- Peščanik - https://pescanik.net -

Vojni udar na Tahriru

 
Poslednjih dana na egipatskim ulicama gužve su bile zaprepašćujuće – milioni ljudi. Mašu zastavama, duvaju u vuvuzele, udaraju u doboše i viču, skandiraju, trube sirenama i pevaju – Tahrir je toliko bučan od slavlja da ljudi u šali kažu, „Da nije Egipat osvojio Svetski kup?“ Šetajući među njima, izbegavajući vatromet, meni je ovo izgledalo nelogično: narodni protesti za smenu predsednika Muhameda Morsija, demokratski izabranog vođe Muslimanskog bratstva, gde vojska staje na stranu demonstranata.

Sa jedne strane, ovo što se dešava u Egiptu predstavlja odbacivanje političkog islama. Sa druge strane, to je čist vojni udar – odbacivanje samog političkog procesa. Bez obzira na slavljeničku atmosferu, desetine ljudi širom zemlje je izginulo. Opasnost nije prošla time što je vojska objavila, u sredu uveče, da Morsi više nije predsednik i da je ustav suspendovan.

Masa na Tahriru je bila šarolika: porodice, sa ženama; ljudi sa čvorugama od klanjanja i ljudi sa afro frizurama, neki u gumenim papučama a drugi sa guči naočarima; poljoprivrednici i računovođe. Ali nema sumnje da je bilo i mnogih pripadnika „kauč stranke“ iz srednje klase: ljudi kojima je bilo manje-više dobro pod Mubarakom, koji obično veruju vojsci, i koji ranije nisu izlazili na proteste. Policajce nose na ramenima. Iz vazduha, vojni helikopteri bacaju zastave veseloj gomili. Na televiziji – vojska je preuzela kontrolu nad državnim medijima – konstantno se vrte snimci naroda iz vazduha uz pobedničku vojnu muziku.

U ponedeljak, Abdul Fateh el Sisi, šef Vrhovnog saveta oružanih snaga, izdao je ultimatum: dve strane, vlada i opozicija, imaju četrdeset osam sati da predstave kompromisni plan ili će vojska uskočiti sa svojom „mapom puta“. Narod na ulici oduševljen, razumeli su ovo kao znak da su već pobedili. Ali to je očigledno bio puč. (Na Tviteru se pokazao nacionalni smisao za humor – samo Egipćani mogu da najave puč 48 sati unapred!) Koliko god generali govorili da poštuju volju naroda, oni su orkestrirali konačni obračun, i to dobro.

Simpatizeri Muslimanske braće, iako u manjini, takođe su se okupljali na ulici. Među antimorsijevskim demonstrantima koji su punili svaki trg i svaku raskrsnicu u zemlji vladalo je mišljenje da vojska više nije ista, da to nije armija Hosnija Mubaraka i vojnih sudova. Sisi neće da „sedne u fotelju“ – to jest, neće se popeti na presto.

Morsi se obratio naciji u utorak u 11.30 uveče. Govorio je strastveno, ponekad ljutito, i zvučao je prkosno. Upotrebio je reč „legitimitet“ toliko puta da je ona počela da zvuči kao pesnica kojom lupa o sto. Ponavljao je da je on demokratski izabran – i to je bilo to. Sada ovi feloul, rekao je, ostaci starog režima, zloupotrebljavaju proteste za svoje ciljeve. Žalio se kako je za ekonomsko stanje – što je glavna zamerka koja mu se upućuje – kriva prethodna vlada.

Možda je i imao pravo oko svega ovoga. Ali nije direktno odgovorio na zahteve naroda, osim što je usputno pomenuo moguću komisiju za pomirenje ili ustavne amandmane i učešće mladih. Tu nije bilo ničeg novog: opozicija – i sama frakcionsana i podeljena – nije želela da raspravlja o tim opštim mestima. Nije pomenuo demonstracije. Kao da je živeo u paralelnom univerzumu, zatvoren u sobi gde se njegovi sopstveni argumenti odbijaju o zidove i odjekuju natrag do njega.

Sećam se da sam u decembru odlazio na demonstracije ispred predsedničke palate, organizovane protiv Morsijeve jednostrane odluke koja je pripremila teren Bratstvu da progura sporni ustav. Morsi je priznao da je u proteklih godinu dana pravio greške. Ali Egipćani su reagovali i na ton i držanje njegove administracije, koje je bilo arogantno: pokušavali su da zatvore prodavnice u 10 uveče jer ljudi ujutru treba da budu odmorni za molitvu (Kairo je grad koji nikad ne spava, gde saobraćajne gužve nastaju u 2 ujutru i gde se najveći protok interneta beleži u 12.45 noću); proganjali su novinare koji su uvredili predsednika; nazivali ljude koji se sa njima ne slažu „nevernicima“.

Nije mnogo zakona doneto i svi su zabrinuti zbog loše privrede. To je ono što ujedinjuje mlade i revolucionare, feloul ostatke, hrišćane, vojsku i policiju, i srednju klasu. Narod se okrenuo Bratstvu i povikao „Erhal!“ (Odlazite!)

Ali s druge strane reke, kod Kairskog univerziteta, druga ogromna masa, ne tako velika ali sigurno od nekoliko stotina hiljada ljudi, bila je jednako raspoložena i čvrsta u odbrani Morsija. Morsijeva jedina opcija, jer je izgubio kontrolu nad policijom i vojskom, bila je da izvede svoje pristalice na ulicu. Među njima su se pojavili naoružani ljudi i oko 2 ujutru dobio sam sa ulice SMS od prijatelja: „Evo ga! Poluautomatske puške svuda!“

Kako se približavao krajnji rok u sredu, počele su da kolaju glasine: visokim funkcionerima Bratstva određena je zabrana putovanja, vojska je izdiktirala naslov državnim novinama koji poziva na ostavku, telohranitelji vrhovnog vođe Bratstva su uhapšeni. Kada sam danas popodne otišao na protest Morsijevih pristalica, među njima je vladala napetost i zabrinutost.

Ljudi sa kojima sam razgovarao (tamo sam za sat vremena video samo tri žene) pažljivo su birali reči, ne želeći da kritikuju vojsku, ali ovakva obazrivost samo je odavala njihovo očajanje. „Recite ljudima da izađu i da nas podrže!“ rekao mi je jedan čovek, skoro molećivo. Mnogi su nosili kacige i mahali motkama, ali bili su susretljivi i štitili me kišobranom od sunca. „Ovo je poslednji trenutak da spasimo naš islamski projekat“, rekao mi je jedan čovek. Drugi su govorili o borbi za demokratiju. Neko je rekao, „Znate li kako izgleda ovde stajati sam, kad nema nikog uz tebe?“ Dok smo razgovarali, vojska je sazvala sastanak raznih političkih stranaka, kojem je Bratstvo odbilo da prisustvuje.

Sat vremena kasnije bio sam na Tahriru kada su se iznenada prolomile ovacije na nepotvrđenu vest da je Morsi stavljen u kućni pritvor. Ljudi su pozdravljali tenkove na ulicama, a kad je pao mrak izbilo je veselje na prizor Sisija koji je na televiziji objavio da je Morsijevoj vladi došao kraj. Adli Mansur, predsednik Ustavnog suda, biće prelazni šef države. Ljudi nisu znali gde se Morsi nalazi ni šta će uraditi Bratstvo. Dok sam se probijao kroz gužvu na Tahriru, još uvek sam mogao da vidim tragove starih grafita protiv vojske, ispod portreta novih mučenika.

 
Wendell Steavenson, The New Yorker, 03.07.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 05.07.2013.