- Peščanik - https://pescanik.net -

Vojvodina 2013 – potreba za novom politikom

Protestni skup održan 12. aprila 2013. pred Vladom AP Vojvodine označio je, prema mome sudu, kraj jedne političke epohe, odnosno neumitni završetak defanzivne i u svom krajnjem ishodu gubitničke politike koja se u kontinuitetu vodila u Vojvodini tokom dvadesetog veka. Ona je počela momentom “prisajedinjenja” državi Srbij i jugoslovenskoj zajednici na kraju Prvog svetskog rata, a sa manje ili više kreativnosti traje sve do danas. Politički dvadeseti vek Vojvodine završava se u njenom glavnom gradu, kao Beketov komad u kojem se beznadežno čeka, a dramska situacija perpetuira do beskraja u svojoj farsičnosti i tragičnoj egzistenciji njenih građana.

Za novi, 21. vek, koji je samo kalendarski nastupio pre 13 godina, za Vojvodinu, u Vojvodini i iz Vojvodine potrebna je jedna nova, drugačija politika.

Istorijski posmatrano, još od prelaska Dunava (1690) i nastanjivanja tadašnje većine srpskog naroda u južnu Ugarsku, pa do 1918. godine vođena je emancipatorska nacionalna i liberalna politika. Izlazak na veliku, evropsku scenu jedne moderne, protomultikulturalne, federalističke i antiklerikalne vojvođanske politike (posle “Vojvodstva srpskog” 1849. i Blagoveštenskog sabora 1861), dogodio se u tuđoj državi i kroz tuđe parlamente, od Požuna, Budimpešte, Beča do Beograda, Zagreba i Moskve. Ova politika imala je za cilj: prvo, opstanak Srba i njihovih religijskih i teško stečenih građanskih sloboda, a drugo, ostvarivanje ukupnog antropološkog i ekonomskog prosperiteta. Danas možemo oceniti da je ova politika bila uspešna. Iznedreni su politički gorostasi: Sava Tekelija, Svetozar Miletić, Mihailo Polit-Desančić, Vasa Stajić i još mnogi drugi. Nastale su u toj, drugoj državi najstarije kulturne i obrazovne institucije jednog naroda: Matica srpska, Srpsko narodno pozorište, Gradska novosadska biblioteka, Karlovačka i današnja “Jovina” gimnazija (nekada Srpska pravoslavna gimnazija). Održao se i razmnožio narod: od Vršca do Sent Andreje, od Temišvara i Arada do Slavonskog broda i Baje. Bilo je to vreme prosperiteta, banaka, bogatih i vrednih ljudi, imanja, dvoraca i zadužbina.

Jedino, međutim, što ta politika nije imala – već je bila pod uticajem maglovitih i devetnaestovekovnih, romantičarskih vizija i iluzija – bila je politika ujedinjenja “prečanskog srpstva” sa ostalim delom sopstvenog nacionalnog korpusa, ali i šireg – južnoslovenskog, odnosno “balkanskog”. To je bilo prepušteno mladoj srpskoj državi i Beogradu, kao faktičkim i političkim Pijemontom Srba od 1878. Kada je došlo do istorijskog momenta, uzrokovanog Velikim ratom, da se krene u secesiju od poražene Austrougarske monarhije, kada se dogovaralo vekovima željeno “ujedinjenje” na Krfu, kada se u mondenskim letovalištima Mediterana formirao Jugoslovenski odbor, zamišljajući jednu veliku zemlju na prostorima od Alpa do Karpata i od Panonije do Adrije, dok je Pupin iz Idvora bio eminencija u SAD – vojvođanskih elitnih političkih prvaka nigde nije bilo. Časni izuzeci su trunuli u zatvorima. Zbog toga će se i roditi čuvena rečenica kazana na samrtnoj postelji osveštenog vojvođanskog, radikalskog “ujedinitelja”: “Isto je to dobri moj Vaso. Vac ili Požarevac”. Mislio je na zatvore. Jedan u Ugarskoj, a drugi u Srbiji. U tim je zatvorima skončavala slobodoumna Vojvodina. Na isti način, zbog istih razloga.

