Blago odškrinuta vrata kroz koja se u daljini vidio dugački put na čijem kraju stoje već pomalo isprana slova EU, pred Bosnom i Srbijom zatvorila su se gotovo istovremeno. Pred Srbijom, zato što nije uspjela da postigne dogovor i prihvati „sramnu ponudu Zapada“, a pred Bosnom zato što po ko zna koji put nije uspjela da u svoj izborni zakon i Ustav implementira elemente famozne presude Sejdić-Finci i time makar formalno prizna ista prava svim svojim građanima.
I jedni i drugi smo dobili gotovo jednaku poruku – rokovi su prošli, dalji pregovori su neizvjesni, drugim riječima – pustite nas da se malo odmorimo od vas. Što, iskreno rečeno, i nije teško shvatiti. Beskrajno natezanje sa političarima sa Balkana dosadilo bi do sada svakome normalnom. Prilika da „prodamo“ dobru volju propuštena je po ko zna koji put, i ne zna se kada će se ponovo ukazati i pod kojim uslovima. Ono što je dosta izvjesno je da će ponuda od strane Zapada svaki put biti sve siromašnija.
Paralelno sa ovim zatvaranjem vrata pred nosom, što je valjda jedino i bilo izvjesno, naši su se lideri jako uskomešali pokušavajući da, svako za sebe, pronađu neki neodložni i važni posao kojim bi opravdali svoje učešće u neuspjehu ili pak rame za utjehu i plakanje. Zlatko Lagumdžija, svakako jedan od najodgovornijih za sav haos koji u Federaciji BiH traje već mjesecima, te aktivni učesnik svih dosadašnjih pregovora, sa visine je, kako samo on to već zna, izjavio da sedam BH lidera nemaju ni teoretsku šansu da se dogovore bilo šta oko provođenja presude Sejdić-Finci. Prećutao je naravno da je i on jedan od tih sedam, pa se i ponašao kao da je za to sve čuo prije par dana.
Njegov nekadašnji stranački kolega i nova nada BH političke scene, Željko Komšić, na privremenom radu kao predstavnik Hrvata u BH predsjedništvu, procijenio je da je vrijeme da sebi opet malo podigne popularnost joguneći se i glumeći uvrijeđenu mladu. Začudio se kako to Tomislav Nikolić Republiku Srpsku zove državom, pa je odlučio da ne ode na dogovoreni sastanak u Beograd, baš kao da je za Tomislava Nikolića i njegov dosadašnji background čuo tek nedavno.
Njegov bošnjački kolega Bakir Izetbegović je rekao da će on otići i sam u Beograd, ako treba, jer toliko mu je stalo da se odnosi između Bosne i Srbije poboljšaju. On se takođe pravi lud, kao i Lagumdžija, i zaboravlja na činjenicu da je upravo njegova stranka (SDA) jedna od onih koje su oborile izglasavanje kakvog-takvog rješenja za implementaciju presude Sejdić-Finci, koje je (ne)dogovoreno u Briselu.
Nije jasno šta o svemu misli Nebojša Radmanović, srpski član BH predsjedništva. On bi vjerovatno rado u Beograd, ali mu je možda sumnjivo što se i Izetbegoviću jako ide, pa vjerovatno traži razlog zašto bi mogao da bude protiv. Mada, kad je odlazak u Beograd u pitanju, to baš i nije lako eskivirati.
Delegacija iz Republike Srpske nema takvih dilema i posebno je interesantan njihov odlazak na navodno savjetovanje u Beograd, prije nego je dat zvanični odgovor Briselu. Bjelodano je jasno da se tu nije radilo o bilo kakvom savjetovanju, niti je Beogradu potrebno da ih savjetuje banjalučka ekipa. Radilo se tu o klasičnom podizanju morala. Prekodrinska braća su uvijek tu kada treba pokazati kako je srpstvo još uvijek na nogama čak i u mrskoj im Bosni i Hercegovini, i da nije neki poseban problem ni sramota reći NE stranim silama, koje su ionako uvijek protiv Srba. Srpska država RS (kako reče predsjednik Nikolić) uvijek je tu kada je najteže, da potvrdi da, ako već na Kosovu ne ide kako treba, preko Drine ide sve po planu. S druge strane, svaka posjeta Beogradu delegaciji iz RS veoma prija i makar na kratko podigne rejting. Ipak, pošto oni nemaju para ni za Fijate, a ni za bilo šta drugo, posjeta Putinu je izgleda bila neizbježna.
