma“, kaže Nikola Marjanović, direktor Srbijavoda, koje upravljaju vodama u centralnom i južnom delu zemlje”.

U istom tekstu Vladimir Batalović, tada tehnički direktor JVP Beogradvode, izjavio je sledeće: “Direkcija za vode nam za redovno održavanje objekata u beogradskom sistemu odvodnjavanja, koji je veoma važan za odbranu od poplava, ove godine nije uplatila ništa. Beogradvode su i ove i prošle godine iz svojih sredstava platile neke radove koje je trebalo da finansira direkcija, tako da smo zapali u dugove prema izvođačima i podizvođačima radova. Koliko oni trenutno iznose, ne mogu da kažem”. Za bužetsku 2012. godinu Srbijavode su, prema svedočenju Nikole Marjanovića, dobile svega 682 miliona dinara, što je trebalo da bude dovoljno za pola godine, to jest do izbora. Kako ostatak nikada nije stigao, radovi su morali da budu prekinuti. Dogovor sa novim ministrom poljoprivrede (Goran Knežević) je bio da se nastavak radova finansira iz budžeta za narednu godinu!

Politika je ponovo pisala o vodoprivredi 22. novembra 2012: “Za Koridor 7, to jest Dunav, nema ni vremena ni novca; čak se i za minimalno doterivanje nasipa i kanala, kako bi makar ostali funkcionalni, odvaja sve manje novca“. Tendere su uglavnom dobijale strane firme, a domaće, pogotovo one privatizovane, bile su pred bankrotom. U istom članku se može pročitati da 2010, kada je plavila Drina, u zapadnoj Srbiji nije postojalo nijedno vodoprivredno preduzeće, pa je pozvano preduzeće Regulacija iz Sremske Mitrovice. Na pola puta, morali su da se vrate nazad u Sremsku Mitrovicu, jer su putevi bili poplavljeni a mostovi porušeni.

Privredna komora Srbije je bila svesna da su vodoprivredna preduzeća na rubu propasti, ali recept za oporavak: da se restruktuiranje i transformacija preduzeća obave što pre upravo su bili jedan od uzroka njihovog propadanja. Ljuba Jakšić, direktor Regulacije iz Sremske Mitrovice, za Politiku je, takođe 22. novembra 2012, izjavio da je po njegovom mišljenju propadanje privatizovanih preduzeća bilo izazvano time što novi vlasnici nisu hteli da ispumpavaju mulj iz kanala i rečnih korita, već novac iz preduzeća.

I šta sad možemo da očekujemo? Možemo da očekujemo da će se insistirati na tome da javna vodoprivredna preduzeća ne obavljaju svoj posao. Da tamo rade lenji ljudi koji piju kafu i jedu ratluk po ceo dan. Da su ta javna preduzeća neefikasna i da se moraju transformisati i restruktuirati. Ali istina je upravo suprotna. Ta preduzeća ne dobijaju novac koji im je zakonom zagarantovan. Ta preduzeća su sistematski uništavana, jer su bila partijski plen. Ne samo trenutne vlasti, već i one pre ove sadašnje, i one pre nje, i one pre nje.

Zaposleni u tim preduzećima poslednjih dana rade po 12 sati dnevno iako plate dobijaju na kašičicu. Ta preduzeća i ta delatnost moraju da ostanu javna preduzeća jer je voda javno dobro, a logika privatnog preduzeća je kratkoročan profit. Ta preduzeća moraju da rade za javno dobro, dugoročno i planski. Rimski zakon je slovio flumina omnia publica sunt – svi stalni vodotokovi su javna svojina. Drugačije vodoprivreda ne može da funkcioniše. Privatizacijom se neće povećati njena “efikasnost”, jer kada se preduzeće privatizuje, cilj vlasnika je profit i samo profit. Pa ako odmuljavanje kanala i rečnih korita, sanacija i održavanje nasipa i obaloutvrda nije profitabilno, to se neće ni činiti. I ponovo će troškove poplava i klizišta koja nastaju pod naletom voda snositi stanovništvo, a najviše oni koji imaju najmanje.

Posle tragedije koja je zadesila Holandiju 1953. godine, kada je 1.850 ljudi poginulo u poplavama, pitanje voda je u toj zemlji postalo ozbiljno političko i javno pitanje. Danas tamošnji Savez regionalnih odbora za vode na konto poreza ubira 2,5 milijarde evra godišnje i to služi za odbranu od poplava i sistematsko ulaganje u regulacione sisteme. To je skupo ulaganje, ali njegov cilj je zaštita života, materijalnih bogatstava i eksploatacije prirodnih resursa. Pitanje za nas glasi: da li i ovde treba da poginu hiljade ljudi da bismo shvatili da voda nije samo izvor života?

 
Autor je član Centra za društvenu analizu.

Peščanik.net, 24.05.2014.