I umesto temeljnih i promišljenih pravnih i filozofskih političkih postulata, tako bitnih za potonju Vojvodinu i integrativne procese u koje je ulazila, prevladao je nacionalistički, populistički radikalizam citiranog Jaše Tomića i diplomatske bravure Pupina na mirovnoj konferenciji u Parizu, zahvaljujući studentskom prijateljstvu sa pobedničkim predsednikom Vilsonom. Tako je, umesto da zasluženo postane politički subjekt konstituisanja nove srpske države, odnosno šire, jugoslovenske, Vojvodina bez sopstvene politike i bez autentičnih političara, slepo, bezuslovno srozana na objekt ekonomskih apetita ratom opustošene Srbije i njene kraljevske porodice. Izgubljena je zauvek Baranja i više od pola Banata, pokradene su i ratnim porezima opustošene opštine Vojvodine, rasturena je Karlovačka mitropolija i zauvek zatrta njena državotvorna istorija, a vojvođanska politika kao izraz interesa srpskog naroda, ali i svih njenih mnogonacionalnih zajednica i građanstva – marginalizovana i provincijalizovana. Beograd se poigravao, ne samo sa Vojvodinom, nego sa celim južnoslovenskim prostorom i svim njegovim narodima raznim sredstvima: od tajne policije, preko neistorijskih upravnih banovina, pa sve do likvidacija u skupštini i diktatura.

Prva pouka istorije za neku novu politiku u Vojvodini jeste: školovati sada i ovde što veći broj politički mislećih ljudi, najšire analizirati sa političkim ekspertima (i domaćim i stranim) sve aspekte sadašnjeg trenutka, mesta i položaja Vojvodine u sopstvenoj državi, regiji i Evropi. Na osnovu toga formirati politiku koja će razmotriti buduće integracije u kojima učestvuje Vojvodina. Nadalje, biti prisutan, aktivno radeći na onim mestima u kojima se formira, organizuje i sprovodi bilo kakva “unutar-nacionalna”, kao i “šira” politika od nacionalne. Ne dozvoliti nikada više da Vojvodina, njeni ljudi, građani, etničke zajednice, a posebno njeni resursi, ekonomski i bezbednosni interesi budu objekat bilo čije politike izvan Vojvodine. Rukovodeći se ovim rezonom, buduća politička elita Vojvodine ne može biti inferiorna, niti submisivna ni po jednom unutrašnjem ili spoljašnjem pitanju. Izvan Vojvodine i njene nove politike ne bi smelo da ima bilo kakvog korigujućeg autoriteta, pogotovo nametnutog. Vojvodinu kao samosvojnu političku regiju mora da prati i predstavlja nova, autentična vojvođanska politika, kako u promišljanju srpske državnosti, tako evropskog i šireg okruženja.

Zajednička karakteristika sva tri inscenirana “protestna” skupa u Novom Sadu (onaj nakon “Novosadske rezolucije” 1933, tzv. “jogurt revolucija” 1988. i ovaj od pre neki dan) jeste da su organizovani od strane vladajućeg Beograda i tribalne Srbije, na političkom terenu gde je vlast u Vojvodini iskazala ključnu slabost: gubitak kontakata sa autentičnom, vojvođanskom, intelektualnom i kulturnom elitom i njenom inkluzijom u širu političku vizuru. Ili pojednostavljeno, svakoj vlasti u Vojvodini nije bila potrebna kritika i kritičko mišljenje. Primera ima mnogo. Treba li reći npr. da Vasa Stajić tridesetih godina prošlog veka biva u Novom Sadu marginalizovan, razočaran u Maticu srpsku, koja je do nedavno bila nosilac kulturnog razvoja čitavog naroda, ne uspevši da ubedi svoje saplemenike da nastave slobodarske, demokratske i evropske ideje Miletića (knjiga o Miletiću izašla je 1926) i Zmaja i ne nalazeći novca za novopokrenuti časopis “Nova Vojvodina”? Nakon knjige “Vojvođani o Vojvodini” (1928) postalo je jasno da je intelektualna elita Vojvodine apsorbovana novom, “beogradocentričnom” velikom državom i da je Vojvodina nesagledivo provincijalizovana. Dok je Vojvodina krvarila pod ratnim porezima, a njeno multikulturalno građansko bivalo pretvarano u sirotinju, njena elita bila je razvejana od Beograda, preko Zagreba i Ljubljane do Beča, Pešte, Rima: Isidora Sekulić (Mošorin), Stanoje Stanojević (Novi Sad), dr Vojislav Subbotić (Novi Sad), dr Milan Jovanović Batut (Sremska Mitrovica), Dušan J. Popović (Surduk), Todor Manojlović (Veliki Bečkerek), Nikola Radojčič (Kuzmin), Ivan Tabaković (Arad), Petar Konjović (Čurug), Aleksa Ivić (Buđanovci), Miloš Crnjanski (Čongrad), da pomenem samo neke. Nije ih bilo u Vojvodini, nije ih bilo za Vojvodinu. Zato su politički preslabi ostajali pokušaji Dude Boškovića, Joce Laloševića i Nikole Milutinovića. Vojvodinu nije imao ko da brani.