Predstavnici hrvatske komponente u BiH su na nedavno održanom saboru odlučili da su oni definitivno za Bosnu i Hercegovinu, njeno očuvanje i integritet. Oni su, izgleda, riješili da svoj dio neuspjeha u pregovorima oko presude operu izjavom koju u zadnje vrijeme malo ko u Bosni govori, a još manje misli. Ipak, realno gledajući, njihova pozicija u BiH i jeste najteža, što ih definitivno ne amnestira od odgovornosti, ali sigurno sužava manevarski prostor, jer se zapadna braća već odavno ne osvrću mnogo na vapaje iz Mostara.
Ipak, najnevjerovatnija, za mene gotovo i suluda, je nedavna reakcija samog Jakoba Fincija, na vijest da bi se Bosni i Hercegovini mogle uvesti sankcije u vidu zabrane nastupa na sportskim takmičenjima, ukoliko se presuda Sejdić-Finci konačno ne sprovede. Imajući u vidu nedavne uspjehe BH reprezentacije u fudbalu u kvalifikacijama za SP, Finci je rekao da će, ako do sankcija stvarno dođe, on i Sejdić povući tužbu protiv Bosne i Hercegovine. Time je višegodišnje pitanje ljudskih prava u BiH, sam Finci sveo na pitanje održavanja ili neodržavanja par fudbalskih utakmica. Ili je i sam procijenio da je većini naroda u Bosni i Hercegovini više stalo do par golova Edina Džeke, nego do ljudskih prava manjina. Vjerujem da bi se jednaka paralela mogla povući i između Kosova i Novaka Đokovića, ali ostavit ću to onima koji tu tematiku poznaju bolje od mene. Meni je i ovo „naše“ dovoljno obesmislilo bilo kakvu priču o ljudskim pravima.
U isto vrijeme, Univerziteti u Srbiji ostali su bez pristupa inostranoj stručnoj literaturi i radovima, jer za projekat KOBSON više nema para. Na sarajevskom univerzitetu taj pristup nisu nikad ni imali, ali zato su vrata Zemaljskog muzeja i Umjetničke galerije širom zatvorena. Pored toga, gradski prevoz nije radio 8 dana, prosvjetni radnici spremaju štrajk, bolnicama se smanjuje finansiranje iz budžeta, a ni ostatak sumorne bosanske slike ne izgleda ništa ljepše. Time se naravno niko ne bavi. Te teme su suviše teške i ne mogu se unovčiti, nego naprotiv traže novac ali i nešto pameti.
***
Na osnovu mog skromnog poznavanje istorije ovog prostora mogu da kažem da je više nego jasno da su Bosna i Srbija uvijek bile na jedan poseban način povezane. Istina je takođe da je ta veza rijetko doprinosila da se obje države razvijaju i idu naprijed. Mnogo češće je to bivalo lupanje glavom od zid ili lupanje glavom o glavu. Burna zajednička istorija uvijek je u jednom začaranom krugu davala za pravo jednima ili drugima da okrivljuju ove druge za nanesenu im istorijsku nepravdu. Zato je i gotovo istovremena poruka Bosni i Srbiji sa početka ovog teksta za mene vrlo simbolična. I zato se apsolutno slažem sa Dubravkom Stojanović da istorija ne može bilo čemu da nas nauči. Posebno ako je poznajemo tek onoliko koliko nam serviraju vjerske ili političke vođe.
Peščanik.net, 17.04.2013.