Vojvodinu ni pre neki dan nije imao ko da brani. I 1988. komunistička vlast ostala je sama, izdana, ne od plaćenih “jogurtaša”, nego od elite: privredne, doseljeničke, starosedelačke, etničke, kulturne. Nije joj se verovalo. Kada su se u Beogradu osnivale razne “demokratske” stranke, Novi Sad je bio uspavan. Ni danas na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu se ne uči politika, odnosno politikologija. Može slavistika, može sve u vezi sa jezikom, ali filozofija tek od nedavno. I sociologija se ovde zvala “marksizam”. Nije smelo biti kritike. Bojan Pajtić je sam u jednoj izjavi uspostavio paralelu sa nekadašnjim autonomaškim, partijskim rukovodstvom, pokušavajući da negira sličnosti. Da je bolje promislio, zapitao bi se: gde mu je savetnica za kulturu, glumica Mira Banjac? Gde su mu glumci SNP-a, upravnici, reditelji, operske dive? Gde su mu bivši i sadašnji rektori NS univerziteta, prof. Nedučin i prof. Vesković? Gde su mu akademici VANU, odnosno članovi novog vojvođanskog “kulturno-umetničkog društva”? Gde mu je glavni izvođač svih radova u Vojvodini – Borovica? Gde mu je bivši gradonačelnik Pavličić? Gde je predsednica Slovačkog nacionalnog veća, Ana Tomanova-Makanova? Gde je elokventna Gordana Čomić? Gde su mu svi oni anonimusi-pomoćnici, sekretari i ministri i portparoli koje je dovodio i odvodio kako je hteo, svi oni doktori (ni krivi, ali zato dužni) iz Subotice, Sremske Mitrovice, Vrbasa i banatskih zaseoka, koje je postavljao za ministre, upravnike i direktore mnogo iskusnijim lekarima u tercijarnim centrima, na opšte razočarenje javnosti? Gde mu je nestao Direktor fonda za kapitalna ulaganja, gde su mu omladinke i omladinci iz raznoraznih “poslovnih inkubatora”, koji su tako lepo trošili vojvođanske pare, a izlegali su samo kontrolore na glasačkim mestima? Gde su mu direktori javno-komunalnih preduzeća, nacionalnog parka “Fruška gora”? Direktori bolnica, kliničkog centra, dobavljači, nabavljači, bacači, centarfori? Nema ih. Tako je, ne poštujući moralna i stručna, nego gluva, nekritička, partijska načela, DS i njegov “vojvođanski šef” ruinirao svoju, ali i “vojvođansku” politiku, ostajući – sam na ledini, bez stvarne podrške onih koji vrede, onih koji nešto znače. Sa druge strane, da li mu je pomoglo to što je potpredsednik samozvane “državotvorne” stranke sa “centralom” u Beogradu? Da li je organizovan dolazak DS autobusa u Novi Sad? Da li se oglasio možda predsednik Političkog saveta DS, večiti prof. Mićunović da kaže nešto u prilog Vojvodini i njenom rukovodstvu? Ili se oglasio bivši predsednik Tadić? Ne. Niti hoće. Bojan Pajtić je sam, jer je zaboravio Vojvodinu, onu koja je samosvojna, da ne kažem “autonomna”, sam je, jer se oglušio o osnovno u ovoj maloj, dvomilionskoj istorijskoj zemlji, gde se možeš rukovati sa svakim viđenijim čovekom: poštovati red, rad, znanje i iskustvo, poštovati starijeg, lepo se javiti, biti pravedan, pitati za savet, nikog ne uvrediti, sagnuti glavu kad pogrešiš, lopove isterati, verovati “u se i u svoje kljuse”, pa kako bude i gde se telefonski razgovor obavezno, a ne samo na Pejićevim salašima – završava sa “pozdravite Vašu mamu”.

U Vojvodini se ne sme biti “vlast”, pogotovo osiona, nego se mora, kao i sa zemljom crnicom – biti joj sluga. Nova politika u Vojvodini podrazumeva moralno delovanje, inkluziju najboljih i kritičnih, a ne klijentilizam i partijske “klimoglavce”. Mora biti instruisan princip pravde i pravednosti od samog vrha. Vojvodinu ne brani vlast, Statut, Zakon o nadležnostima i Ustav, Vojvodinu brane njeni ljudi, njena elita.

Dakle, ako je tridesetih godina prošlog veka bilo teško odupreti se snažnom nacionalnom osećanju srpstva i “ujedinjenja”, podsećajući se Vojvodine samo u lamentima iz Beograda, Ljubljane i Zagreba, (“Vojvodina će ostati samo njiva koju treba preorati i pustiti da spava”, prema Isidori), ako je osamdesetih godina bilo teško verovati da će velika, naizgled snažna i nerazrušiva KPJ imati snage da sačuva i veliku SFRJ i u njoj Vojvodinu i vojvođanske “tekovine”, ako je u postdiktatorskom, tranzicionom, pljačkaškom sistemu DOS-a bilo teško povratiti Vojvodinu, zadovoljavajući se sa Đinđićevim “omnibusom” – posle svega što smo iskusili, mi danas, sada i ovde u Novom Sadu, uočavamo samo dva puta: postepeni nestanak i gubitak Vojvodine, što znači njenu dalju majorizaciju i politizaciju (“upodobljavanje” republičke, pokrajinske i gradske vlasti), provincijalizaciju, prodaju u bescenje, a na štetu generacija prošlih, sadašnje i budućih, kolonizaciju i sveopšte zapuštanje, dok na drugoj strani stoji borba za civilizacijski dostojnu Vojvodinu, evropskih i globalnih izazova, prosperiteta i budućnosti za nove naraštaje.

Smatram da nemamo pravo da skrivamo glavu u pesak i da mislimo da će neko drugi rešiti naše probleme, bilo da je to neka aktuelna politička partija, neki sadašnji ili novi vođa, ili bilo kakva briselska ili strazburška administracija. Mi danas moramo da raskinemo sa iluzijama da će bilo koji politički akter iz Beograda podržati ideju Vojvodine, jednako kao i da će Vojvodina nešto dobiti na poklon. Sebe danas moramo da prepoznamo kao jedino postojeću, kompetentnu građansku elitu Vojvodine i da preuzmemo odgovornost za naše sugrađane, našu decu, za sadašnjost i budućnost. Predlažem da se formira “građanska vlada Vojvodine u senci” od nepartijskih, kompetentnih ljudi sa sledećim ministarstvima Vojvodine: za ekonomiju, za privredu, za poljoprivredu, za nauku, za zaštitu životne sredine, za kulturu i multikulturalnost, za spoljne poslove i evropske integracije, za unuturašnje poslove i civilnu bezbednost, za zdravstvo, za obrazovanje, za informisanje i medije, za sport, za omladinski i studentski razvoj, za porodicu, za informatičko društvo, za ugrožene i vanredne prilike, za pravdu, za energetiku, za saobraćaj. Vlada u senci bi imala svoj Savet (Senat). Glavni cilj vlade u senci bilo bi formiranje nove politike u Vojvodini, za Vojvodinu u 21. veku. Povezala bi se i umrežila vojvođanska građanska elita i aktivirali bi se svi individualni i kolektivni kapaciteti na pripremanje i donošenje “zakona” (budućih stvarnih predloga) koji bi odgovarali Vojvodini. Ovo bi kreiralo novu političku klimu. Vlada bi upoznavala i domaću i stranu javnosti sa svojim radom, a pojedine sednice bile bi otvorene. Ostvarila bi se komunikacija sa civilnim akterima, poslovnim partnerima, evropskim institucijama i misijama u zemlji, otvorio bi se komunikacioni kanal prema stranim diplomatama. Ova vlada bi reagovala na pojedine antivojvođanske akcije bilo koje republičke ili pokrajinske vlade (aktuelne ili nove). Ukoliko bi bilo rezultata, vlada u senci bi mogla da bude nosilac i izborne aktivnosti.

Prof. dr Miroslav Ilić, Novi Sad, 18. april 2013.

Peščanik.net, 19.04.2013.